Objavljeno u Nacionalu br. 508, 2005-08-08

Autor: Damir Radić

FILM

Prezirem Hribara

Hrvoje Hribar opsjednut je narcisoidnošću, nesposoban shvatiti nezavisan kritički duh, pravi pretvoreni tajkun na području kulture

Damir RadićDamir RadićUbrzo nakon povratka u Zagreb s pulske i motovunske gozbe izvanhollywoodskog filma zadesila me je neugodna promjena klime: nakon vrućih mediteranskih dana i toplih noći, kontinentalni Zagreb u zenitu ljeta ogrnuo se ranom jeseni. No bio je to daleko manji šok od privikavanja na multipleksnu zbilju metropole, na efemerne hollywoodske komedijice i trećerazredne horore i još jednu infantilnu adaptaciju superherojskog stripa. Nakon većih i manjih pulskih i motovunskih filmskih delikatesa, vratiti se na mediokritetski nivo suvremenog Hollywooda i njegovih multipleksnih ispostava doista je obeshrabrujuće iskustvo. Kako bi me dodatno podsjetila u kakvoj društvenoj zbilji živimo, neposredno po povratku dočekala me je novinska vijest da je suvlasnik jednog od dvaju hrvatskih multipleksa, godinama nakon tragičnog događaja, napokon proglašen krivim za nesreću na moru u kojoj je smrtno stradao 15-godišnji njemački turist, ali i da mu je izrečena tek smiješna uvjetna kazna. Iznova se pokazalo kako naše pravosuđe ima jedne kriterije kad treba presuditi imućnim uglednicima ili njihovoj djeci, a druge kad su u pitanju tzv. obični građani. Ni prvi ni posljednji put, ali uvijek iznova boli.
I kad sam se već pomirio s povratkom u "stvarnosnu prozu", u Nacionalu je osvanulo pismo Hrvoja Hribara, redatelja i producenta filma "Što je muškarac bez brkova?", koje me je vratilo u idilične pulske dane. No samo na trenutak, jer sadržaj pisma kojim Hribar reagira na moj tekst o njemu objavljen u pretprošlom broju Nacionala, za razliku od krasnih pulskih plaža i besprijekorno čistog mora, nije nimalo arkadijski. Pismo je to šlampavo i šepavo, nelogično i falsifikatorsko, riječju - nepismeno. Kao da ga je pisao kakav raspamećeni dedica, a ne vrli mladi umjetnik i intelektualac na najboljem glasu. Zapravo, kao da ga je pisao kakav uvrijeđeni političar sitnog zuba, jer poanta mu je u upozorenju uredništvu Nacionala da provjeri "tko piše ono što vaši novinari potpisuju ili tko im diktira kad pišu". Je li se to Hribar ugledao na Miomira Žužula? Ili na onog komunističkog trudbenika koji je povikao "zaustavite Reuters"? Nije važno; ono što je u ovom slučaju doista važno jest činjenica da Hrvoje Hribar ne može podnijeti kritiku, jer uvjerio je samog sebe i većinu podanika u vlastitu vrsnoću, naviknuo je u ovoj kmetskoj i ignorantskoj sredini, u kojoj je tako lako prodavati šarene laže, da mu se ljudi obraćaju s apriornim respektom, pa i naklonom. Ne znam, možda je Hribar proteklih desetak godina svoju opsesivnu kampanju protiv Antuna Vrdoljaka vodio po nečijem diktatu, ali morao bi znati da ni u zemlji kmetova ne žive samo kmetovi. Nađe se tu i poneki slobodnjak koji radi po vlastitoj pameti i savjesti. Kojeg ne može zavesti dopadljivo sklopljena rečenica, intelektualna poza i "šarm rastresenog umjetnika" što bi trebao svjedočiti o tobožnjoj genijalnosti. Koji prosuđuje po djelu, a ne po slatkorječivim varkama. U Hribarovu slučaju, po "Puški za uspavljivanje" i "Novom dobu", a ne po zanesenim govorničkim nastupima. Jer Hribar sebe još uvijek u javnosti predstavlja kao redatelja (tako je i potpisao svoje pismo), a ne profesionalnog govornika.
Opsjednut narcisoidnošću, Hribar, baš poput fakovaca čiji je kružok anticipirao, ne može zamisliti da bi netko tko nije iz redova njegovih deklariranih (ideoloških) neprijatelja mogao kritički zboriti o njemu; zboriti iz vlastitih uvida i uvjerenja. Nesposoban shvatiti nezavisan kritički duh, on izmišlja sive eminencije i tobožnju mržnju upravljenu prema svojoj osobi. Naravno, njegove tragikomične objede o tuđem autorstvu mog teksta odbacujem s indignacijom, jednako kao što demantiram navode o mržnji. Doista, nemam razloga mrziti Hribara; nije učinio ništa nažao meni ni mojim bližnjima. Prava riječ nije mržnja; prava riječ je prezir. Prezirem Hrvoja Hribara kao i sve šarlatane i hohštaplere koji stječu društveni status bez pokrića. Jer Hrvoje Hribar nije ništa drugo doli pretvorbeni tajkun na području kulture. Kao pravi pretvorbeni tajkun, i on je polupismen i sklon obmanama. U svom pismu kaže: "Sve činjenice koje se navode u vezi s okolnostima otkazivanja moje projekcije su neprovjerene, krive, utužive i idiotske (…)". No mogu li činjenice biti krive? Ako su krive, lažne, izmišljene, onda nisu činjenice. Hribar, taj "sjajni erudit", po svemu sudeći to ne zna, ili je u svojoj "genijalnoj rastresenosti" pomiješao riječ i njezino značenje. U nastavku iste rečenice pokušava citirati "sporne" dijelove mog teksta, no jedan od tri navedena citata je pogrešan, drugi s mojim tekstom nema veze (nego s tekstom Ivana Starčevića), a treći ni po čemu nije sporan. Ono što je zanimljivo, a svjedoči o Hribarovoj "slaboj koncentraciji", jest da on svoje pismo otvara tvrdnjama o jednom, mom tekstu, potom već u drugoj rečenici među (kvazi)citate iz mojeg teksta posve proizvoljno ubacuje (kvazi)citat iz Starčevićeva teksta, da bi u trećoj rečenici, bez ikakva prijelaza i objašnjenja (možda se poslužio modernističkom montažom skokovitog reza?), počeo pisati o tekstovima i njihovim "vrlim mladim analitičarima". Prvo je bio jedan tekst, onda su nastali tekstovi koji su "puni mržnje i nevjerojatnih pretpovijesnih flash backova". Međutim, u dotičnom broju Nacionala ne postoje "tekstovi" s "pretpovijesnim flashbackovima"; naime, samo je jedan, moj tekst koji se bavi Hribarovom, kako on kaže, "pretpoviješću". No sve su to sitnice naspram prevladavajućeg sadržaja Hribarova pisma.
Osim što tvrdi da su moj tekst naručile neke nevidljive sile, Hribar ne propušta priliku da se očeše o Antuna Vrdoljaka. "Svi znamo da u Hrvatskoj postoje redatelji koji isporuku filma razvlače po pet godina od potpisivanja ugovora, cijedeći tako filmski proračun i povlačeći za nos porezne obveznike." Točno. Ali neki od nas znaju da ni Hribar svoj film "Što je muškarac bez brkova?" nije počeo snimati jučer i da je od istih poreznih obveznika dobio za hrvatske prilike respektabilan novac (oko milijun eura, što je na primjer tri do četiri puta više nego što je iznosio proračun Ostojićeva filma "Ta divna splitska noć", Ognjena Sviličića i njegov ultraniskobudžetni "Oprosti za kung fu" da ne spominjem), te da ga je, po vlastitim riječima, potrošio na snimanje pa na kraju nije imao sredstava za dovršenje postprodukcije, niti za isplatu honorara bliskim suradnicima; zbog toga mu je uostalom (nedovršen) film pod sudskom zabranom. Neki od nas su bili i u Puli pa znaju da Hribar nije "srljao i pogriješio", kako dirljivo nastoji objasniti ono što je napravio, nego da je svjesno obmanjivao festivalsko vodstvo i javnost. Iako je znao da nema gotov film, na novinarski upit zašto je prvotni termin prikazivanja "Muškarca" premješten s nedjelje na srijedu, hladnokrvno je odgovorio da ne zna i da je, što se njega tiče, film mogao biti prikazan i u nedjelju. Također, noć uoči predviđenog prikazivanja filma tonsku je probu u Areni odradio ili s foršpanom ili radnom kopijom, i dalje nikom ne govoreći da konačna verzija ne postoji. Vrhunac se zbio kad je nakon novinarske projekcije radne verzije filma održao presicu na kojoj je predbacio organizatorima prikazivanje te verzije, iako je ona bila jedina koju je festivalu dostavio. U podne je rezolutno tvrdio da će navečer u Areni biti prikazana konačna verzija, a u šest popodne obavijestio je direktora festivala Lučića da projekcije neće biti. Bio sam tamo, vidio sam Lučićevo ogorčenje i čuo zahtjev za Hribarovim isključenjem iz svih strukovnih udruga; vidio sam i kako zbunjenog i posramljenog Hribara, koji nije očekivao takvu reakciju, napušta govornički dar nakon što mu je ogorčeni Lučić okrenuo leđa, i kako mu njegov osam godina mlađi glumac Leon Lučev odlučno govori "idi za njim", dajući mu kao kakvom djetetu upute da pokuša izgladiti stvar. Bio sam tamo i znam što se događalo, kao što jako dobro poznajem Hribarov "stvaralački put". Sve je manje ljudi koji padaju na Hribarov šarm, stoga bi mu bilo najbolje da se sabere i pokuša ozbiljnim radom doći do priznanja i poštovanja, umjesto da novinama šalje nesuvisla pisma s krajnje neuvjerljivim demantijima.

Vezane vijesti

Umjesto Vedrana Čorića, za vršitelja dužnosti postavljen mladi kirurg

Umjesto Vedrana Čorića, za vršitelja dužnosti postavljen mladi kirurg

Nakon što je početkom prosinca dugogodišnji predstojnik Klinike za kardijalnu kirurgiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb Ivan Jelić otišao u… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika