Objavljeno u Nacionalu br. 508, 2005-08-08

Autor: Maroje Mihovilović

SPC PROTIV NEOVISNE CRNE GORE

Amfilohijev rat protiv Crne Gore

Mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije arhitekt je nove provokacije protiv Crnogoraca koji žele neovisnu državu: organizirao je da vojska helikopterom bespravno postavi limenu crkvu na strateški važnu crnogorsku planinu Rumiju

Amfilohijeva crkvena organizacija u Crnoj Gori veoma je jaka, posebno u sjevernijim brdskim područjima: on upravlja brojnim crkvama i manastirima - neki su vrlo stari i slavni - u koje crnogorske vlasti nemaju pristupa, pa se čak tvrdi da Amfilohije u nekom zabačenom manastiru u crnogorskim brdima skriva svojeg velikog prijatelja i političkog istomišljenika, bivšeg vođu bosanskih Srba i ratnog zločinca Radovana KaradžićaAmfilohijeva crkvena organizacija u Crnoj Gori veoma je jaka, posebno u sjevernijim brdskim područjima: on upravlja brojnim crkvama i manastirima - neki su vrlo stari i slavni - u koje crnogorske vlasti nemaju pristupa, pa se čak tvrdi da Amfilohije u nekom zabačenom manastiru u crnogorskim brdima skriva svojeg velikog prijatelja i političkog istomišljenika, bivšeg vođu bosanskih Srba i ratnog zločinca Radovana KaradžićaTik do crnogorske obale a usporedno s njom uzdižu se tri visoke planine: Orjen, Lovćen i Rumija, koje su uvijek štitile Crnu Goru s mora te su i zato imale važnu ulogu u crnogorskoj povijesti, pa i u mitologiji. Nekada davno na vrhu najjužnije od njih, Rumije, koja se smjestila iznad Bara, između mora i Skadarskog jezera nedaleko od crnogorsko-albanske granice, stajala je crkva. Turci su je 1571. srušili, ali se i nakon toga održala tradicija vjerničkih hodočašća na Rumijin vrh - vjernici su se molili da se tamošnja crkva obnovi, a kako bi tomu i sami pridonijeli, svaki je trebao ponijeti po kamen na vrh planine.
Unatoč tomu što su vjernici to dugo godina radili, pa su vjerojatno tamo donijeli i velik broj kamena, od gradnje crkve nije bilo ništa. No ona je prije nekoliko tjedana odjedanput iskrsnula na vrhu Rumije, ali ne sagrađena od kamena što su ih hodočasnici donijeli nego od – lima! Na opće iznenađenje i bez ikakve najave na vrh Rumije postavljena je s neba, točnije, s pomoću vojnog helikoptera. Ta nenadano iskrsnula navodna crkva na vrhu Rumije sada je u središtu golema spora između crnogorskih vlasti, koje žele da se ta nagrda makne, i mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, prvog čovjeka Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koji ne dopušta da se "ta srpska svetinja dira".
Onima koji ne znaju točno o čemu je riječ, spor se čini apsurdan i banalan, ali oni koji poznaju prilike u Srpskoj pravoslavnoj crkvi znaju da je riječ o događaju od prvorazrednog značenja kojim mitropolit Amfilohije ne samo da ruši crnogorsko političko vodstvo nego jača svoj autoritet najmoćnijeg čovjeka Srpske pravoslavne crkve u cjelini, što on stvarno i jest, kudikamo moćniji od benignog formalnog prvog čovjeka Srpske pravoslavne crkve, sićušnog patrijarha Pavla, koji je nominalni ali ne i stvarni šef srpske crkve. Ujedno on jača svoj autoritet najmoćnijeg političara koji u ovom trenutku promiče nacionalne ekspanzionističke interese Srbije.
Amfilohije je veoma moćan čovjek koji je u posljednjih dvadesetak godina uvijek bio na prvoj liniji fronte srpskog nacionalizma kada su sukobi s drugim narodima u bivšoj Jugoslaviji bili u pitanju. On je to također i sada jer u Crnoj Gori ratuje s onim što danas - uz probleme na Kosovu - predstavlja jednu od najvećih prijetnji srpskom nacionalizmu, a to je crnogorska namjera da se odvoji od Srbije i postane neovisnom državom. On je odlučan neprijatelj te težnje crnogorskog vodstva da se odcijepi od Srbije te čini sve što je u njegovoj moći da to spriječi. A uz zajedničku vojsku, Srpska pravoslavna crkva jedina je institucija koja u Crnoj Gori ima za to mogućnosti.
Pravoslavne crkve u svijetu organizirane su na nacionalnoj osnovi, pa u načelu svaka pravoslavna država ima svoju nacionalnu pravoslavnu crkvu. U tom se smislu Srpska pravoslavna crkva od svih ostalih razlikuje jer se zbog okolnosti u kojima je živjela dok Srbija nije imala državu širila i preko nacionalnih granica. Svojedobno je postojala i u negdašnjoj Turskoj i u negdašnjoj austrijskoj carevini, gdje su živjeli Srbi. Kada se na početku 19. stoljeća počela stvarati srpska država, ona je bila motor širenja te države na prostore gdje žive Srbi te je nakon Prvog svjetskog rata u tada stvorenoj jugoslavenskoj državi djelovala na svim područjima gdje su živjeli Srbi, ali i drugi pravoslavni narodi.
Kada se ta država na početku devedesetih godina raspala te su osnovane nove suverene države, nastao je politički problem jer je Srpska pravoslavna crkva ostala jedinstvena organizacija sa središtem u Beogradu kao crkva koja i dalje - neovisno o novim granicama - radi s vjernicima na cijelom području bivše države ali uvelike u korist beogradskih interesa. Tako Srpska pravoslavna crkva djeluje među pravoslavnim vjernicima u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Hrvatskoj, ali i u Makedoniji i u Crnoj Gori, gdje se mnogi pravoslavci ne smatraju Srbima.
U tim dvjema bivšim jugoslavenskim republikama, u kojima su pravoslavni vjernici u većini, nastao je problem jer su se u skladu s globalnom organizacijom pravoslavne crkve pojavile inicijative da se - budući da su to nacionalne države Makedonaca, odnosno Crnogoraca - osnuju za njih na teritorijima njihovih država nacionalne pravoslavne crkve. Tako je nastala Makedonska pravoslavna crkva, koja je već prilično jaka, te se sada bori za autokefalnost, te Crnogorska pravoslavna crkva, koja je još dosta slaba ali nastoji ojačati. Slaba je velikim dijelom zato što se Amfilohije, kao predstavnik Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, protiv nje energično i vrlo učinkovito bori.
U Crnoj Gori između Srpske pravoslavne crkve i novostvorene Crnogorske pravoslavne crkve već se nekoliko godina vodi rat za vjernike, za pojedina crkvena zdanja, pa tako i za teritorij. Amfilohijeva crkvena organizacija u Crnoj Gori veoma je jaka, posebno u sjevernijim brdskim područjima: on upravlja brojnim crkvama i manastirima - neki su vrlo stari i slavni - u koje crnogorske vlasti nemaju pristupa, pa se čak tvrdi da Amfilohije u nekom zabačenom manastiru u crnogorskim brdima skriva svojeg velikog prijatelja i političkog istomišljenika, bivšeg vođu bosanskih Srba i ratnog zločinca Radovana Karadžića.
Upravo je ovih dana podgorički tjednik "Monitor" objavio vijest u kojoj tvrdi da se Karadžić skriva u manastiru Jovan Do između Nikšića i manastira Ostrog, jednog od najslavnijih manastira u Crnoj Gori.
No Amfilohije mnogo slabije stoji u gradovima i u primorskom području, pa je stoga smislio tu operaciju s tobožnjom crkvom na Rumiji da i ondje pojača svoje prisustvo. Rumija je za neke vjernike mitska planina, na strateški je važnom položaju - nju imati pod kontrolom veoma je važno. Kao nekom pravom vojnom strategu, Amfilohiju je bilo jasno da Rumiju mora osvojiti na prepad, da ne dolazi u obzir da na vrhu planine počne graditi pravu crkvu jer je to logistički teško izvedivo s obzirom na to da do vrha 1500 metara visoke planine vode samo uske staze, a svako dovlačenje materijala za gradnju crkve odmah bi izazvalo pozornost i reakciju crnogorskih vlasti. Zato je on smislio tajni plan koji je naoko groteskan ali je ipak uspio.
Amfilohije je dao da se potajice od običnog lima napravi kutija u obliku pravoslavne crkve, veličine tri na dva četvorna metra, dakle kao manji limeni kiosk. Ta kutija ima minijaturnu kupolu, minijaturni zvonik za tri zvona te limena vrata kroz koja se u nju može ući kao u neki kontejner. No u nju sigurno ne stanu više od dva-tri čovjeka. Potom se dogovorio s načelnikom generalštaba vojske Srbije i Crne Gore, generalom Draganom Paskašem, da se ta lijepo obojena limena kutija, ta navodna "crkva" vojnim zrakoplovom prenese na vrh Rumije, što je i urađeno bez znanja ministra obrane i crnogorskih vlasti. I tako se jednog dana na vrhu Rumije pojavila "crkva", a Amfilohije se požurio na vrh planine osobno je posvetiti.
Kada su crnogorske vlasti graknule zbog te provokacije te zatražile da se ta limena nakaza ukloni onako kako je i postavljena, Amfilohije je počeo optuživati crnogorske vlasti da se ponašaju bezbožnički i nasilnički jer žele rušiti "pravoslavnu svetinju", a u tome su mu se pridružili i brojni Crnogorci koji se protive crnogorskoj neovisnosti i vlasti Mile Đukanovića. Crnogorski predsjednik Filip Vujanović prosvjedovao je kod vojske što je dala helikopter, ali je general Paskaš objasnio da "crkva i u raznim drugim prilikama udovoljava molbama kada je riječ o humanitarnim i kulturnim inicijativama", davši do znanja da vojska ne namjerava uklanjati navodnu crkvu. Vujanović je najavio da će to pitanje postaviti i na sljedećoj sjednici Vrhovnog savjeta obrane Srbije i Crne Gore, ali malo je izgleda da se ondje donese neka odluka jer Amfilohije ima odlične odnose sa sadašnjem srpskim političkom vodstvom, posebno s premijerom Vojislavom Koštunicom.
Tako je Amfilohije na slučaju limene crkve rječito pokazao koliko je moćan i spretan, da ga čak - što je osobito važno i znakovito - sluša i vojska, da ga slušaju političari u Srbiji te da unutar Srpske pravoslavne crkve može samostalno vući poteze, što je uvijek i činio. To je, naime, samo jedan od poteza u kojima Amfilohije pokazuje inicijativu najmoćnijeg čovjeka Srpske pravoslavne crkve, a proteklih godina bilo je i mnogo drugih prilika u kojima se vidjela ne samo njegova snaga nego i da preuzima povlačenje najosjetljivijih poteza od patrijarha Pavla.
Njegova moć vidi se i na primjeru međunarodnih odnosa. Nema nikakve sumnje da su odnosi Srpske pravoslavne crkve s Vatikanom najosjetljiviji te od ključnog značenja, a upravo je Amfilohije taj koji ih vodi u ime Srpske pravoslavne crkve, pa je svojedobno posjećivao Vatikan na čelu njena izaslanstva te razgovarao s bivšim papom Ivanom Pavlom II. o njegovu mogućem posjetu Srbiju.
Jedan od najdramatičnijih događaja u novijoj srbijanskoj povijesti bio je atentat na premijera Zorana Đinđića u ožujku 2003. Na svečanom obredu u crkvi Svetog Save u Beogradu nad odrom ubijenog Đinđića nije govorio patrijarh Pavle nego Amfilohije, izazvavši svojim riječima skandal i ogorčenje među Đinđićevim pristašama. Iako katkad iza kulisa, Amfilohije je bio veliki protagonist i mnogih drugih burnih događanja na tlu bivše Jugoslavije u posljednjih petnaestak godina.
Mitropolit Amfilohije Radović rođen je u Crnoj Gori 25. prosinca 1938. u Barama Radovića u Donjoj Morači, u plemenu Moračkom, od oca Ćira i majke Mileve, rođene Bakić. Potomak je poznatog crnogorskog vojvode Mine Radovića, jednog od prvih plemenskih kapetana crnogorskih, koji je pripojio Moraču Crnoj Gori godine 1820. No nakon osnovne škole koju je završio u rodnom mjestu, otišao je iz Crne Gore na školovanje u Bogosloviju Sv. Save u Rakovici u Beogradu. Studirao je klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Postdiplomski studij nastavio je u Bernu i Rimu, ušao je potom u Grčku pravoslavnu crkvu, u kojoj je zaredivši se služio sedam godina kao svećenik. Nakon godinu dana provedenih u Hilandaru na Svetoj Gori, otišao je u Pariz raditi kao profesora, a u 1976. postaje docent pa redoviti profesor na Bogoslovnom fakultetu Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. U svibnju 1985. izabran je za episkopa u Banatu. Iz Vršca prelazi na Cetinje, gdje je 30. prosinca 1991. ustoličen za mitropolita crnogorsko-primorskog.
Na vjersko formiranje Amfilohija velik je utjecaj imao jedan od njegovih učitelja iz studijskih dana, arhimandrit Justin Popović, koji je dugi niz godina upravljao manastirom Ćelije nedaleko od Valjeva. Popović je bio zagovornik konzervativizma u Srpskoj pravoslavnoj crkvi te protivnik modernizacije i crkve i države. On je snažno utjecao ne samo na Amfilohija nego i na nekoliko drugih tada moćnih ljudi iz vrha Srpske pravoslavne crkve, kao što su bivši episkop zahumsko-hercegovački Atanasije Jeftić, episkop bački Irinej Bulović i episkop raško-prizrenski Artemije Radosavljević, koji su u razdoblju burnih događanja na području bivše Jugoslavije činili složnu nacionalističku frakciju unutar crkve te po svom učitelju dobili naziv justinijanci.
Oni su ideje Justina Popovića počeli širiti još osamdesetih godina, ali još nisu bili dovoljno snažni da 1990., kada je umro dotadašnji patrijarh German, nametnu nekog svog na čelo Srpske pravoslavne crkve. Tada je za patrijarha kao kompromisno rješenje izabran pobožni, konzervativni Pavle, koji se uvijek više brinuo za vječnu duhovnost nego za praktičnu politiku, pa im nije smetao. Pavle je poznat po tome da ga svakodnevne stvari mnogo ne zanimaju, da u njegovu domu nema radija, televizije, novina, da intervenira u svakodnevnim stvarima najčešće na poticaj drugih vladika. Stoga su već nekoliko puta, nezadovoljni njegovom pasivnošću ali i u pojedinim situacijama njegovim otporom svojim naporima, pokušali smijeniti ga.
Struja kojoj pripada Amfilohije snažno je potkraj osamdesetih dala potporu politici Slobodana Miloševića, što je i pokazala 1989. na Gazimestanu. Na tom se ključnom mitingu Slobodana Miloševića, prvi put na jednom političkom skupu, pojavio cjelokupni vrh Srpske pravoslavne crkve. Ona je mnoge svoje akcije koordinirala s Miloševićevom vlasti, potpirujući srpski nacionalizam, na primjer poznatim seljenjem relikvije cara Lazara iz grada u grad 1989. Ta je struja podupirala i odlazak srpskih dobrovoljaca u Hrvatsku i Bosnu, a poznato je da je Amfilohije bio u bliskim odnosima sa zločincem Željkom Ražnatovićem Arkanom, čije je ljude - navodno - primao u svojem manastiru Ostrogu. U to su se vrijeme, kad je o crkvenoj teritorijalnoj organizaciji riječ, vodeći ljudi radikalne struje Srpske pravoslavne crkve rasporedili na ključna strateška mjesta: Amfilohije u Crnu Goru, najradikalniji Atanasije u Bosnu, Irinej u Vojvodinu, Artemije na Kosovo - svi na mjesta gdje su se mogli očekivati međunacionalni sukobi.
No na početku devedesetih došlo je do razlaza s Miloševićem jer ga je vrh Srpske pravoslavne crkve smatrao premalo radikalnim, čovjekom koji ne drži svoja nacionalna obećanja, "nedovoljno miloševićevskim". Crkveni radikali tražili su ga da puno energičnije radi na stvaranju velike Srbije, ali i da mijenja stanje u samoj Srbiji. Smetalo im je što je on ateist, pa se kao anegdota priča da je Milošević za posjeta Grčkoj posjetio slavni srpski pravoslavni manastir Hilandar na svetoj gori Atosu. Susrevši se s tamošnjim posebno pobožnim redovnicima, pozdravio ih je sa "Dobar dan, drugovi monasi!" Navodno su nakon njegova odlaska zgranuti redovnici danima ribali podove kuda je on hodao kako bi izbrisali svaki trag nečastivog.
Bilo je to vrijeme kada je izbio sukob između Miloševića i Karadžića zbog toga što je Karadžić odbijao prihvatiti mirovni plan međunarodnih pregovarača Cyrusa Vancea i Davida Owena, za koji se Milošević zauzimao. Milošević je nametnuo sankcije bosanskim Srbima, a u tom su sukobu radikali iz Srpske radikalne crkve stali na stranu Radovana Karadžića, u čemu se Amfilohije posebno isticao - on je i javno hvalio Karadžića. Svojedobno je za vodstvo bosanskih Srba rekao: "U ovom trenutku našu dušu čuvaju - kao što je naš jezik čuvao i sačuvao Vuk Karadžić - jedan njegov prezimenjak s Plavšićkom, novom kosovskom djevojkom, sa Krajišnikom. Jer su ove noći krenuli svetolazarevskim putem." Amfilohije i danas hvali i slavi Karadžića, a na optužbe da ga u Crnoj Gori skriva, odgovara: "Karadžić se skriva samo u mojim molitvama."
Sredinom devedesetih izbio je velik spor unutar same crkve o raspletanju tadašnje jugoslavenske krize jer je patrijarh Pavle u jednom trenutku stao na Miloševićevu stranu te mu pomogao da neposredno prije Daytonskih pregovora od vodstva bosanskih Srba dobije privolu da pregovara i u njihovo ime. Zbog toga su ga radikali kritizirali tvrdeći da su patrijarha u tom pitanju neki "loše savjetovali".
U drugoj polovini devedesetih Amfilohije i drugi crkveni radikali ostali su na istoj velikosrpskoj liniji premda je među njima došlo i do nekih nesuglasica i raskola. Bilo je vidljivo da je Irinej Bulović ponešto ublažio stavove, što je čak potaknulo glasine da se zbližio s Miloševićem koji bi ga želio postaviti na čelo Srpske pravoslavne crkve. Poslije se i Artemije na Kosovu donekle udaljio od te radikalne linije te postao skloniji međuetničkom srpsko-albanskom pomirenju, posebno nakon intervencije NATO-a i odlaska jugoslavenske vojske s Kosova.
Potkraj devedesetih godina radikalni Atanasije Jevtić, koji je javno zagovarao etničko čišćenje u Bosni i branio Karadžića da su mu "ruke sasvim čiste", povukao se iz aktivne političke djelatnosti zbog bolesti te otišao u manastir, pa je Amfilohije tako postao najmoćniji čovjek te radikalne struje.
Iako su bili politički protivnici ateista Slobodana Miloševića, ti su radikali ipak jako loše primili njegov odlazak s vlasti i dolazak na srbijansku vlast demokratske oporbe sa Zoranom Đinđićem na čelu. Počeli su novoj vlasti pružati snažan otpor, u čemu je Amfilohije bio najratoborniji, zbog čega je bliski Đinđićev suradnik Vladimir Beba Popović za njega rekao da je najmoćniji čovjek crkve: "On upravlja crkvom, on ima najviši čin među vladikama. Pošto je Srpska pravoslavna crkva prije desetak godina postala jedna paramilitarna organizacija kojom upravljaju zeloti koji su u međuvremenu kroz ove ratne godine postali njeni oficiri, on ima najviši čin - to je čin pukovnika."
Kada je svrgnut i godine 2001. zatvoren Milošević, Amfilohije ga je, premda je bio nevjernik, posjetio u beogradskom Centralnom zatvoru. Čuvši da je Milošević na Vidovdan 28. lipnja 2001. poslan u Haag - baš na godišnjicu bitke na Kosovu 1389. i atentata Gavrila Principa na Franju Ferdinanda 1914. godine - Amfilohije je o tom događaju i premijeru Zoranu Đinđiću, koji je to zapovjedio, rekao:
"Vidovdane, moj očinji vide, tobom vidim što drugi ne vide. Vidovdan je zjenica naše povijesti. Sve što nam se kroz povijesti događalo, događalo se na Vidovdan i u znaku Vidovdana. Oni koji su sproveli bivšeg predsjednika u Haag, od svega je najstrasnije i najčudnije kako su se to usudili uraditi upravo na Vidovdan. Nijesu mogli odabrati teži od toga dana. Uradivši to baš na Vidovdan, i na takav način, nijesu mogli učiniti Miloševiću veću čast, a sebi i svom narodu veći stid i sramotu pred poviješću."
Amfilohije je posjetio Miloševića i kada je već bio prebačen u zatvor u Scheveningenu. On se protivio Đinđićevoj prozapadnoj politici te je posebno kritizirao najave da bi Srbija mogla krenuti prema euroatlantskim integracijama. On je o tome jednom prigodom rekao da Srbija u Europu mora ići s guslama:"Idemo, kažemo, u Evropu. U Evropu se ne ide sa muvljim pamćenjem. U Evropu se ne ide kao prosjak. Ovdje na ovoj balkanskoj vjetrometini mi smo bili kroz vjekove srce i temelj i korijen Evrope. Ovdje je na našim prostorima balkanskim dano ime Evropi. Ovdje je Evropa krštena. Zato neka bi Bog dao da sveto krštenje i njime da se obnovimo i neka bi Bog dao da u Evropu idemo čistoga obraza, da u Evropu idemo ne kao prosjaci nego kao oni koji imaju i unose riznicu evropskih naroda, svoje bogatstvo, svoga Ćirila i Metodija, svoga Svetoga Savu, prosvjetitelja srpskoga, svoga svetoga Petra Cetinjskog. Ne može se ići u Evropu bez Njegoša i bez svetih gusala. Ne može se u Evropu ići bez Oktoiha i bez Ćirilove azbuke. Ne može se ići u Evropu bez onoga čime mi obogaćujemo sebe i što predstavlja bogatstvo Evrope."
Tko je Amfilohije Radović možda se najbolje vidjelo po govoru što ga je 15. ožujka 2003. održao za opijela u crkvi Svetog Save na Vračaru nad odrom u atentatu tri dana prije ubijenog srbijanskog premijera Zorana Đinđića. U tom govoru pred domaćim i svjetskim uzvanicima spominjao je i svetog Savu i relikvije cara Lazara i odrubljenu glavu Karađorđa i Miloša Obrenovića i žrtve bombardiranja NATO-a i stradale Srbe na Kosovu... Zapravo je cijelu srpsku povijest dramatičnim izrazima nacionalistički prikazao kao stoljetno stradanje nedužna srpskog naroda. Nije imao mnogo lijepih riječi niti za pokojnika jer je za Srbiju u kojoj je Đinđić pokrenuo demokratsku revoluciju, kojoj je počeo mijenjati lik, koju je okrenuo prema Europi Amfilohije rekao da "prolazi trenutke najdubljeg poniženja svoga naroda jer su još stotine hiljada njenog naroda prognanici sa svojih ognjišta u domu bez doma, u zemlji bez zemlje, u otadžbini bez otadžbine, u trenutku kad nad glavom njegovog naroda stoji mač pilatovske pravde".
Tom zadnjom sintagmom jasno je rekao i što misli o Haaškom sudu i njegovim optužnicama. Đinđićevu je smrt čak omalovažio rekavši: "Ako je ubojstvo jednog čovjeka, Zorana Đinđića, toliko veliko zlo, koliko li je tek veliko zlo pogibija i stradanje tolikih ljudi u nedavnim ratovima kod nas i u svetu, koliko zlo i nevino prolivene krvi čekaju u naše dane irački narod od rata koji mu prijeti."
Naravno da su mnogi Amfilohijeve riječi shvatili osporavanjem upravo onog što je Đinđić radio pa je stoga tadašnja srbijanska vlada već sljedećeg dana objavila priopćenje prosvjedujući protiv Amfilohijeva govora najoštrijim riječima: "Protokolom nisu bili predviđeni nikakvi govori u crkvi Svetog Save. Utoliko je govor mitropolita Amfilohija koji je bez ičijeg odobrenja govorio bio iznenađenje, kako za predstavnike vlade Srbije, tako i za članove Đinđićeve porodice. Sadržaj govora, koji je više ličio na iznošenje političkih stavova nego na, kako predstavnici Crkve ističu u svom priopćenju 'besjedu nad upokojenim kršćanima', duboko je uvrijedio porodicu i prijatelje ubijenog Zorana Đinđića."
Srpska pravoslavna crkva bila je jako zadovoljna dolaskom na vlast Vojislava Koštunice, "prvog srpskog vođe nakon dugo vremena koji se zna prekrstiti", kako je za njega rekao Amfilohije. Koštunica je veliki vjernik, redoviti posjetitelj crkve i sudionik crkvenih manifestacija. On je smjesta u ime nove vlasti razvio bliske odnose s crkvom, prihvatio uvelike ideologiju radikalne crkvene struje, a zajedništvo pokazao sudjelujući i u raznim manifestacijama koje je crkva organizirala s vlastima. Koštunica je smjesta potpisao i nove ugovore s crkvom, dodijelio nekim kategorijama svećenika državne mirovine te počeo uvoditi u školski program crkvenu ideologiju. Potonje je rezultirano i poznatim skandalom kada je odlučeno da se djeca više ne podučavaju o evoluciju i Charlesu Darwinu jer se to protivi crkvenom učenju.
To novo savezništvo vlasti i crkve počelo se očitovati na političkom planu na najvažnijim mjestima doticaja srpskog nacionalizma sa susjednim narodima. Svugdje se može zapaziti da je srpska strana počela zaoštravati te odnose te izazivati incidente. Tako su se znatno zaoštrili odnosi s Makedonijom, gdje je Srpska pravoslavna crkva pokušala osnovati vlastitu crkvenu organizaciju premda je ondje negdašnji makedonski ogranak Srpske pravoslavne crkve osnovao samostalnu Makedonsku pravoslavnu crkvu. Zbio se tako žestok spor da je intervenirala makedonska vlast i u zatvor strpala predstavnika Srpske pravoslavne crkve koji je to u Makedoniji radio.
U Bosni i Hercegovini Srpska pravoslavna crkva i dalje provodi radikalnu politiku, a kakav je njen stav vidi se po tome što je patrijarh Pavle nedavno poslao pismo potpore obitelji haaškog bjegunca Radovana Karadžića. Vodstvo Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije, Jovan, koji ne pripada Amfilohijevoj struji nego drugoj, umjerenoj struji, te episkop Fotije vode razmjerno umjerenu politiku, ali je vodstvo Srpske pravoslavne crkve u Beogradu iskoristilo desetu obljetnicu operacije "Oluja" da ponovi svoj stav, a organiziralo je i vjersku svečanost kojoj su nazočili i srbijanski predsjednik Boris Tadić i premijer Vojislav Koštunica.
Amfilohije je u lipnju u Kamniškoj Bistrici u Sloveniji vodio crkvenu svečanost posvećenu četnicima koji su ondje pobijeni na kraju Drugog svjetskog rata. Na nedavnom pogrebu u Crnoj Gori Karadžićeve majke Jovanke, Amfilohije je izjavio da je ona velika žena jer je "rodila sina besmrtnika".
No u ovom trenutku najviše se zaoštrava situacija u Crnoj Gori, gdje Amfilohije nastoji spriječiti održavanje referenduma o samostalnosti te odvajanje Crne Gore. Ako bi referendum ipak prošao, on se priprema i za mogućnost da dođe do raskola i podjele Crne Gore, pa želi sa svojim crkvama pokriti što veći dio Crne Gore. Iako je rodom iz Crne Gore, Amfilohije se smatra Srbinom: ne priznaje Crnu Goru kao odvojenu, samostalnu, suverenu državu nego je smatra samo dijelom Srbije. On je pokretač raznovrsnih akcija i osnivanja organizacija koje će se na političkom planu boriti protiv crnogorske nezavisnosti, a on pak radi na tome na crkvenom planu.
Javno kritizira Milu Đukanovića: "Crkva mu je nudila šansu, ali nismo znali da je ateista. No ateisti moraju znati da se žaruljom ne može zasjeniti Sunce." Kako sada stvari stoje, veliki su izgledi da bi Amfilohije mogao spriječiti Đukanovićeve pokušaje da osamostali Crnu Goru. Bude li u tomu uspio, njegov status najmoćnijeg čovjeka Srpske pravoslavne crkve, ali i Srbije same, još bi se više učvrstio.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika