Zoran FerićU najnovijem romanu Miljenka Jergovića "Gloria in excelsis" stoji i sljedeći odlomak: "Letjeli smo iznad mora. Noć je vedra, dolje u ogledalu ocrtava se mjesec, povremeno mi se čini da vidim valove. To nije moguće s ove visine. Vidio sam ih jer sam želio." Tako u romanu razmišlja pilot RAF-a Željko Ćurlin 2. travnja 1945. prije nego što će u 7 sati i 37 minuta ispustiti prvu bombu na Sarajevo. Zanimljiva je ta rečenica: "Vidio sam ih jer sam želio." Mogla bi se možda primijeniti i na vjernike koji su u crkvi Svetog Petra apostola u Acerri prošloga tjedna vidjeli kako kip Gospe mijenja izgled, poprima boju ljudske kože i, uopće, čini nešto što kipovi inače ne čine. Prva misao, kad sam na televiziji čuo vijest o čudesnom Bogorodičinu kipu iz Acerre, bila mi je: vide jer žele vidjeti. Književna kritičarka Jagna Pogačnik pak, koja je vrlo pozitivno pisala o Jergovićevu romanu, završila je svoj tekst značajnim komplimentom: "U tako složenom romanu jedan franjevački ljetopis i jedna bomba bačena na Sarajevo stoljećima kasnije nisu u kontrapunktu, već su niti trojedne priče, nakon koje je jasno da hrvatska književnost od sada ima dvije jako važne 'Glorije'. Ona prva 'Glorija' je, dakako, Marinkovićeva drama čiji je literarni zaplet ovih dana nekako procurio u stvarnost i ukazao se baš u crkvi u Acerri."

Nešto se čudno počelo događati s kipom Majke Božje i crkva je odjednom puna vjernika, pred ulazom se stvaraju redovi, škljocaju mobiteli i fotoaparati, policija uvodi red. A sve zbog plastike koja je mijenjala boju i zbog ljudi koji strasno žele da to bude istina. I ta se priča s vremena na vrijeme ponavlja u raznim krajevima svijeta: negdje, u nekom gradu i u nekoj crkvi stvori se odjednom kritična masa onih koji žele vidjeti i stvarnost ih u tome ne sprečava. Kad čujem takvo što, prvo me uhvati bijes jer svaki put, logično, pomislim upravo na zaplet "Glorije" i nekoga iz crkvenih redova, nekog pokvarenog ili ekstremno ambicioznog svećenika koji je radi vjere spreman i na prijevaru. A onda preispitujem sebe. Zašto u takvim slučajevima uvijek nekoga mrzim i na nekoga se ljutim, zašto sam spreman uvijek vidjeti zavjeru. Je li to paranoja? Svakako jest, ali svi paranoici tješe se jednostavnom činjenicom: svijet je takav da je i najsmjelija teorija urote opravdana i da ništa takvo nije nemoguće. Kad se o prijevari radi, čovjek je enormno kreativno biće i njegova mašta nema granica. Međutim, ono o čemu ne mislim tako često nisu oni koji iz ovih ili onih razloga nekoga varaju, nego oni koji žele biti prevareni. Oni koji žele vidjeti. Onih koji varaju druge ima uvijek, puna ih je povijest, crna kronika i naše susjedstvo, ali oni koji varaju sebe često čuče u nama. Upravo zato se ja to možda i ljutim, jer sam i prečesto spreman prevariti upravo samoga sebe, i ja sam prečesto spreman vidjeti pa mi onda oni koji ovako javno i glupo vide idu na živce jer upravo u njima, kao u ponešto iskrivljenom ogledalu, vidim i svoj lik. Čovjeka koji je samome sebi lakovjeran.

A na čemu se temelji takva kronična lakovjernost? Na najobičnijem i najbanalnijem optimizmu. Taj je optimizam gotovo kao oblik duševne bolesti jer je uvijek vezan uz ono velikim slovima pisano Ja. Vezan je i uz duboko uvjerenje da će sve biti u redu, da je ono što radimo nerijetko dobra stvar, da su naše odluke prave, iako možda nikada nećemo znati kako bi bilo da smo u određenom trenutku odlučili drugačije. Međutim, ta spremnost da sami sebe varamo često je tako očita da polako postajemo plijen prevaranata koji su i zločestiji i gluplji i manje obrazovani od nas. Postajemo žrtve nečije najvulgarnije lukavosti. Na primjer, tužno je biti sam u svemiru. Neki od tih samoprevaranata uvjereni su da se nas četiri ili pet milijardi, koliko nas je na Zemlji, osjećamo u tom beskrajnom svemiru osamljeni. Upravo iz te tuge rađa se najviše priča o letećim tanjurima, bliskim susretima, otmicama, a nada u inteligentna bića u svemiru jedna je od najsnažnijih suvremenih utopija. Kao klinac vjerovao sam u izvanzemaljce i leteće tanjure. Učenje, škola, stalno iste ulice, svakodnevne banalnosti, mahune i karfiol, sve je to bilo bez Marsovaca naprosto neizdrživo. Poslije toga, kad mi se majka razboljela, četiri godine vjerovao sam da je rak izlječiv. Sve dok nije umrla. Poslije toga neko vrijeme vjerovao sam u zagrobni život. Onda sam dosta dugo vjerovao da nam literatura može razriješiti neke osnovne životne nedoumice. Razuvjerila me teorija književnosti. Pogotovo ispit iz teorije. Onda sam neko vrijeme stvarno vjerovao da mogu sagraditi brod od vodootporne šperploče i otploviti barem do Gibraltara, ako ne već do Barbadosa, kao što je učinio jedan od mojih tadašnjih heroja Mladen Šutej. Već više od dvadeset godina sasvim ozbiljno vjerujem da ću jednoga dana smršaviti. U skladu s tom vjerom jednom godišnje uhvati me histerija pa se upišem u teretanu, počnem trčati po kvartu ili kupujem bicikl. S tim je povezana i moja sasvim podla prijevara samoga sebe kad si govorim kako ću se u najskorije vrijeme početi zdravo hraniti, iako o nečemu što se zove zdrava prehrana nemam nikakvu konkretnu ideju. I tako samoga sebe varam zapravo od početka, samo što mi se pred očima ne miču Bogorodičini kipovi ili kojekakve cirkuske artistice, nego neke druge isto tako nedokučive stvari. Onima pak koji nas žele prevariti tako postajemo lak plijen, pa iako nas povijest uči da s neba obično padaju bombe, kao što je i ona Željka Ćurlina, mi se i dalje nadamo mani.
Čudo u praksi najčešće ima dva aspekta: prijevaru s dobrim i prijevaru s lošim nakanama. Osnovno pitanje je s kojom nakanom varamo sebe.