Objavljeno u Nacionalu br. 509, 2005-08-15

Autor: Damir Radić

FILM

Slaba verzija 'Nikite'

Još jedan anglofoni projekt Luca Bessona bio bi znatno bolji da ga je režirao on umjesto Leterrier koji nije dosegnuo 'Peti element' ili 'Leona'

Damir RadićDamir RadićSredinom 90-ih Luc Besson krenuo je u svojevrsnu akciju spašavanja francuskog filma od hollywodske pošasti, posvetivši se pisanju, produciranju i, sve rjeđe, režiranju uzbudljivih žanrovskih uradaka koji su trebali pokazati da Hollywood ne mora imati potpunu dominaciju nad entertainment produkcijom zapadnog svijeta. Besson je načelno bio u pravu, tim prije što se mogao pozvati na bogatu tradiciju francuske (pred)popularne kulture iz vremena dok Hollywooda još nije ni bilo ili je tek bio u povojima, no ni argumenti njegovih osporavatelja nisu bili neuvjerljivi. Koliko god prigovor da se Besson bori protiv Hollywooda hollywoodskim sredstvima bio paušalan i lišen uvida u (francusku) povijest (pred)popularne kulture, u konačnici se, nakon desetak godina intenzivne Bessonove kampanje, pokazalo da većina filmova njegove proizvodnje kreativnim dometima (bitno) ne odskače od prosjeka hollywoodskog entertainmenta. Dodatni problem je bio i taj što je podosta Bessonovih produkcija snimljeno na engleskom jeziku i s anglofonim glumcima, pa su ih čelnici francuske kinematografije odbijali priznati francuskim filmovima, premda su u cijelosti ili dominantno bili realizirani francuskim sredstvima. Situacija doista jest složena jer, kao što je poznato i iz književne povijesti, jezik djela ne može biti jedini element koji određuje njegovu nacionalnu odnosno kulturnu pripadnost, ali jednako tako to ne može biti niti njegovo proizvodno odnosno autorsko podrijetlo. S jedne strane doista je bilo apsurdno da se na primjer irska književnost pisana na engleskom isključivo svrstava pod englesku književnost, što je praktično značilo negiranje irske književnosti, no s druge ni etnička odnosno nacionalna pripadnost autora koji djeluje na stranom jeziku nije baš neki uteg koji bi prevagnuo da se njegovo djelo proglasi ultimativnim dionikom kulture kojoj nacionalno pripada. Staro je pitanje, na koje nije moguće dati jednoznačan odgovor, pripadaju li talijanski stihovi dvojezičnih slavenskodalmatinskih (hrvatskih) pjesnika iz 16. stoljeća talijanskoj književnosti ili je riječ o hrvatskoj književnosti na talijanskom jeziku, kao što se može upitati je li hrvatski ban Nikola Zrinski u 17. stoljeću bio mađarski književnik, ili je njegov ep "Szigeti Veszdelem" ipak hrvatsko djelo na mađarskom jeziku. Usporedba problematike starije (hrvatske) književnosti s aktualnom (francuskom) filmskom situacijom nije doduše najkorektnija, jer onodobni Dubrovčani odnosno Čakovčani nisu imali niti su mogli imati (hrvatsku) nacionalnu svijest u modernom smislu. No može se povući određena poredba između suvremenog francuskog anglofonog filma i suvremene hrvatske rock-scene pa se upitati u kojoj mjeri hrvatske rock-skupine poput Spoonsa, Messerschmidta, Overflowa i drugih, afirmirane krajem 80-ih i početkom 90-ih a koje su pjevale isključivo na engleskom, pripadaju korpusu hrvatskog rocka. Osobno, nikad hrvatske rock-skupine anglofonog izričaja nisam doživljavao autentičnom sastavnicom hrvatskog rocka, kao što sumnjam da Šveđani, govoreći generalno, Abbu ili Roxette dubinski doživljavaju sastavnicom švedske pop-glazbe. Dakako, autentični kreativni izričaj ponajprije je individualna kategorija, ali ni (nacionalni) jezik kojim se kreativno izriče nije zanemariv. Jer etnosi i nacije nisu samo kolektivitet koji tendira tlačenju pojedinca i individualne autentičnosti, nego i iskaz individualiteta na globalnoj razini čovjeka kao vrste, sjajna potvrda da je od ranih vremena ljudskog organiziranja na raznim krajevima svijeta pripadnike čovječje vrste krasila izrazita individualnost. A sam jezik osobit je medij povezivanja osobe i njezina okružja, individualnog i društvenog, pojedinačnog i općeg. Stoga jezik na kojem se umjetničko djelo kreira nije bitan samo za nacionalno određenje tog djela, nego može biti bitan i za individualnu autentičnost samog umjetnika i njegove umjetnine. U tom smislu, uporaba engleskog kao općeg jezika nije samo dobrodošlo sredstvo demokratizacije i univerzalizacije koje će afirmirati pojedinca emancipirajući ga od etničko-nacionalnih torova, nego i potencijalna prijetnja individualizmu jer u konačnici može dokinuti lokalne primjese individualnog identiteta koje na globalnoj razini nisu nimalo zanemarive. Posve je stoga jasno zašto su pripadnici francuske elite skeptični spram anglofonih projekata Luca Bessona, a nije nerazumljivo i da ih vide kao objektivan prilog diktaturi anglofone, uglavnom američke kulture, koliko god takav stav bio jednostran. Jer u mnogim je zemljama Zapada, u Hrvatskoj osobito, došlo do toga da se kinofilmom poima samo film na engleskom, što u konačnici može dovesti do toga da filmovi na neengleskim jezicima uopće ne budu percipirani kao filmovi, baš kao što se već odavno u zapadnom civilizacijskom krugu, mimo lokalnih razina, relevantnom popularnom glazbom poima uglavnom samo ona na engleskom.
Najnoviji izdanak anglofonog segmenta producentsko-scenarističke radionice Luca Bessona, onog segmenta koji automatski računa na izvorno anglofone nositelje svih ili većine glavnih uloga, jest "Vjerni Danny", druga Bessonova suradnja s kineskom megazvijezdom Jetom Lijem ("Heroj"/"Ying xiong"). Prva se zbila prije četiri godine, kad je Besson u akcijskom trileru "Poljubac zmaja" ("Kiss of the Dragon") režisera Chrisa Nahona Liju pridružio Bridget Fondu i Tchékyja Karyja, a u ovoj novoj, koju redateljski potpisuje Louis Leterrier, jedan iz ergele Bessonovih režisera najamnika, Li je dobio još uglednije društvo – Morgana Freemana i Boba Hoskinsa (uz neznanu, a vrlo dobru mladu irsku glumicu Kerry Condon). Priča filma ima jak bessonovski štih: povezujući motive Miliusova "Conana" (dječak odgajan u izolaciji da postane stroj za ubijanje) i "Wedlocka" Lewisa Teaguea (masivna metalna ogrlica oko vrata koja izaziva nelagodu i izvor je strašne opasnosti), Besson se oslonio i na vlastite kultne uratke "Nikitu" i "Peti element" ("The Fifth Element") – iz "Nikite" je preuzeo besprizornog junaka izdresiranog u nepobjedivog killera koji međutim duboko u sebi krije plemenitiji sadržaj što izlazi na vidjelo kad biva taknut plemenitošću ljubavi i dobije mogućnost izbora, a iz "Petog elementa" spoj dječje čednosti i ubilačkih sposobnosti naslovne junakinje kojoj treba vodstvo osobe vođene ljubavlju. Jet Li naime tumači Dannyja, posvojenog sina brutalnog britanskoga gangstera Barta (Hoskins) koji ga je od malih nogu odgajao kao vjernog i krvoločnog psa; upoznavši slijepog ugađača klavira, Amerikanca Sama (Freeman) i njegovu pokćerku Victoriju (Condon), on počinje otkrivati vlastitu prošlost i glazbeni dar, te upozna drukčiji svijet, svijet obiteljske ljubavi, tolerancije, razumijevanja; no onda Bart ponovo bane u njegov život.
Na generalnom narativnom planu "Vjerni Danny" koncipiran je kao strukturalistički film "hegelovskog nadahnuća": sastoji se od tri cjeline od kojih prva tematizira lošu, zlostavljačku obitelj, druga kao antitezu postavlja dobru obitelj, da bi u trećoj cjelini, sintezi, došlo do sukobljavajućeg prožimanja dobre i zle obitelji s predvidljivim sretnim ishodom, koji može nagovijestiti novu tezu – npr. začetak Dannyjeva ljubavnog odnosa s Victorijom i zajednički život u Americi kamo se nova Dannyjeva obitelj sprema preseliti. Također, film nudi mnoštvo prilika za intrigantne značenjske interpretacije – od teze da je izvanjski društveni utjecaj moćan čimbenik u formiranju individualnog identiteta, ali da su geni ipak njegov neuništiv temelj, preko djelomične kritike obitelji bez majke (za razliku od patrijarhalnog Spielbergova inzistiranja na kritici obitelji bez oca), do suprotstavljana negativnog (Dannyjeva podčinjenost Bartu) i pozitivnog mazohizma (Dannyjevo prepuštanje ugodnoj Victorijinoj inicijativi okrunjenoj njezinim poljupcem u njegov vrat nakon što mu skine strašnu ogrlicu). Usprkos svemu tome, "Vjerni Danny" tek je osrednji rad jer Leterrier nije režiser koji bi ponuđene motive znao elaborirati kao sam Besson u "Léonu" ili "Petom elementu". I to je najveći Bessonov problem: kad bi se vratio režiji i snimao filmove takvih kreativnih dometa, koga bi doista bilo briga za njihovo nacionalno određenje?

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika