Concilium musicum Wien utemeljio je Paul Angerer sa svojim sinom Christophom da bi izvodili glazbu 18. stoljeća onako kako je bila izvođena i u svoje vrijeme. Ansambl je s vremenom proširio repertoar i na kasnije skladbe (19. stoljeće i kasnije), što je bilo primijećeno i na večerašnjem koncertu (Miroslav Miletić).
Uvodni dio ispunio je Divermento u D-duru za dvije violine, violu i bas, kao skladba pretklasičnog stila koji je u svojim instrumentalnim djelima njegovao autor hrvatskog podrijetla (neki spisi govore da je bio Slovenac). Amando Ivančić (1716.-1778.) svojevremeno uspijeva lagano i vedro razvijati svoje privlačne i jednostavne teme koje počinje uklapati u sonatni oblik i čvršću klasičnu formu. Sigurno je da su njegove skladbe bile i tada vrlo popularne jer se otisci njegovih djela danas mogu pronaći u mnogim arhivima u Austriji, Njemačkoj, Češkoj i Sloveniji.
Nakon Jarnovićevog (Ivan Mane) prvog stavka "Trećeg koncertantnog kvarteta u A-duru", došlo je do programske promjene i CmW su se odlučili upriličiti izvedbu "Jubilarnog divertimenta" za dvije violine, violu, violončelo i kontrabas suvremenog hrvatskog skladatelja Miroslava Miletića. Pred samim autorom, vitalnim 80-godišnjakom u jednoj od klupa Katarinine crkve, glazbenici ansambla kao da su izvodili svoju kompoziciju (koja i jest posvećena upravo Paulu i Christophu Angereru) - radosno, poletno, točno, s blagom dozom humora koji se iščitava iz briljantno napisanog djela. Čisti dokaz da moderna djela ne moraju biti čudna i zamorna publici koja sjedi ispred izvođača – bez partiture.
Kraj je bio rezerviran za bečke klasike Johanna Nepomuka Hummela (1778.-1837.) i Wolfganga Amadeusa Mozarta! Kratak i zanimljiv Nepomukov "Balli ongaresi op. 23" za gudače i udaraljke bio je svojevrsna uvertira za Mozarta za čiju je snimku svih crkvenih sonata ansambl CmW nagradilo Mozartovo društvo Grada Beča nagradom Flötenuhr. Da li zbog genijalno napisane "Male noćne muzike", tog kasnijeg (KV 525!) djela salzburškog genija ili zbog briljantnog dijaloga članova kvinteta - kraj koncerta nije mogao biti glazbeno cjelovitiji i prigodniji.

Prva polifona misa

Misa "Messe de Nostre Dame" (Guillaume de Machaut) prva je sačuvana polifona misa pera jednog autora zamišljena kao jedinstvena umjetnička cjelina. Tada su razni glazbenici pisali stavke misa u različito vrijeme, a oni su poslije ukomponirani u cjelovita djela. Schola Machaut bavi se ponovnim otkrivanjem modalnih tajni Machauta i njegovih suvremenika, tajni koje potvrđuju izravnu vezu između glazbene estetike kasnog srednjovjekovlja i funkcije glazbe koju se razumije kao odraz Božjeg svemirskog reda. Schola vjeruje u važnost i bit(ak) poruke ove glazbe danas kao i prije više od 6 stoljeća.
 Umjetnička voditeljica Rebecca Stewart sa svojim ansamblom (3 ženska i 3 muška glasa) predstavila je u najboljem svijetlu vokalnu glazbu na prijelazu iz monofonog gregorijanskog pjevanja u polifono višeglasno pjevanje. Osim stavaka Gloria i Credo svi su ostali stavci skladani u stilu moteta na cantus firmuse iz gregorijanskih misa. U njima se ističu opsežni Ameni kao vrhunski primjeri tehnike poznate kao hocquetus (¨štucanje¨, brzo ritmičko izmjenjivanje među glasovima). Sasvim nova u svoje doba, ova je misa temeljni kamen u razvoju mise kao glazbenog djela.
 Članovi Schole Cantorum Brabantiae (Odsjeka za ranu modalnu glazbu Konzervatorija Fontys u Nizozemskoj), iznimni su pjevači, a dvije pjevačice odaju dalekoistočno porijeklo svojim izgledom i imenima (Mami Irisawa i Naomi Yasomura) - zamjetan broj izvanrednih izvođača ozbiljne glazbe danas je upravo iz Kine, Japana, Koreje i sličnih zemalja s posve drugačijom kulturom (i glazbenom), ali s jednakom radoznalošću, upornošću i disciplinom.

Crveni svećenik

Način izvođenja skupine Red Priest, predvođene bivšim zaljubljenikom u astrofiziku, a danas ponajboljim svjetskim virtuozom na blokflauti – i čitavom arsenalu renesansnih i baroknih svirala - Piersom Adamsom jest više nego moderan. Gdje prestaje izvođački dio, a gdje počinje stvaralački pitanje je koje mi se nametalo tijekom cijelog koncerta. Djela Vivaldija, Purcella, Ortiza, van Eycka i tako su živo i moderno zvučala da ne znam što bi na to rekli Maksim Mrvica, Vanessa Mae i Nigel Kennedy koji imaju potpuno suprotnu filozofiju približavanja velikih umjetnika prošlosti masovnijoj publici. Uz već spomenutog umjetničkog lidera pijanističke gipkosti prstiju i pjevačke tehnike disanja, tu su i Julia Bishop, jedna od najistaknutijih baroknih violinistica svoje generacije, Angela East, blistava izvođačica u svijetu rane glazbe (čelo) i Howard Beach na čembalu koji još od 1989. godine surađuje sa Piersom Adamsom.
 Profesionalizam, savršena tehnika sviranja svih članova kvarteta, točnost i radost muziciranja, korištenje cijelog koncertnog prostora (zanemarujući granice improviziranog stagea) uključuje publiku gotovo aktivno u samu izvedbu.
Siktanje, škripanje violinom (R. Johnson – "The Witches' Dance"), iznenadni uzvici, prigušeno sviranje čembala, piskanje i (is)puštanje zvuka Adamsovih blokflauta samo su uobičajeni izražajni elementi tako ukusno i promišljeno umetnuti u osnovno glazbeno tkivo. Ovakav izvođački imperativ godinama se razvija s punom pažnjom i oprezom prema temeljnom i autentičnom glazbenom slogu. Rijetko, osobito i predivno.