Objavljeno u Nacionalu br. 508, 2005-08-08
Autor: Zoran Ferić
OTPUSNO PISMO
Dvije Hrvatske
Imao dva velika groblja, Jasenovac i Bleiburg, imamo dvije rodne kuće, jednu u Kumrovcu, a drugu u Velikom Trgovišću. Još uvijek imamo i dvije Hrvatske, ma koliko ona ekstremistička i desničarska bila u manjini
Zoran FerićKao dijete nisam znao fućkati. I bio sam nesretan zbog toga. Dok su moji prijatelji stavljali dva prsta u usta ispuštajući oštar snažan zvižduk, meni se to gadilo jer se na prstima skupljaju svakojake bakterije. A i da mi se nije gadilo, ne bih mogao jer mi je jezik nekako srašten s nepcem i ne mogu ga postaviti u dobar položaj za zvižduk. Da bih to kompenzirao, okrenuo sam se literaturi i čitao "Zvižduk s Bukovca". I stvarno sam mislio da se zvižduk onih tamo s Bukovca bitno razlikuje od zviždanja mojih prijatelja. Danas, s četrdeset godina, vidim i čujem da je svaki zvižduk jednak, i na Bukovcu i na Zelenjaku, a bome i u Kninu. I kad danas vidim tko zviždi, sretan sam što to ne znam, a taj oštar zvuk sve me više podsjeća na glasanje primata. Na neku amorfnu masu koja ne razumije riječi kad im se govori, nego uporno i blesavo ispušta svoj zvuk. Tu i tamo izgovore oni i poneku riječ, ali to je samo kamuflaža i žalosno papagajstvo. I tako su primati u gomili počeli zviždati kad je za mikrofon stao predsjednik Mesić, a meni je palo na pamet kako je sve to vjerojatno prilično nehigijenski jer su se mnogi od njih prije nego što su gurnuli ta svoja dva prsta u laloke vjerojatno češkali po jajima, pa sam pomislio da su im među zube zašle one kovrčave dlačice te će izgledati kao da im brada raste i iz zubala. I to njima koji brade mrze više od svega. To bi valjda bila neka kozmička pravda. Onda sam se sjetio da većina njih vjerojatno i nema zube, a činjenica što fućkaju bez zuba učinila mi se kao zanimljiv balkanski fenomen. Naime, uvijek sam mislio da za onakav zvižduk čovjeku trebaju zubi. A gomila koja je fućkala bez zuba pokazala je znatnu hrabrost. Međutim samo kao gomila. S druge strane hrabro je stajao jedan čovjek i na tom stadionu vidjele su se jasno te dvije hrabrosti: dvojbena hrabrost gomile i hrabrost osobe. Vidjelo se i koliko su te dvije hrabrosti nepomirljive i udaljene jedna od druge. Predsjednik nas je do sada već mnogo puta uvjerio u svoju hrabrost. U prvome redu kad je umirovio generale koji su prekoračili svoje ovlasti i prijetili državnim udarom. Tada je bio hrabar i kao predsjednik i kao građanin i šteta je što malo od te hrabrosti nije prešlo i na druge sudionike tadašnje vlasti. Kasnije pak predsjednik treba skupiti hrabrosti kad god stane pred takvu teledirigiranu gomilu i u svojim govorima šalje jasne poruke svoje politike. A to je zalaganje za vladavinu prava, jednakost svih pred zakonom i individualiziranje krivnje za zločine nad civilima. Međutim, važno je naglasiti da to nisu samo političke poruke nego i iskaz elementarne ljudske humanosti. Upravo zato je predsjednik, koji je u petak izviždan, dobio izbore s tolikom prednošću. Često mu u javnosti prigovaraju zbor neodmjerenih izjava ili pretjerano ležernog pristupa. Međutim, to je upravo zato što se predsjednik Mesić ne ponaša uvijek samo kao političar, nego kao čovjek od krvi i mesa i kao građanin. Kao čovjeku mu ponekad može zadrhtati ruka kada čuje teledirigiranu gomilu s tribina, ali to ga neće spriječiti da hrabro kaže što misli i još da jasno poruči prosvjednicima ono što ih najviše boli: da u svome naumu neće uspjeti, da neće zadržati procese pretvaranja Hrvatske u organiziranu, pravnu i humaniju državu. Tako im se zapravo govori ono što najmanje žele čuti: da su politički marginalci i folklorna manjina kojoj bi, umjesto da se bavi politikom, bilo pametnije otići zubaru. Ali u tom slučaju možda zvižduci ne bi imali tako sočan zvuk. Predsjednik nije uputio poruku samo teledirigiranoj gomili na tribinama, nego i onima koji dirigiraju, a koji su u to vrijeme bili na kninskoj tvrđavi, isto tako kao jedna žalosna skupina političkih marginalaca koji su svojim kratkovidnim postupcima uspjeli obrukati sebe kao ljude i uvjerljivo negirati svoje ratne zasluge.
I kninska proslava desetogodišnjice "Oluje" uspjela je pokazati kako je aktualna bolest hrvatskoga društva još uvijek shizofrenija. Imamo dva velika groblja, Jasenovac i Bleiburg, imamo dvije rodne kuće, jednu u Kumrovcu, a drugu u Velikom Trgovišću, a sada imamo i dvije proslave "Oluje". To nam pokazuje da još uvijek imamo i dvije Hrvatske, ma koliko ona ekstremistička i desničarska bila u manjini, koje su mentalno jedna od druge udaljene desetljećima, pa i stoljećima. S jedne strane stoji hajdučko-osvetnički mentalitet koji, kao u narodnoj pjesmi, veliča osvetu i čast koja se pere jedino krvlju, a njime manipuliraju bivši partijci koji su se jednom frapantnom metamorfozom pretvorili u gorljive ustašoide kojima je ono U samo početak životne devize "U se, na se i poda se". Sebični ciljevi generiraju manipulaciju koju pak omogućuje tužni primitivizam. Predsjednik i premijer pokazali su upravo na proslavi "Oluje" u svojim govorima europski smjer Hrvatske, potrebu za vladavinom prava te individualiziranjem i procesuiranjem zločina. Naime, kad predsjednik govori o individualiziranju krivnje za zločine, a govori to često, stječe se dojam da upravo pripadnici jedne takve teledirigirane gomile ne razumiju ništa što se tiče individualnoga jer zapravo i ne znaju što to znači pojedinac, osoba, individua. Oni ne govore tim jezikom i to im je strana riječ. Radi se o tome što mi ovdje živimo već dugo u paralelnim svjetovima i što se oni koji misle u kategorijama kolektivnoga jednostavno ne mogu razumjeti s onima koji misle u kategorijama individualnog. Narod, vjera, vojska, sve smo to mi, a upravo iz toga mi, iz tog ugodnog osjećaja zajedništva često i proizlaze zločini. Naravno, ako nisu motivirani najobičnijim grabežom. I predsjednik i premijer su s kninske govornice poručili, zapravo, sličnu stvar: da je "Oluja" legitimna i dobro izvedena vojna akcija, ali da ne želimo više biti kvalificirani kao zemlja kokošara koji ubijaju starce i da smo sposobni te kokošare zatvoriti u adekvatne kokošinjce.
Raduje činjenica što je zvižduk iz Knina, suprotno namjerama zviždača, ipak pokazao jasnu nadmoć te europske Hrvatske.