Objavljeno u Nacionalu br. 508, 2005-08-08

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Dvije Hrvatske

Imao dva velika groblja, Jasenovac i Bleiburg, imamo dvije rodne kuće, jednu u Kumrovcu, a drugu u Velikom Trgovišću. Još uvijek imamo i dvije Hrvatske, ma koliko ona ekstremistička i desničarska bila u manjini

Zoran FerićZoran FerićKao dijete nisam znao fućkati. I bio sam nesretan zbog toga. Dok su moji prijatelji stavljali dva prsta u usta ispuštajući oštar snažan zvižduk, meni se to gadilo jer se na prstima skupljaju svakojake bakterije. A i da mi se nije gadilo, ne bih mogao jer mi je jezik nekako srašten s nepcem i ne mogu ga postaviti u dobar položaj za zvižduk. Da bih to kompenzirao, okrenuo sam se literaturi i čitao "Zvižduk s Bukovca". I stvarno sam mislio da se zvižduk onih tamo s Bukovca bitno razlikuje od zviždanja mojih prijatelja. Danas, s četrdeset godina, vidim i čujem da je svaki zvižduk jednak, i na Bukovcu i na Zelenjaku, a bome i u Kninu. I kad danas vidim tko zviždi, sretan sam što to ne znam, a taj oštar zvuk sve me više podsjeća na glasanje primata. Na neku amorfnu masu koja ne razumije riječi kad im se govori, nego uporno i blesavo ispušta svoj zvuk. Tu i tamo izgovore oni i poneku riječ, ali to je samo kamuflaža i žalosno papagajstvo. I tako su primati u gomili počeli zviždati kad je za mikrofon stao predsjednik Mesić, a meni je palo na pamet kako je sve to vjerojatno prilično nehigijenski jer su se mnogi od njih prije nego što su gurnuli ta svoja dva prsta u laloke vjerojatno češkali po jajima, pa sam pomislio da su im među zube zašle one kovrčave dlačice te će izgledati kao da im brada raste i iz zubala. I to njima koji brade mrze više od svega. To bi valjda bila neka kozmička pravda. Onda sam se sjetio da većina njih vjerojatno i nema zube, a činjenica što fućkaju bez zuba učinila mi se kao zanimljiv balkanski fenomen. Naime, uvijek sam mislio da za onakav zvižduk čovjeku trebaju zubi. A gomila koja je fućkala bez zuba pokazala je znatnu hrabrost. Međutim samo kao gomila. S druge strane hrabro je stajao jedan čovjek i na tom stadionu vidjele su se jasno te dvije hrabrosti: dvojbena hrabrost gomile i hrabrost osobe. Vidjelo se i koliko su te dvije hrabrosti nepomirljive i udaljene jedna od druge. Predsjednik nas je do sada već mnogo puta uvjerio u svoju hrabrost. U prvome redu kad je umirovio generale koji su prekoračili svoje ovlasti i prijetili državnim udarom. Tada je bio hrabar i kao predsjednik i kao građanin i šteta je što malo od te hrabrosti nije prešlo i na druge sudionike tadašnje vlasti. Kasnije pak predsjednik treba skupiti hrabrosti kad god stane pred takvu teledirigiranu gomilu i u svojim govorima šalje jasne poruke svoje politike. A to je zalaganje za vladavinu prava, jednakost svih pred zakonom i individualiziranje krivnje za zločine nad civilima. Međutim, važno je naglasiti da to nisu samo političke poruke nego i iskaz elementarne ljudske humanosti. Upravo zato je predsjednik, koji je u petak izviždan, dobio izbore s tolikom prednošću. Često mu u javnosti prigovaraju zbor neodmjerenih izjava ili pretjerano ležernog pristupa. Međutim, to je upravo zato što se predsjednik Mesić ne ponaša uvijek samo kao političar, nego kao čovjek od krvi i mesa i kao građanin. Kao čovjeku mu ponekad može zadrhtati ruka kada čuje teledirigiranu gomilu s tribina, ali to ga neće spriječiti da hrabro kaže što misli i još da jasno poruči prosvjednicima ono što ih najviše boli: da u svome naumu neće uspjeti, da neće zadržati procese pretvaranja Hrvatske u organiziranu, pravnu i humaniju državu. Tako im se zapravo govori ono što najmanje žele čuti: da su politički marginalci i folklorna manjina kojoj bi, umjesto da se bavi politikom, bilo pametnije otići zubaru. Ali u tom slučaju možda zvižduci ne bi imali tako sočan zvuk. Predsjednik nije uputio poruku samo teledirigiranoj gomili na tribinama, nego i onima koji dirigiraju, a koji su u to vrijeme bili na kninskoj tvrđavi, isto tako kao jedna žalosna skupina političkih marginalaca koji su svojim kratkovidnim postupcima uspjeli obrukati sebe kao ljude i uvjerljivo negirati svoje ratne zasluge.
I kninska proslava desetogodišnjice "Oluje" uspjela je pokazati kako je aktualna bolest hrvatskoga društva još uvijek shizofrenija. Imamo dva velika groblja, Jasenovac i Bleiburg, imamo dvije rodne kuće, jednu u Kumrovcu, a drugu u Velikom Trgovišću, a sada imamo i dvije proslave "Oluje". To nam pokazuje da još uvijek imamo i dvije Hrvatske, ma koliko ona ekstremistička i desničarska bila u manjini, koje su mentalno jedna od druge udaljene desetljećima, pa i stoljećima. S jedne strane stoji hajdučko-osvetnički mentalitet koji, kao u narodnoj pjesmi, veliča osvetu i čast koja se pere jedino krvlju, a njime manipuliraju bivši partijci koji su se jednom frapantnom metamorfozom pretvorili u gorljive ustašoide kojima je ono U samo početak životne devize "U se, na se i poda se". Sebični ciljevi generiraju manipulaciju koju pak omogućuje tužni primitivizam. Predsjednik i premijer pokazali su upravo na proslavi "Oluje" u svojim govorima europski smjer Hrvatske, potrebu za vladavinom prava te individualiziranjem i procesuiranjem zločina. Naime, kad predsjednik govori o individualiziranju krivnje za zločine, a govori to često, stječe se dojam da upravo pripadnici jedne takve teledirigirane gomile ne razumiju ništa što se tiče individualnoga jer zapravo i ne znaju što to znači pojedinac, osoba, individua. Oni ne govore tim jezikom i to im je strana riječ. Radi se o tome što mi ovdje živimo već dugo u paralelnim svjetovima i što se oni koji misle u kategorijama kolektivnoga jednostavno ne mogu razumjeti s onima koji misle u kategorijama individualnog. Narod, vjera, vojska, sve smo to mi, a upravo iz toga mi, iz tog ugodnog osjećaja zajedništva često i proizlaze zločini. Naravno, ako nisu motivirani najobičnijim grabežom. I predsjednik i premijer su s kninske govornice poručili, zapravo, sličnu stvar: da je "Oluja" legitimna i dobro izvedena vojna akcija, ali da ne želimo više biti kvalificirani kao zemlja kokošara koji ubijaju starce i da smo sposobni te kokošare zatvoriti u adekvatne kokošinjce.
Raduje činjenica što je zvižduk iz Knina, suprotno namjerama zviždača, ipak pokazao jasnu nadmoć te europske Hrvatske.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika