To što je Ivanov imao tako prominentnu medijsku ulogu, dok je Putin bio u sjeni, nije - naravno - slučajno. Putin već dulje priprema Ivanova za svog nasljednika, jer se po Ustavu nakon što mu istekne drugi predsjednički mandat ne može kandidirati za predsjednika, pa mu zato daje priliku da se medijski istakne. Uspjeh u spašavanju podmornice Priz tako će medijski biti pripisan Ivanovu, čime se jača njegova politička statura za buduće izboreDrama s ruskom mini podmornicom Priz AS-28, koja je s morskog dna Pacifičkog oceana nedaleko od poluotoka Kamčatke izvučena međunarodnim naporom, te su tako spašeni životi sedam članova posade, nosi barem tri političke pouke.
Prva je pouka da unatoč velikim obećanjima da će ruska mornarica biti tehnički obnovljena, posljednjih godina očito nije bilo velikog napretka u ruskoj mornarici. Takva su obećanja dana nakon katastrofe velike ruske podmornice Kursk, u Barentsovu moru prije pet godina, kada je 118 članova posade izgubilo život. Tada je i predsjednik Vladimir Putin rekao kako će se poduzeti mjere da se tako nešto ne ponovi, najavivši novo blistavo razdoblje moćne ruske flote.
Tragedija Kurska dokazala je ono što su mnogi znali - da je najranjiviji dio ruske ratne mornarice upravo njezina podmornička flota. Cijela je ruska mornarica zbog nedostatka sredstava devedesetih godina počela propadati, pa su mnogi brodovi bili povučeni iz aktivne službe, ostali su bili slabo održavani, a novi građeni u malom broju. No njezina kriza nije bila samo posljedica tadašnjih materijalnih teškoća države nego i megalomanije sovjetskog političkog vrha šezdesetih i sedamdesetih godina. Tada je, prema idejama admirala Sergeja Gorškova, SSSR počeo graditi golemu flotu s velikim brodovima, pa i nosačima aviona i mnogobrojnim atomskim podmornicama, kako bi na moru postao rivalom Sjedinjenim Državama. Budući da se taj koncept pokazao neostvarivim i skupim, od njega se odustalo nakon raspada SSSR-a, a ono što je bilo izgrađeno počelo se prodavati. Cijela mornarica našla se u kaosu. Ni pogibija 118 mornara s Kurska nije bila dovoljan poticaj za poduzimanje mjera kako bi se spriječile slične nesreće. Najmanje što se trebalo učiniti bilo je hitno početi s gradnjom specijaliziranih plovila za spašavanje podmornica poput Kurska, ali ni to nije bilo urađeno. Paradoks je u tome što je upravo podmornica Priz osamdesetih godina bila projektirana i za spašavanje drugih podmornica.
Dok se u tehničkom smislu na napretku ruskog ratnog brodovlja očito nije mnogo napravilo, kad je riječ o načinu razmišljanja njegovih vodećih ljudi, tu je zamijećen znatan pomak, što je bilo presudno za spašavanje sedmorice mornara. To je druga politička pouka te drame. I kad se prije pet godina Kursk našao na dnu Barentsova mora, druge ratne mornarice ponudile da pomoć u spašavanju, ali je zapovjedništvo ruske ratne flote to odbacilo iz dvaju razloga - zbog ponosa i manijakalne tajnovitosti. Tadašnji zapovjednici smatrali su kako bi bilo sramotno da netko drugi spašava ruske mornare, jer bi to značilo da Rusija to sama ne može, a tako nešto si jedna velika sila ne može dopustiti. Uz to, tada je u vrhu ruske vojske još vladala manijakalna konspirativnost, pa se svaki stranac smatrao špijunom. Tako su se ponude pomoći u spašavanju Kurska smatrale špijunskim pokušajima da se otkriju neke tobože jako važne ruske vojne tajne. To je, uostalom, već desetljećima bio nakaradni način razmišljanja ruskih vojnih zapovjednika.
Srećom za sedmoricu ruskih mornara, to se sada promijenilo, iako su neki umirovljeni vojni zapovjednici čak javno inzistirali da se strancima ne dopusti prilazak zarobljenoj podmornici, smatrajući da bi se tako otkrili njihovi obrambeni sustavi u tom udaljenom području ruske pacifičke obale. Sadašnji su zapovjednici, očito i pod utjecajem političara, procijenili da je mnogo važnije spasiti živote, nego razmišljati o čuvanju vojnih tajni koje za zapadne sile i nisu osobite tajne. Uostalom, o na dnu zarobljenoj 25 godina staroj mini podmornici Priz na Zapadu se sve zna, kao i o sustavu podvodnih sonara za otkrivanje američkih podmornica. Zato je odlučeno da se britanskim i američkim stručnjacima dopusti da sa svojim podmornicama-robotima bez posade pokušaju osloboditi rusku podmornicu. Britanci su stigli prvi i obavili posao koji bi obavili i Amerikanci, za što Rusi pak nisu bili spremni.
Napokon, u cijeloj ovoj priči postoji još jedna politička dimenzija, koja nema veze s onim što se događalo pod morem. Oni koji pozorno prate političke prilike u Rusiji, mogli su zamijetiti da se ruski predsjednik Vladimir Putin držao vrlo rezervirano. Tiskani mediji objavili su samo kako je on naredio da se poduzme sve kako bi se mornari spasili, te da je najavio istragu. Televizija je objavila samo jednu snimku - bez tona - Putinova sastanka s nekoliko suradnika u njegovu kabinetu u Kremlju. Umjesto Putina, glavna osoba u ruskom medijskom praćenju tog događaja bio je ministar obrane Sergej Ivanov. Dok je Putin ostao u Moskvi, Ivanov je otputovao na Kamčatku da osobno rukovodi spašavanjem. Nakon što su mornari spašeni, ruska je televizija prikazala snimku kako se Ivanov, nakon što je podmornica izronila, veseli mahanjem ruku stisnutih šaka na komandnom mostu jednog od ruskih brodova. Ivanov je dao i izjavu za televiziju u kojoj je zahvalio svima koji su pomogli u spašavanju; i pripadnicima ruske pacifičke flote, i strancima koji su oslobodili podmornicu. Pohvalio je i same zarobljene mornare koji su se herojski držali. Iako je sada civil, Ivanov je na glavi imao kapu ruske ratne mornarice.
To što je Ivanov imao tako prominentnu medijsku ulogu, dok je Putin bio u sjeni, nije - naravno - slučajno. Putin već dulje priprema Ivanova za svog nasljednika, jer se po Ustavu nakon što mu istekne drugi predsjednički mandat ne može kandidirati za predsjednika, pa mu zato daje priliku da se medijski istakne. Uspjeh u spašavanju podmornice Priz tako će medijski biti pripisan Ivanovu, čime se jača njegova politička statura za buduće izbore.