Zašto me iz svih hrvatskih novina i sa svih ekrana gleda Glavaš?
Glavaš je građanin Osijeka, grada u kojem su se za vrijeme rata umlaćivali građani srpske nacionalnosti i krivomisleći Hrvati. Ne samo u Osijeku. Imali smo i Gospić, i Sisak, i Zadar, i Split... A samo me Glavaš gleda? Ako postoje gradovi heroji, postoje li i gradovi zločinci? Zločesta sam, zaboravljam, bio je rat kad su se činili zločini u gradovima zločincima. Zbunjena sam jer živim u Rijeci, i ovdje je bio rat, ali se Srbi nisu klali za dušu. Ni deložirali se nisu. Sjećam se, jedna je riječka Srpkinja krenula za vikend na otok. U njen prazni stan provalio je nekakav heroj. Vratila se i uzalud zvonila na zaključana vrata. Idućeg je dana u Novom listu osvanulo otvoreno pismo, nekoliko se građana Rijeke potpisalo imenom i prezimenom i poručilo "heroju" da može izabrati: ili će sam otići, ili će ga oni deložirati preko balkona stana na jedanaestom katu. I još jedna riječka priča. Početkom rata u moj su grad iz Zadra stigla dva ogromna autobusa. Trebalo je pokupiti zadarske junake koji su bježeći od Srba stigli u Istru i Rijeku. Dva ogromna zadarska autobusa vratila su se u Zadar prazna, a naši su dečki bez pogovora odlazili u rat, odaziv je bio veći od devedeset posto. Riječani su tada mislili da se zemlja brani tamo gdje se puca, a ne klanjem prvih susjeda.
Zašto me ovih dana Glavaš gleda?
On je možda ratni zločinac? U Osijeku je devedeset i... Je li on jedini koji je u Osijeku... Neki spominju Kramarića, neki Arlovića, pa... A ako se sjetimo naše davne prošlosti, je li fer iz zaborava izvlačiti samo Srbe iz Drave? Što je s ostalim rijekama i klaonicama? Već sam rekla, ubijalo se i u Splitu, sudilo pa pustilo. Sisak nisam pratila, Gospić se sudio pa pomilovao. Kamo bi otišla Hrvatska kad bi sudila svim ratnim zločincima iz svih hrvatskih gradova zločinaca? Tko bi platio sve te suce, državne odvjetnike, odvjetnike, daktilografe? Što bi se time postiglo? Ne mnogo. Onemoćali Mesić morao bi osuđene hitno pomilovati jer gospoda sigurno imaju bračnih problema ili vodu u koljenu.
Zašto me Glavaš gleda?
Uznemiruje me. Feral je pisao o njemu, ali ne samo o njemu. Čitali smo i o nekom ginekologu koji je u ličkoj vukojebini na svom doktorskom ramenu nosio srpski leš i veselo pjevao. Što je s njim? Kad će se Pjevaču suditi kako bi mu se dokazala nevinost?
Feral, spominjem Feral jer je to jedini hrvatski list koji je o hrvatskim zločinima pisao kad se nitko nije usudio ni čitati o tome, objavio je tekst i o našem časnom sucu koji je silovao mladu muslimanku, doduše, nije mu se digao jer je djevojka bila muslimanka a naš je uvaženi sudac veliki katolik. Zašto se Katoliku ne sudi, hoće li još dugo na svojim starim leđima moći nositi težak teret nedokazane krivnje? Prestrašan je osjećaj biti građanin zemlje u kojoj je sudac, možda, silovatelj, župan naručitelj ubojstava, predsjednik Sabora zaštitnik ubojica, potpredsjednik Sabora pjevač s lešom na ramenu, a predsjednik države biće koje milost šakom i kapom udjeljuje samo zločincima...
Zašto me Glavaš gleda?
Straši me. Budi u meni sjećanje na jadnu gospođu Reihl-Kir koja se godinama blatila tražeći od zločinaca da osude ubojice njenog muža. Da ne vidim Glavaša, ne bih razmišljala o g r a đ a n i m a Osijeka, Splita, Siska i Gospića, o građanima gradova zločinaca koji nikad nisu izašli na ulice i digli glas prosvjeda protiv mračnih likova koji su ubijali ili naručivali ubojstva njihovih susjeda samo zato jer su bili druge nacionalnosti. Da, grad zločinac je i Zagreb. Ni građani Zagreba nisu se okupili na Trgu bana Jelačića i tražili da se na njemu objesi Šeks ako je istina da je zataškao ubojstvo djevojčice Zec.
Zašto me Glavaš gleda?
Gleda me da me podsjeti kako živim u zemlji u kojoj se povremeno iz prljave, krvave prošlosti izvuku gadne njuške kojima sude gori od njih kako bi im dokazali da je među zločincima najveći zločinac onaj tko je trenutačno mnogo nemoćniji nego što misli. On me gleda i da bi mi poručio koliko sam nebitna, oni koji imaju Hrvatsku smatraju me glupačom koja će popušiti još jednu priču o hrvatskoj sporoj ali dostižnoj pravdi. Malo me i vrijeđa taj pogled okružen tamnim podočnjacima. Je li moguće da ti koji su ovih dana zgrabili Glavaša za tanki vrat misle da vjerujem kako su oni fini ljudi koji žele raščistiti neke stvari?
Ej, a možda me Glavaš gleda da bi me razveselio!
Poručuje mi, stara, živiš u Rijeci, tu se nikad nije po kućama klalo za dušu, za zlato, za stan. Rječinom nikad nije plivalo mrtvo srpsko meso. Živiš u gradu gdje su Srbi i devedeset i prve smjeli šetati Korzom i bili su sigurni da neće izgubiti glavu. A što ako me Glavaš gleda da bi mi rekao, okej, stara, u tvom su gradu Srbi sačuvali glave, ali nisu posao, morali su prodati stanove i iseliti se, riječka ih je policija prebijala, mjesecima su čekali na domovnicu koju bi brzo dobili samo kad bi platili. Okej, govorim Glavašu, jedno je ostati bez posla, prodati stan, iseliti se, jedno je kad te policija prebije pa ti oduzme hrvatske papire i da putni list u jednom smjeru, nešto je sasvim drugo kad te netko zatuče. A što ako mi Glavaš svojim svakodnevnim ukazanjem u mom dnevnom boravku govori, i Rijeka je grad zločinac, Hrvatska je država zločinac, i ti si zločinka, izrodila si djecu u ovakvoj zemlji, živiš u ovoj mračnoj, bijednoj rupi umjesto da se iseliš zauvijek? Kamo? Postoje li zemlje bez zločinaca, mirni gradovi u kojima žive ljudi koji ne šute?
Zašto me Glavaš gleda?
Bojim se njegovih očiju, pogleda, smijeha bez veselja. Kad ga vidim čini mi se da sam osječki Srbin na obali Drave, devedeset i prve. A nama Hrvatima rekli su da ćemo se nakon rata osjećati kao Glavaš na obali Drave, devedeset i prve.