Prostitucija postoji kako bi žene mogle ispuniti muški nagon. Jedna od tema koja se nametnula ovog ljeta rasprava je o tome treba li legalizirati prostituciju ili ne. Aktualiziranje te teme ne prati nikakav povod. Argumentacija je izostala kao i kad se prvi put prije dvije godine raspravljalo o toj temi. Nasuprot takvu nehajnom odnosu prema donošenju zakona koji bi sigurno pogoršao položaj žena koje su u lancu prostitucije, upozoravajuće su brojke o velikom zamahu prostitucije i traffickinga u Europi. Taj zamah očigledan je po najmanje dvjema činjenicama koje se mogu iščitati posredno, jer ipak je riječ o djelatnosti koja se događa iza zatvorenih vrata. Prva je da se u medijima sada već učestalo piše o traffickingu kao o posebnoj vrsti nasrtaja na žensko tijelo, a druga da se osnivaju fondovi koji preko međunarodnih organizacija i nevladinih udruga nastoje djelovati smanjujući posljedice i pomažući ženama koje su se našle u tom lancu zla.
Zapravo su tri pristupa temi o ženama u prostituciji. Prvi je neoliberalni, koji pretpostavlja da se žena nađe u prostituciji slobodom svog izbora, odnosno da neka osoba bira baviti se prostitucijom kao svojom profesijom. S obzirom na to da postoji interes na tržištu rada, onda se može tumačiti kao gospodarska razmjena. U tom kontekstu govori se čak i da pridonosi turizmu. Pri takvu tumačenju potpuno se suspendira i moralno i političko značenje prirode posla prostitucije.
Drugi je pristup moralistički, prema kojem se žene u prostituciji smatra prljavima, nemoralnima i prenositeljicama bolesti. Ne treba pritom isticati da je taj pristup lažno moralan i licemjeran.
Treći pristup zapravo je rang stereotipa: prostitucija se tretira kao najstariji zanat na svijetu koji je uvijek bio patroniziran. Prostitucija postoji kako bi žene mogle ispuniti muški nagon.
Feministički pristup podupire tvrdnju da nije riječ o zanatu niti o prljavosti, nego o ženama u prostituciji koje su se tu našle iz nužde i, što je najvažnije, privremeno. Taj pristup pitanju legalizacije prostitucije važan je jer otvara nova pitanja, a otvaranjem tih pitanja događaju se pomaci barem negdje u svijetu. Na primjer, Švedska danas tretira prostituciju kao oblik muškog nasilja nad ženama i djecom. Švedski zakon definira: "Kupovanje ili pokušaj kupovanja seksualnih usluga putem prostitucije predstavlja kazneno djelo, kažnjivo novčanom kaznom ili zatvorskom kaznom do šest mjeseci." Važnost je takva stava prema prostituciji što se osobe koje su bile u prostituciji smatraju žrtvama. "Žene i djeca koji su bili žrtve prostitucije ili trgovanja, ne snose nikakve zakonske posljedice."
Prostituirane osobe smatraju se oštećenom i dvostruko eksploatiranom stranom: i od svodnika i od kupaca. Kriminaliziranjem kupca usluge a dekriminalizacijom osobe u prostituciji priznaje se privremenost postojanja u prostituciji i nazire mogućnost izlaska iz nje. I tu se postavljaju dva važna pitanja: prvo, tko je vlasnik lanca prostitucije i tko ubire profit; i drugo, što prostituciju čini kriminalnom radnjom. Mreže makroa ubiru profit koji ne dijele ni sa ženama niti s djecom. I upravo to čini lanac prostitucije kriminalnim poslom jer su u njemu s jedne strane osobe koje nisu imale izbora ili im je sužena mogućnost slobodnog izbora. Pritom ostaje upitno kako uz pojam demokracije može postojati mogućnost da bilo tko kupuje tijelo nekog drugog na ograničeno ili neograničeno vrijeme.
Kriminalizaciju zaslužuju svodnici, trgovci ženama i djecom, kao i oni koji misle da mogu kupovati žensko tijelo i iskorištavati djecu kao seksualne objekte. Tek kad se afirmiraju takvi stavovi glede prostitucije, može se raspravljati o njenoj legalizaciji. Privremeni karakter tog posla za žene može biti nužda i način preživljavanja pa bi legalizacijom bile zauvijek osuđene da ostanu u tom poslu. Jednostavno je zamisliti ženu kojoj bi u radnoj knjižici pisalo da je prostitutka i da želi raditi neki drugi posao. Takva žena sigurno ne bi dobila posao u banci ili knjigovodstvu. Ili, može se zamisliti i knjigovotkinja koja je na burzi pa je u nedostatku posla pošalju na rad u javnu kuću i na knjigovodstvene poslove. I za tu ženu nije teško zamisliti kakav bi joj profesionalni put bio nakon što bi joj upisali mjesto rada – javna kuća.
Briga o zdravlju žena u prostituciji posebna je tema već i zbog toga što se često koristi kao argument pri legalizaciji, a zapravo predstavlja masku kako bi se moglo brinuti o zdravlju muškaraca. Sjetimo se načas tužne priče o Ukrajinki Oleni Popik, traffickirane žene koja je umirala u Mostaru prije nešto više od godinu dana. Svi su se brinuli o zdravlju naših muškaraca koji su je posjećivali jer, dakako, tada nisu znali da je zarežena HIV-om i da boluje od žutice i tuberkuloze. Pritom, kad su je posjećivali, nisu zapažali je li bolesna i treba li joj njega i zdravstvena pomoć. Umrla je u dobi od samo 21 godine, u lanac prostitucije upala je još kao 16-godišnja djevojčica i do svoje smrti nekoliko su je puta – prodali. Žena, izvrgnuta nasilju, zapravo je preživljavala, a sve svoje bolesti dobila je u prostituciji. Sigurno da ih nije imala u šesnaestoj godini, a isto tako je sigurno da je vjerovala da će se izvući i početi neki novi, normalniji život.
Zato se o ozakonjenju prostitucije može raspravljati tek kad se o njoj počne govoriti kao o privremenom poslu onih koji su u nju zalutali, bili prisiljeni ili zbog skućenih mogućnosti izabrali da u njoj budu, nadamo se, privremeno.
Možda je još bolji primjer Lidija Šunjerga, koja nam je javno ispričala svoju priču (u filmu Dane Budisavljević "Sve pet"). Riječ je o ženi koja je tražeći posao otišla u Amsterdam i pala u mrežu makroa. Izvukla se uz pomoć policije, vratila se u prostituciju bez makroa i nakon nekoliko godina odlučila prestati. Vratila se u Dalmaciju svojoj obitelji. Ona šalje jasnu i važnu poruku: "Bila sam u prostituciji, izašla sam iz nje, trebala mi je golema snaga da to postignem. Rodila sam dijete i sada želim normalan život." Nije se uspjela zaposliti. Prerano je kod nas zagovarati legalizaciju prostitucije.