Srećko JurdanaJoš je od Hemigwaya poznato da starci trebaju biti oprezni s morem jer na njemu lako mogu izgubiti svoje životne trofeje, no može se pretpostaviti da Miroslav Blažević zbog nedostatka vremena izbjegava štiva jača od sportskih kronika, tako da mu je Hemigwayeva pouka promakla. Čovjek se bezglavo požurio na more da dokaže kako "bez starca nema udarca", i ondje odmah popio osam-nula, s dobrim izgledima da se trend nastavi. Hajdukovim navijačima promatrači mogu samo čestitati na toj veličanstvenoj akviziciji, to više što ona - na opće zadovoljstvo klupskih sljedbenika - ne pokazuje ni minimalnu namjeru da se nakon debakla makne s položaja. Ako ikada umre, gospodin Blažević učiniti će to pod pokroviteljstvom Igora Štimca, što je politički pravilno kad se uzme u obzir da su obojica po opredjeljenju zadrti desničari.
Historijskome progresu usprkos, u Hrvatskoj je uvijek pogodno vrijeme za desničare. Ta će sorta nepogrešivo profitirati i u tiraniji i u demokraciji. Znajući to, mnogi ljudi iz medija pred njima padaju ničice. Proteklih je dana opet održan nekakav militaristički festival, u povodu "Oluje" dakako, ovoga puta ne na Jarunu nego u Kninu, pretvorenom prije deset godina u "hrvatski kraljevski grad". Letjelo se tu avionima, postrojavalo, sviralo, salutiralo, dizale su se zastave, da bi se nakon obavljenog ozbiljnog posla moglo u miru prijeći na janjetinu, alkohol i muziku*.
Organizirane su - po hrvatskome običaju - dvije paralelne proslave, svaka s različitim ideološkim predznakom. Mesić i Sanader predvodili su državnu, Rojs i Lošo frakcionaško-ekstremističku. Obje su bile zabavne na svoj način. Mesiću se na državnoj enormno zviždalo, kao i uvijek u sličnim prigodama, i nejasno je zašto se predsjednik upušta u takve ceremonijalne pustolovine ako njegove službe nisu u stanju na njima zaštititi dignitet njegove pojave i funkcije. Na sličnim ritualima otvorenoga tipa uvijek se pojavljuju pripadnici sto pedeset raznih "braniteljskih udruga", štovatelji generalskih kultova i čuvari revolucije koji nepogrešivo koriste priliku da pljuvanjem po Mesiću preko televizije manifestiraju svoj trogloditski svjetonazor. Što im je čovjek skrivio?
Smeta im što je izjavio kako je u ratu bilo onih koji su bezrazložno ubijali i razarali. Zar nije? Zar je sve bilo idila? Nesumnjivo, mnogi bi danas voljeli taj rat prikazati isključivo kao hrvatsku moralnu vertikalu bez premca jer im takav pristup osigurava imunitet pred sudovima i zakonom. Hrvat nije mogao počiniti ratni zločin, a Tuđman je bog. Svijet, međutim, nije slijep.
Predsjedniku Mesiću zviždi se na militarističkim skupovima po desničarskoj provokatorskoj navici jer čovjek nije ni tuđmanovac ni filofašist, a vjerojatno i zato jer je za nijansu radikalniji od Sanadera u osudi zločina koji su u "Oluji" počinjeni nad srpskim civilima. U Hrvatskoj se Dan pobjede na dostojanstven način proslaviti ne može, a ne može proći ni bez podilaženja Tuđmanovim povijesnim zaslugama, iako te zasluge - taj operetni militarizam, napuhano koketiranje s ustaštvom i savršena bešćutnost prema stradanjima nedužnih - naciju danas prate poput kletve. Ni Mesić nije mogao izbjeći zahvalu Tuđmanu na njegovoj ostavštini jer to je danas sastavni dio državne generalne linije. Kad govori o Tuđmanu, u njegovu grlu naslućuje se knedla, ali time u pravilu za sebe kupuje i malu pauzu kod provokatorskog orkestra.
Kako vidimo, proslava "Oluje" odigrala se uz oluju u mozgovima raspojasana auditorija. Što se gospodina Sanadera tiče, on je zajedno s popom Jezerincem za "Oluju" pronašao spasonosnu formulu: operacija je veličanstvena premda su mnogi pacijenti umrli, jer ti koji su umrli, to su samo "pojedinačni slučajevi" i "izolirani događaji". Bilo je neophodno s najviših mjesta po sedamstopedeseti put naglasiti kako se radi o "operaciji čistoj kao suza" jer ljudi inače ne bi to zapamtili. Repetitio est mater studiorum*. I drug Tito je trideset godina trubio kako je bezrazložno srušeni most u bitki na Neretvi zapravo plod njegova ratničkoga genija, i svi to pamte do danas. Čak je u Domovinskom ratu tradicija nastavljena, tako da su se mostovi preko Save masovno rušili i kad za to nije bilo savršeno nikakva razloga.
Vratimo se na temu, iako već stereotipnu. "Oluja" je u nadahnutoj interpretaciji narodnih tribuna, tj. Ive Sanadera i Šeksa, "legitimna, opravdana i čista" i moramo je zapamtiti kao takvu, barem građani koji u njoj nisu stradali. Neki su, doduše, u njoj uspjeli stradati, ali za njih je u kabinetima pronađen spasonosni eufemizam: "pojedinačni zločin". Ako je o "pojedinačnim zločinima" riječ, zločina kao da i nema. Država se u Kninu ekskulpirala od odgovornosti, i ponosno može konstatirati da je "Oluja" operacija u kojoj se nije ubijalo civile, osim prema individualnoj potrebi. Na stranu ironija. Sve te formulacije predstavljaju zamorno razvlačenje mrtve mačke i opsesivno ratovanje s duhovima, odnosno težnju za jasnom definicijom fenomena koji se jasno definirati ne može. Oluja se kategorički i pomalo nasilno pokušava interpretirati kao moralno nedvojben pothvat, iako je - kao i svaki ratni fenomen - do beskraja opterećena moralnim ambivalencijama.

STUPAC TJEDNA: VLADIMIR TOMIĆ
Vladimir Tomić, kolega i prijatelj, naglo je umro prošloga tjedna - u automobilu pred Zagrebom, od izljeva krvi u mozak - vraćajući se s Visa. Bio je razmjerno mlad - pedeset dvije - a ni po svojoj životnoj energiji ničim nije odavao da se sprema na vječna lovišta. Stoga je njegova smrt odjeknula posebno bolno i iznenađujuće. U rekapitulaciji zbivanja, doznalo se da je Tomić tjedan dana na moru osjećao tegobe, ali nije im pridavao adekvatnu pozornost. Dinamičan, mladolik, s navikom igranja tenisa, ponekad i koleričan, spontano je odbacivao ideju da bi se mogao ozbiljnije razboljeti.
Bio je odličan novinski i televizijski urednik, s urođenim osjećajem za sluh publike i suvremene trendove. Dok je uređivao hrvatski Playboy, nazvao je jednom proizvođača ove kolumne i kazao mu doslovno: Ne zanima me kakav je stav EPH prema tebi, za mene si autor i molim te da za Playboy napišeš dulji esej o čemu god hoćeš. Može o Tuđmanu, upitao sam ga. Dapače, odgovorio je, i nakon te kratke konverzacije nastao je jedan od mojih najzapaženijih tekstova o poglavaru, publiciran na uvodnim stranicama Tomićeva lista. Čitalac će primijetiti da u ovoj komemorativnoj prigodi govorimo i u prvome licu jer to je primjeren način opisivanja komunikacije s generacijskim suborcem u nepredvidivoj bitki za egzistenciju, status i afirmaciju.
Tomić je, poput mnogih, u jednom trenutku napustio EPH, i njegove stavove o svojim bivšim poslodavcima ovdje nećemo citirati. Bio je, međutim, uspješan i u svim svojim narednim, samostalnijim poslovima. Novac koji je zarađivao trošio je u zapaženoj mjeri na održavanje svoga životnoga stila. Uredno se brinuo za svoje najbliže, no brinuo se i za svoj savoir vivre*. Volio je skup način života, a njegov hedonizam činio ga je i ponešto površnim u druženju. S mnogima je bio dobar, žovijalan i komunikativan, s malobrojnima istinski blizak. Bez obzira na to, premda se sam rijetko kad mogao psihološki opustiti, kod drugih je stvarao relaksaciju.
Činilo se da pripada odabranima, kojima život neumoljivo ide na ruku: kuća na sjeveru, karijera koja se pravocrtno razvija, utilitarne odluke, ležerne veze. Sve je, međutim, završavalo u nekakvoj formi samoće skrivene u socijalitskoj maski. Ta njegova socijalitska distanca dobro je, zapravo, odjekivala u komunikaciji i mnogi ljudi cijenili su njegovo društvo u kojem su se osjećali opušteno. Direktan u razgovoru ali i nepogrešivo beskonfliktan - što je uvijek odudaralo od životnih situacija punih sukoba - inteligentan, pragmatičan, s brzim reakcijama i ponekad s iznenađujuće suptilnim procjenama fenomena, kvalitetno se bavio filmovima i trendovima. Nije se - po svojoj prirodi - volio temeljitije baviti samim sobom, kao ni s drugima.
Bio je to, međutim, dio njegova šarma. U zagrebački milje unio je specifičnu komunikativnu nijansu - ciničnu, sardoničnu, obrazovanu, distingviranu, definiranu iznimnim urbanim refleksom - i ona nestaje zajedno s njim.