Zoran FerićUpravo s terase gledam zanimljivu sliku: panoramu grada Raba kojom dominiraju ona četiri poznata zvonika i katedrala. Uz njih, rivom dominira i stari kameni hotel koji se prvo zvao "Bristol", a onda su ga prekrstili u hotel "Beograd". To je bilo vjerojatno da brod "Vuk Karadžić" koji je svojedobno održavao vezu između Rijeke i Raba može pristati u prijateljsko okružje. Sedamdesetih je godina moj otac na terasi tog hotela volio lumpati uz ciganski orkestar i litru Skenderbega na stolu. To je za njega bio jedan od rjeđih sretnijih razdoblja jer se bio upravo oporavio od ženine smrti i shvatio da je život ponovno moguć. Pa makar i uz starog Skenderbega i ciganski orkestar koji je gudio starogradske romance.
Sada više nema ni mojega oca ni hotela "Beograd". Preimenovan je u hotel "Riva" u onim vremenima kad je ime Beograd postalo jako nepopularno. Dobio je drugo ime, ali nisam siguran da je on sam vraćen starim vlasnicima. Svojedobno se pričalo da ga želi kupiti Ivana Trump, ali to se zbog nečega nije dogodilo. Ove godine, međutim, cijelo je njegovo pročelje prekriveno golemim reklamnim plakatom za Hypo banku. Tako se između najvećeg rapskog zvonika i katedrale može vidjeti i taj plavi plakat na kojemu je slika mora iz kojega veselo iskaču dupini, a s njima i onaj simpatični nilski konj, zaštitni znak Hypo banke. Gore je plavo nebo, dolje plavo more u luci, a između, eto, taj plavi jumboplakat koji bi se možda pod nekim okolnostima mogao vidjeti i iz svemira.
I to je simbolična slika naše sadašnjosti: kapital nas sve prekriva. Ljude zapošljava i hrani, a spomenike kamuflira da bismo vidjeli koliko nam je sadašnjost dobra i koliko se razlikuje od prošlosti. Kamena zdanja sada prekrivaju kičaste šarene krpice reklama i uskoro će sve, ama baš sve, postati reklamni prostor. Već sada je to i prostor iznad pisoara gdje je čovjek nekoć, vršeći nuždu, odmarao oči. Sada mora čitati reklame koje reklamiraju reklamni prostor iznad keramičkoga uha za pišanje.
Sljedeći bi mogli postati i naši ljesovi. I mrtvačke su škrinje, naime, odlično mjesto za reklamiranje i šareni prodor kapitala. Ponajprije, na sprovode dolazi mnogo ljudi. Većina zbog žalosti i kako bi odala počast pokojniku, a neki bome i da se raduju. Uvijek, naime, postoje i oni koji se raduju našoj smrti. Velika je sreća ako to nisu oni koji stoje odmah iza lijesa. Junaci i državnici pokapaju se prekriveni državnom zastavom. Mi, obični građani, mogli bismo prodati svoje ljesove na svom budućem sprovodu kao reklamni prostor bankama, osiguranjima ili telefonskim tvrtkama. Tako da nam, recimo, lijes prekriju s onim lijepim ružičastim T iz Telecoma. Ružičasta je baš dobra da malo osvježi boje na pokopima koji su koloristički tako smrtno dosadni.
Baš me zanima što bi Neven Ciganović rekao o modnoj osviještenosti ljudi na sprovodima. Ja se osobno preporučam Zagrebačkoj banci jer sam ionako u velikome minusu, a bit ću još i više nakon ovoga ljetovanja. Mogli bismo tako prebiti dug. Uza sve to, takav način reklamiranja ne bi bio ni preskup jer se platnena reklama s lijesa ne bi spuštala u grob zajedno s pokojnikom, kao što se ne spušta ni državna zastava, nego bi je, recimo, četiri dostojanstvena zaposlenika Zagrebačke banke ili Euroherca lijepo složila uz primjerenu glazbenu pratnju. Može isto tako reklamnu. "Od rođenja do groba, za vas se brine Zaba", ili "Coca-cola je dobra i poslije života", ili "Sretan put želi vam Croatia osiguranje."
Ne znam, dakle, je li hotel "Bristol", pa "Beograd", pa "Riva" vraćen starim vlasnicima i jesu li se s promjenom imena mijenjali i vlasnici. A ako su se i mijenjali, to sigurno nije bilo pravom kupovinom i s pravim novcem nego otimačinom. Nacionalizacija, o kojoj je tako lijepo i strašno na ovim rapskim prostorima progovorila Novakova Madona i koja, eto, to i dalje govori u Brešanovoj predstavi u Rijeci, bila je masovna otimačina čije žrtve, dakako, postoje i danas. Nakon nacionalizacije dogodila se i privatizacija kao druga masovna otimačina u kojoj je ponovno oteto ono što je već prije bilo oteto.
A stvar se, čini se, ponavlja i upravo sada u Opatiji. Otimati po zakonu specijalitet je ovih prostora i upravo zato nitko nije mogao rješavati veći dio privatizacijskih otimačina. Kolega Ivo Kirigin svoj veoma poučan tekst o predaji opatijskih Liburnia riviera hotela završava navodom poznatog Opatijca: "Meni su oteli 1945. i nikad mi ništa nisu vratili, pa neka i vama sada otmu 2005." A o tome je zapravo cijelo vrijeme i riječ: o kontinuitetu otimačine, tradiciji zapljene i zakonskoga mažnjavanja. I ma koliko se mi ljutili na kapital i njegove zakonitosti, mi ćemo u ovoj zemlji do toga kapitala još malo pričekati jer se nalazimo u kriminalnome predkapitalizmu u kojemu se kupuje bez novca, stječe pravo bez prava, a po zakonu dobiva ispod cijene i kupuje nepostojećim kreditima.
I uostalom, tko sada može poništiti neku transaksciju koja se, kako kažu, odvijala u skladu sa zakonom između Vlade Republike Hrvatske i privatnih tvrtki koje su financirale izbornu kampanju. Iz brojnih novinskih tekstova može se naslutiti da tu možda i nije sve po zakonu. Ako je tako, stvar će se možda riješiti. Ako pak nije, bit će to još jedna otimačina u skladu sa zakonom u kojoj oteto neće biti prokleto nego će se, dapače, višestruko isplatiti.