Dva znamenita mjeseca iz "Tanga" mogu se vidjeti ne samo iznad Rio de la Plata u noći između 20. i 21. lipnja nego svake vedre noći s mjesečinom, uz svaku vodu na svijetu. No Corto Maltese mjesec i njegov odraz ne vidi u dva elementa, nego u jednom; između ta dva mjeseca ne postoji horizont; Corto ne razlikuje mjesec od njegova odraza. I to vam je Corto – netko tko neprestano prelazi granice, ne samo kao neumorni putnik. Dobro mu je rekao Steiner na Karibima: Corto u dubini duše želi vjerovati u priče, inače ne bi neprestano upadao u nevolje.

Čovjek s pištoljem, ali od riječi

A što bi osim nevolja i moglo pratiti omiljene Cortove priče, one o zagonetnim ženama, zanesenim revolucionarima i, iznad svega, o izgubljenom blagu kao u epizodi "Corto Maltese u Sibiru" kada se našao u Transbajkaliji 1919., između Sibira, Mandžurije i Mongolije, između Crvene armije i bjelogardejaca Kolčaka, Semjonova i von Ungern-Sternberga, između Trijade, Crvenih svjetiljaka i drugih tajnih društava, između Amerikanaca, Japanaca i Kineza, u kaosu povijesnih podatka, osoba i lokaliteta, a svi su u službi jedne: priče o stotinu šezdeset tona carskog zlata u dvadeset devet vagona.
Pratt je u životu nacrtao desetak tisuća stranica stripa, od kojih mnoge ništa ne vrijede: Corto Maltese ne spada u te. “Nisam ja nikakav heroj,” kaže Corto za sebe. Oči minimalno stisne i zbog najveće fizičke ili duševne boli, neznatno se smrkne ako koga ubiju bez razloga, lagano se smješka u znak najvećeg veselja ili najdublje patnje. Romantičan je, ali ne i sentimentalan, neprestano odlazi u srce tame (i iz njega se vraća), "dokon i surov" kao Rimbaud u "Sezoni u paklu". On je "prodavač istine", sin Kaina žedan osvete; čovjek s pištoljem, ali od riječi – kako je Pratt opisao ustaše koje je upoznao u Argentini. To što je Corta napravio Englez (kao i Pratta), etiopski vrač Šamael prepravio je u istinu: Corto se pravi Englezom. (Izraz fare l'inglese, uostalom, Pratt dobro poznaje na jednom od svojih materinjih jezika.)

Povratak na groblje

Corto slobodno i sigurno prelazi granicu života i smrti: u Sibiru je Corto upoznao smrt osobno, lubanju u odijelu tibetanskog vrača, a prije toga je u Amazonskoj prašumi umirao od zmijskog otrova, u Etiopiji je umro pod misterioznom kišom kamenja, u Africi je potonuo u smrtni mrak u kojem je razgovarao s velikom točkastom mačkom. “Kad god želim nešto naučiti o životu i stvarnosti, čitam "Corta Maltesea". I onda opet…” rekao je Umberto Eco. Zato su pogovori i komentari suvišni, uvijek će nešto ispustiti: Shakespearea, Miltona Caniffa od kojega je Pratt naučio svoj minimalizam i enigmatične dijaloge ili inicijaciju krvlju kakvu je Corto počinio urezavši si u dlan crtu sreće.
Corto sebe smatra prestarim da ga djevojke shvaćaju ozbiljno; on, sav u nostalgiji, prošlost naziva "povratkom na groblje"; koji bratimljenje krvlju naziva "rezuckanjem" što samo povećava rizik od tetanusa; koji nadopisuje Kuran tako da 115. suru, iako ih ima 114, naziva "Malteseova"; koji beduina s diplomom zove El Oxford, a vraču se predstavlja kao "Onaj koji nikada ne uspije u svojim namjerama". Ironičan je i Pratt: Rasputin nije onaj Rasputin, japanski oficir Suzuki nije onaj Suzuki, njemački oficir Rilke nije slavni pjesnik, a Chaucer nije čak ni čovjek nego konj na kojega se kladi poludjeli Robin Stuart. Corto ozbiljno shvaća samo osvetu: na kraju sibirskih avantura nije se osvetio samo Changu, nego i divovskom topu komandanta Semjonova. 

Ne znam što radim u ovoj priči

“Sve se može ponovno napisati,” kaže Corto, a Pratt to i radi. Corto u Sibiru recitira za sebe Rimbauda, a s poludjelim baltičkim barunom Coleridgea. Corto nije samo u društvu tekstova, nego i pisaca (družio se s Londonom, Hesseom i Joyceom), a koji se put nađe i u njihovu tekstu: Londonov "Ocrnjeni obraz" Steiner je sanjao u Južnoj Americi, a Corto proživio u Jemenu; "Balada o slanome moru" samo je Shakespeareova "Oluja" u kojoj je Monah Prospero, Pandora Miranda, a Sbrindolin Caliban. U "Cortu Malteseu" ljudi se najbolje prepoznaju kroz priče, poput bratoubojice Jude O’Learyja, poput Robina Stuarta koji se naseljava u Uvali tlapnji jer ga snabdijeva onim što mu najviše treba: izmišljotinama. Jednom će, u amneziji, Corto reći: “Ne znam što radim u ovoj priči.” To preobilje riječi katkad je opasno: količina teksta često sabije glavu koja govori u sam kut sličice.
Kao što se iz "Balade o slanome moru" može učiti o raznim tipovima bojnih brodova u Prvom svjetskom ratu, tako je Pratt i u Sibiru skrupulozno precizno nacrtao oklopne vlakove kojima ratni zapovjednici mahnito krstare Azijom. Ali već će u idućem trenutku odbaciti sav realizam i ostaviti jedan crni potez za zid, dva za noge, nekoliko črčkarija za oblake, sve na rubu apstrakcije. Nakon svih Prattovih povijesnih, geografskih i političkih eksplikacija Zlatousta će reći da Božić u Veneciji može pasti 27. prosinca, a Rasputin da Božić u Sibiru može biti bilo kada; von Unger-Sternberg sumanuto ispituje vidioce za preostalo vrijeme svojega života, a Ji čing daje znak zvan djevojka za udaju, zlokoban poput Cortove pikove dame. Maltese ne može bez pustolovine, ali ne može ni bez onostranog: u "Venecijskoj priči" susreće svojega dvojnika, Tristama napada njegova sjena, pod Monahovim habitom nalazimo dva čovjeka; u "Tangu "razgovaraju dva mjeseca, u "Banana Congi" pištolj i revolver, dok je definitivno najkobniji mračni Maltežaninov dopplegänger Rasputin, sjena koja ga prati po čitavom svijetu, bradati i nosati sadist koji mu je rekao u Hong Kongu: “Sam Bog zna koliko je ružno živjeti u svijetu bez pustolovine, bez mašte, bez radosti”.

Mornar koji spava

Više od zlata Corto Maltese sanjao je tajno dvorište u Veneciji, dvorište zapamćeno zbog mističnih znakova i očiju židovskih djevojaka, dvorište u kojemu je Pratt bio kao dječak, a danas je skriveno iza zavidnih zidova i promijenjenih kućnih brojeva. "Kada radim, živim u izmišljenom svijetu, a kada nakon posla malo odspavam – ponovno sanjam. Što je onda stvarnost?" pita Pratt. Morgan Le Fay kaže Merlinu u "Keltima": “Ondje je netko... mornar koji spava, a možda i sanja.” A Merlin joj je odgovorio: “Da, ali sanja otvorenih očiju, a ti koji sanjaju otvorenih očiju opasni su jer ne znaju kada njihov san završi.” Taj kapetan bez broda nije samo rob priča, on je i sam priča – glas o njemu uvijek ide pred njim. Zadnja je vijest o njemu iz "Pustinjskih škorpija" i glasi da je nestao u Aragonu, u međunarodnim brigadama u španjolskom građanskom ratu.
"Kada umreš, umrijet će i svi oko tebe," prorekla mu je majka. Corto je prešao još jednu granicu, onu između postojanja i nepostojanja, i zadržao se, kao i uvijek, na obje strane granice, baš kao što je poništio i granicu između boli i sreće: Maltežanin iz 115. sure, Englez kojega je čovjek-leopard poslao u potragu za izgubljenim vremenom, dijete Romkinje za kojega je sreća samo ožiljak na dlanu, lovac na blago i ljubav u ledenoj sibirskoj noći, dva mjeseca u vodi Dalaj Nora.