Prošlog je tjedna Nacionalova ekipa boravila u tom selu kako bi sa svjedokom ubojstva, pričuvnim narednikom i pripadnikom 3. gardijske brigade Želimirom Dragičevićem, rekonstruirala što se zapravo dogodilo 2. svibnja 1995. i kako je stradao srpski civilMiroslav Vučković zvani Runjo iz sela Kosovca nadomak Okučana, rođen 27. srpnja 1936., civil je kojeg je hicem iz snajperske puške 2. svibnja 1995. po zapovijedi general pukovnika Mladena Kruljca usmrtio vojnik Tomislav Abramović. Vučković je toga dana ubijen u dvorištu obitelji Umičević, stotinjak metara od kućnog broja 71 gdje je 1967. prvi i posljednji put prijavio svoje prebivalište prema evidencijama MUP-a Republike Hrvatske, otkriva Nacional.
Prošlog je tjedna u intervjuu Nacionalu pričuvni narednik Želimir Dragičević svjedočio o ubojstvu anonimnog civila kojeg je nadomak Okučana 2. svibnja 1995. snajperskim hicem usmrtio Tomislav Abramović po zapovijedi general pukovnika Mladena Kruljca. Nacional je u prošlom broju objavio i faksimile izjava dvojice pripadnika 3. gardijske brigade, i to Tomislava Abramovića i Andreasa Amidžića u kojoj obojica svojim potpisom od 31. srpnja 2005. potvrđuju da je civil ubijen po zapovijedi generala Kruljca.
Objavljivanje intervjua s Dragičevićem u Nacionalu pokrenulo je zakašnjelu istragu Državnog odvjetništva, jer je Dragičević još 4. siječnja 2005. o cijelom događaju obavijestio prvo osječko Državno odvjetništvo, a 19. srpnja ove godine i državnog odvjetnika Mladena Bajića. U međuvremenu, Nacional je 11. kolovoza u 15 sati na svojim web stranicama prvi objavio vjerojatni identitet ubijene osobe, a potom se novinarska ekipa uputila i u selo Kosovac na ulazu u Okučane kako bi istražila cijeli slučaj i potvrdila da je riječ o spomenutoj osobi.
Kuća s tadašnjim brojem 71 u selu Kosovac kod Okučana u kojoj je Vučković živio do 1995. promijenila je broj, koji danas glasi 83, i smještena je na ulazu u selo s lijeve strane iz pravca Nove Gradiške. "Miroslav nikada nije nosio pušku niti je bio pripadnik bilo policije ili vojske tadašnje Krajine. Svi smo ga znali kao osobu koja je živjela isključivo od socijalne pomoći, UNPROFOR-a i drugih humanitarnih organizacija. Bio je stariji čovjek 60-ih godina sklon alkoholu, narušena zdravlja, usamljen i bez obitelji. Otac mu je bio ruske nacionalnosti pa otuda nadimak Runjo. Miroslav je uzeo majčino prezime Vučković. Sestra mu je također bila socijalni slučaj, ali nije živjela s njim, čuli smo da je umrla nakon rata. Supruga ga je ostavila početkom devedesetih i sa sobom povela kćer Sanju Vučković rođenu 1972.
Navraćao je nenametljivo u kuće mještana na čašicu rakije, cigaretu ili da nešto pojede i svi smo ga kao takvog prihvaćali, jer smo znali da bez naše pomoći drugdje neće ništa dobiti. U neku ruku smatrali smo ga osobom koja je psihički bolesna i koja se ne može sama brinuti za sebe", izjavili su Nacionalovu novinaru srpski povratnici u Kosovac koji su 1. svibnja 1995., prvog dana operacije "Bljesak", posljednji put vidjeli Vučkovića, a potom izbjegli u BiH u kasnim večernjim satima.
"Vučković je jedina osoba iz sela koja se nije pojavila u posljednjem konvoju s nas dvadesetak koji smo se uputili prema Bosni i Hercegovini oko 21 sat 1. svibnja. Vučković nije otišao ni s konvojem od dva šlepera i kamiona TAM koji su iz Kosovca otišli još oko podneva 1. svibnja 1995. Za sve ostale sumještane koji su napustili Kosovac poslije smo saznali da su živi. Miroslav je jedini ostao u selu", rekli su nam Srbi povratnici iz Kosovca.
Prošlog je tjedna Nacionalova ekipa boravila u tom selu kako bi sa svjedokom ubojstva, pričuvnim narednikom i pripadnikom 3. gardijske brigade Želimirom Dragičevićem, rekonstruirala što se zapravo dogodilo 2. svibnja 1995. i kako je stradao srpski civil. Deset godina poslije, selo Kosovac donekle se promijenilo, mnoge kuće su obnovljene, neke se još obnavljaju. Dragičević se ipak prisjetio kako je srpski civil ubijen u blizini neugledne prizemnice locirane s lijeve strane iz pravca Nove Gradiške i s dvorištem karakterističnim po svojoj dubini prema kojoj je Vučković pokušao bježati. Ni jedna druga kuća u blizini nije imala tako prostrano i neispunjeno dvorište. Malu nedoumicu za Nacional kasnije je izazvala izjava srpskog povratnika kako je Vučković živio u kući na početku sela s desne strane iz pravca Nove Gradiške, pa je tako točnost Dragičevićeva prisjećanja mogla postati upitna. Međutim, vrlo brzo dileme su se razriješile.
Srpski povratnici su govoreći o Vučkoviću tvrdili kako je on zapravo najmanje bio kod kuće, tamo bi uglavnom samo prespavao, mnogo više vremena provodio je u kućama svojih sumještana. Na pitanje Nacionalova novinara postoji li mogućnost da se Vučković 2. svibnja prijepodne našao na lokaciji o kojoj Dragičević priča, srpski su povratnici to potvrdili.
Vučković je vrlo često dolazio k njima na čašicu rakije, a tih dana to je mogao učiniti bez posebne molbe ili najave. Naime, dan prije svi mještani Kosovca izbjegli su u BiH, selo je ostalo prazno, pokupile su se stvari koliko je moglo stati na traktor i prikolicu. Vučković je očito shvatio da se našao u situaciji kada ne mora nikoga ni za što pitati i da mu je sve na volju, pa je tako nakon noći s 1. na 2. svibnja završio u dvorištu, gdje je i okončao život.
Tek nakon što je Nacional prošlog tjedna objavio intervju s Dragičevićem, Državno odvjetništvo je, premda već obaviješteno 4. siječnja 2005. u Osijeku i 19. srpnja 2005. u Zagrebu, reagiralo i naložilo policiji da ispita utemeljenost Dragičevićevih navoda. On je svoj iskaz, koji je trajao sat vremena, već dao kriminalistima PU slavonsko-brodske, ali u Okučanima 11. kolovoza oko 14 sati popodne. Dva dana poslije, pred policijskim istražiteljima u Našicama jedan od ključnih svjedoka i potpisnik izjave da je general Kruljac zapovjedio ubojstvo civila Andreas Amidžić u potpunosti je potvrdio autentičnost izjave koju je potpisao bez prisile 31. srpnja 2005., a osim toga za potrebe grafološkog vještačenja pred policijskim je istražiteljima nekoliko puta morao ponavljati svoj potpis. Svojim priznanjem Amidžić je u vrlo neugodnu situaciju doveo generala Mladena Kruljca, a osobito neuvjerljivog i kontradiktornog Tomislava Abramovića.
Izvršitelj zapovijedi generala Kruljca vojnik Tomislav Abramović pred kamerama Nove TV i u razgovoru s novinarom Novog lista prošlog je tjedna u nekoliko navrata potvrdio Dragičevićeve navode iz Nacionala, a tri dana nakon Dragičevićeva intervjua Abramović je u intervjuu za Večernji i Jutarnji list ustvrdio da je osoba u koju je pucao bio naoružani četnik. Slučajno ili ne, Abramović se na dan objave svog intervjua potužio prošlog tjedna svojim poznanicima kako mu prijete agenti SZUP-a, misleći valjda na agente POA-e. Ako je i bilo kakvih prijetnji da Abramović promijeni svoje prvotne iskaze, tada bi ih trebao prijaviti policiji.
U svojim kontradiktornostima Abramović je otišao tako daleko da je izjavio kako je Dragičević zapravo bio medicinski tehničar, što činjenično ne odgovara istini, jer je Dragičević zapovjednik pješačke desetine postao još 1994., a svoju nazočnost cijelom događaju iz 1995. Dragičević je potvrdio za boravka u Kosovcu pred srpskim povratnicima, kada je detaljno opisao što je 2. svibnja 1995. bilo ostavljeno u dvorištu pokraj njihove kuće: noviji traktor i konj privezan za stablo jabuke, što su povratnici i potvrdili. Za Amidžića snajperista Abramović je ustvrdio kako uopće nije niti bio u akciji, što je potpuna neistina. Pojavile su se potom i spekulacije oko vjerodostojnosti potpisa, jer je Abramović izjavio kako su Ante Prkačin i Želimir Dragičević izvršili pritisak da potpiše izjavu za koju je poslije rekao da je falsificirana. Nacional doznaje kako je Dragičević toga dana pozvao Prkačina i inzistirao na tome da Prkačin bude svjedok vjerodostojnosti cijele priče vezane uz događaj 2. svibnja 1995., pri čemu je Abramović priznao pred Prkačinom ubojstvo nenaoružanog civila i potpisao izjavu. Je li potpis na izjavi falsificiran ili nije trebalo bi se utvrditi grafološkim vještačenjem. Dovođenjem Prkačina u vezu s najnovijim slučajem Kruljac očito je da se ubojstvo civila u Okučanima želi podvesti pod njihov međusobni obračun i neprijateljstvo koje egzistira godinama. Međutim, Prkačin je ovdje zaista nevažan igrač.
Dragičević je upoznao Prkačina tek negdje krajem lipnja ove godine pa tako Prkačin nije mogao utjecati na Dragičevića 1997. kada je ovaj poslao anonimno pismo Ministarstvu obrane o slučaju Kruljac, niti je mogao utjecati ili sudjelovati u sastavljanju podneska koji je Dragičević poslao Državnom odvjetništvu u Osijeku 4. siječnja 2005., dakle u vrijeme kada se uopće nisu poznavali. U rasvjetljavanju cijelog događaja ključno će biti svjedočenje ostalih pripadnika desetine koji su 2. svibnja 1995. čuli zapovijed za ubojstvo koju je izdao Kruljac, i to ponajprije Zvonka Klemena i Blaža Držajića, koji su mrtvog Miroslava Vučkovića iznijeli iz dvorišta. Nacional doznaje kako je Klemen već potvrdio da je ubijeni Vučković bio nenaoružan i da nikakvo oružje nije pronađeno uz njega ili u njegovoj blizini. Štoviše, Nacional je od izvora bliskih pripadnicima vojne desetine doznao kako je Vučković u pokušaju bijega teturao, te u nekoliko navrata padao i dizao se dok Abramović nije ispalio smrtonosni hitac. Doznaje se kako je Vučković na sebi imao vojnu bluzu i civilne hlače. Na obavijesnom razgovoru pred policijskim istražiteljima, osim Abramovića, Dragičevića i Amidžića, naći će se još 15-ak pripadnika postrojbe koja je prva ušla u Kosovac, među ostalim Blaž Držajić, Ivan Drmić, Zvonko Klemen, Robert Knapić, Ivan Ivanković, Ivica Žabčić i Ivan Miloš.
Istražitelje će zanimati njihova saznanja o tome je li Vučković imao kod sebe bilo kakvo naoružanje u trenutku pogibije ili je oružje nađeno u dvorištu, je li izdano bilo kakvo upozorenje osobi u bijegu i tome slično i gdje je moglo završiti tijelo ubijenog Vučkovića. Pretpostavlja se da su se tijela osoba koje uza se nisu imale nikakve identifikacijske dokumente zakapala kao N. N. osobe na groblju Čovac Vrbovljani udaljenom tri kilometra. To bi mogao biti problem u cijeloj istrazi, jer će se tijelo Miroslava Vučkovića morati ekshumirati kako bi se obdukcijom utvrdilo kako je zaista stradao, je li pogođen u predjelu prsa, kako kaže Abramović, ili u predjelu vrata, kako tvrdi Dragičević. Na groblju u Vrbovljanima nalazi se pet-šest takvih neidentificiranih grobova s križevima na kojima se nalaze brojčane oznake od 82 naviše. O svemu će iskaz morati dati i pripadnici postrojbi logistike i saniteta koji su bili zaduženi za sanaciju terena.

Želimir Dragičević vodio je od 1992. do 1999. dvostruku evidenciju, i to tzv. statističku, u smislu da opisuje formacijski ustroj, te bilježi evidenciju rada ili odsutnost za svakog pripadnika 1. pješačkog voda po danima za svaki mjesec, uz kvartalni prikaz zbirno na zasebnom listu, te drugu u odvojenom dnevniku s opisanim zapažanjima iz koje Nacional objavljuje faksimile zapažanja za 1. i 2. svibnja 1995., odnosno za vrijeme trajanja operacije "Bljesak", iz koje je vidljivo da je ubojstvo civila koje je počinio Tomislav Abramović zabilježeno tog dana. Prema opisu iz ratnog dnevnika za 2. svibnja 1995. izvršenje napadne akcije na Okučane trajalo je od 4.45 sata do povratka u postrojbu od 18 sati. Završetak akcije bio je u 11.30 sati i pri tome Dragičević piše kako je proboj bio bez kontakta. Zanimljivo, istražni policijski organi nisu ni jednom riječju zatražili da Dragičević dostavi na uvid ratni dnevnik koji je spomenuo u intervjuu Nacionalu.