Na izravan upit jednog od kolega hoće li navečer u Areni biti prikazana prava, konačna verzija, Hribar rezolutno odgovara – da. No nekoliko sati poslije, u šest poslijepodne, zove ravnatelja festivala Mladena Lučića i obavještava ga da nema završnu kopiju i da od projekcije u Areni neće biti ništaU prvom izvještaju iz Pule zaključio sam da se ove godine ne očekuju velike kontroverze i da se najveći skandal – odbijanje državnog financiranja novog projekta Vinka Brešana, dogodio uoči samog festivala. Međutim, posve sam podcijenio mogućnosti 'enfant terriblea' suvremenog hrvatskog filma, Hrvoja Hribara, koji je kao izdanak tradicije baruna Münchausena i Ostapa Bendera nadmašio čak i, činilo se, nedoseziva Jakova Sedlara. Sedlar je prošle godine mrtav-hladan izrekao laž da ima 35-milimetarsku vrpcu svog igrano-dokumentarnog filma "Jeruzalemski sindrom", a onda u Pulu došao s kopijom na BETA-i koju je uprava festivala, dakako, odbila prikazati u Areni.
  Notorni obmanjivač glumio je duboku uvrijeđenost premda su mu festivalska pravila bila i te kako poznata. Međutim, to je šala spram onog što je ove godine izveo Hrvoje Hribar. Prvo je uspio uvjeriti upravu festivala da mu dopusti da svoj film, adaptaciju popularnog pučkog romana Ante Tomića "Što je muškarac bez brkova?", prikaže u areni u HD (high definition) tehnologiji jer da 35-milimetarsku kopiju neće uspjeti zgotoviti na vrijeme. Kako se u međuvremenu pokrenuo sudski spor zbog neisplaćenih honorara u kojem su suradnici na scenariju, Ivica Ivanišević i Renato Baretić, uspjeli ishoditi zabranu javnog prikazivanja filma, Hribar, koji nije samo njegov režiser i scenarist nego i producent, obavijestio je festival da je prikazivanje filma upitno.
  Uprava festivala tada je zamolila Baretića i Ivaniševića da pristanu na jednokratno skidanje zabrane kako bi se film prikazao u Puli, na što su njih dvojica pristali. Hribar je predviđenog dana prikazivanja filma, u srijedu 20. srpnja, došao u Pulu s filmskom ekipom, a na novinarski upit zašto je prvi predviđeni termin za prikazivanje filma (nedjelja 17. srpnja) prebačen na srijedu, te je li otklonjena svaka dvojba o njegovu prikazivanju, hladnokrvno je odgovorio da se film, što se njega tiče, mogao prikazati i u nedjelju.
  Nakon novinarske projekcije, Hribar točno u podne drži press konferenciju i ljutito predbacuje organizatorima da su prikazali radnu verziju. Izvršna producentica festivala Nora Krstulović odgovara mu da je to jedina verzija filma koju su od njega dobili. Na izravan upit jednog od kolega hoće li navečer u Areni biti prikazana prava, konačna verzija, Hribar rezolutno odgovara – da. No nekoliko sati poslije, u šest poslijepodne, zove ravnatelja festivala Mladena Lučića i obavještava ga da nema završnu kopiju i da od projekcije u Areni neće biti ništa.
  Šokiran i ogorčen, Lučić izdaje priopćenje u kojem, posve ispravno, zaključuje da je Hribar izigrao festival te najavljuje protiv njega tužbu i inicijativu za isključenje iz svih strukovnih organizacija. Ekspresno stiže reakcija Društva hrvatskih filmskih redatelja: ono Hribara, usput budi rečeno - svog predsjednika, uzima u zaštitu, odbacuje optužbe o obmanjivanju i čak apelira da se film (koji film!?) eventualno ipak prikaže (!?). Potom stiže i dopis iz studija odgovornog za izradu HD kopije, koji svu odgovornost preuzima na sebe. No taj je dopis ubrzo opovrgnuo voditelj dotičnog studija tvrdnjom da je Hribar izmanipulirao njihovu djelatnicu koja je poslala prvi dopis te iznosi činjenično stanje: redatelj je puna tri mjeseca kasnio s dostavom 35-milimetarske kopije na HD obradu (potrebnu radi izvedbe digitalnih efekata) te je pravodobno bio upozoren da se neće moći obraditi u predviđenom roku.
   Hribar je i dalje inzistirao da HD kopija bude dovršena do Pule, no ljudi iz studija jasno su mu dali do znanja da su šanse za takvo što - jedan posto! Usprkos tome, "veliki je mag" odlučio, ljepše rečeno, "riskirati", ili točnije – prodavati maglu. Uostalom, zašto ne? Još od studentskih dana na zagrebačkoj Akademiji svojom je stilski izbrušenom blagogljagoljivošću kojom je fingirao veliku erudiciju zavodio autoritete poput Ante Babaje ili Vatroslava Mimice i ostvario silan respekt u generacijskih sudrugova. Proglašavan je najvećom nadom hrvatskog filma, a u godinama koje su uslijedile veoma je učinkovito uspijevao zamagljivati činjenicu da mu se opus svodi na jedan i pol film i nekoliko natuknica, napisanih za Filmsku enciklopediju Ante Peterlića.
  Slabašnim kinodebijem "Puška za uspavljivanje" bio je naišao, doduše, na prve kritičarske sumnje, ali svejedno se svojom "karizmom" izborio za kritičarsku nagradu Oktavijan. No promašena TV serija "Novo doba", samohvalno najavljivana kao "najbolja hrvatska serija svih vremena" (!?), ostvarena u scenarističkoj suradnji sa splitskim (post)fakovcima Tomićem, Ivaniševićem i Baretićem, s kojima je tada bio u velikoj ljubavi, definitivno je uzdrmala njegov status.
  Kratkotrajnu je utjehu pronašao u projektu Filmskog centra za čije je vrsne kinotečne programe pobirao lovorike premda ih je bez ikakva njegova utjecaja sastavljala marljiva djelatnica Hrvatskog filmskog saveza Agar Pata, da bi igrom na sigurno, prilagodbom Tomićeva hit-romana, isplanirao veliki come back. Umjesto toga, maske su pale i Hribar se razotkrio kao ono što je uvijek bio – veliki obmanjivač.