'Privola od iračke strane i za šefa misije i za otvaranje misije je tu, treba još samo do kraja završiti proceduru. Sabor zasjeda u rujnu, a moram proći Odbor za vanjsku politiku koji daje mišljenje predsjedniku države i onda on potpisuje vjerodajnice. Naglasak je na hitnosti'Planovi hrvatske Vlade o otvaranju diplomatskog predstavništva u Iraku prošlog su tjedna dobili i konačnu potvrdu objavljivanjem imena budućeg hrvatskog predstavnika u Bagdadu. Jerko Vukas, 48-godišnji Sinjanin, magistar pravnih znanosti, u proteklih je petnaest godina bio na različitim pozicijama: isprva predsjednik općine Sinj, početkom devedesetih bio je glavni pregovarač s pobunjenim Srbima u Kninu. Nakon dužnosti pomoćnika ministra unutarnjih poslova i prvog šefa Službe za zaštitu ustavnog poretka 1993. godine svoju je karijeru nastavio u diplomaciji: kao prvi hrvatski generalni konzul nešto manje od pet godina proveo je u Australiji, a vrhunac njegove karijere najnovija je dužnost hrvatskog diplomata u Iraku.
  U ekskluzivnom razgovoru za Nacional Jerko Vukas opisao je svoj novi posao i objasnio svoj uspon od hrvatskog pregovarača sa srpskim predstavnicima u Kninu do diplomatske funkcije u nesigurnom Iraku.
  NACIONAL: Premda se već dugo govorilo o otvaranju predstavništva u Iraku, prošlog tjedna javno je objavljeno i vaše ime kao prvog čovjeka te misije. Kako je došlo do vašeg imenovanja?
  - Ja sam još u studenom prošle godine imenovan kao specijalni izaslanik Ministarstva vanjskih poslova u namjeri da tamo otvorimo predstavništvo, odnosno uspostavimo diplomatske odnose i da pokušamo otvoriti predstavništvo. Meni je to ponuđeno vjerojatno zbog mog iskustva u diplomatskoj službi, a ne treba zanemariti ni sigurnosni aspekt, budući da sam početkom devedesetih bio čelnik ondašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka, pa imam iskustva i u sigurnosnim stvarima. Ima nešto valjda i u sudbini: bio sam prvi predsjednik općine Sinj u demokratskoj Hrvatskoj, prvi šef službe SZUP-a, prvi generalni konzul u Australiji… Onda valjda i prva misija u Bagdadu pripada meni.
  NACIONAL: Povod za razmišljanje o otvaranju hrvatskog predstavništva u Iraku bio je prošlogodišnji slučaj pritvaranja hrvatskih vozača?
  - Ne bih rekao da je to bio povod, ali to je svakako ubrzalo situaciju, jer mi smo i prije toga već radili na uspostavi diplomatskih odnosa. Oni su uspostavljeni u siječnju ove godine i to na razini veleposlanstava, tako da su ti događaji ubrzali želju i proceduru Hrvatske da bude diplomatski prisutna u Iraku. Hrvatska je članica antiterorističke koalicije i već tada je željela pomoći, slala je humanitarnu pomoć, preuzela je značajan broj bolesne iračke djece koja je smještena u naše bolnice u Zagrebu i Splitu. Jedan broj djece već je nakon oporavka vraćen u Irak, neki su još uvijek na liječenju u Hrvatskoj. Imali smo zamolbu da sudjelujemo i na druge načine, primjerice kroz forenzičnu pomoć, čak je jedan dio forenzičara boravio u Hrvatskoj na obuci. To su sve razlozi zbog kojih se nameće potreba da imamo naše predstavništvo u Iraku. Gledajući na neke druge razloge iz prošlosti, i hrvatske tvrtke su na tim prostorima poznate i prepoznate i postoji značajan dug Iraka prema Hrvatskoj, oko 500 milijuna dolara. Način da se dug riješi je dobivanje poslova za hrvatske tvrtke koje su vrlo zainteresirane za to.
  NACIONAL: Kad odlazite u Bagdad?
  - Privola od iračke strane i za šefa misije i za otvaranje misije je tu, treba još samo do kraja završiti proceduru. Sabor zasjeda u rujnu, a moram proći Odbor za vanjsku politiku koji daje mišljenje predsjedniku države i onda on potpisuje vjerodajnice. Naglasak je na hitnosti.
NACIONAL: Osim vas, tko još ide?
  - Grupa iz ministarstvu koja bi trebala zadovoljiti i gospodarski i konzularni i sigurnosni. Bit će to ubrzani proces, do kraja godine očekujemo da misija bude sasvim popunjena. Za početak će to biti možda pet-šest ljudi, a ostalo će diktirati razvoj događaja.
  NACIONAL: Imate li već i prostor za misiju?
  - O prostoru se razmišlja već dugo, vjerojatno će to za početak biti u hotelu, ovisno o uputama koje dobijemo iz iračke policije gdje postoji Odjel za sigurnost stranih diplomata. Postoje tri zone u kojima su smješteni diplomati, najpoznatija je svakako tzv. Zelena zona, ali ona je i najveća poslastica za protivničku stranu. Ocijenit ćemo to na terenu i s ljudima iz struke.
  NACIONAL: Bojite li se odlaska u Irak?
  - Bio sam u Domovinskom ratu u dosta sličnih, ratnih situacija i naravno da iz toga čovjek može izvući neki poučak. Više od trideset puta otišao sam preko barikada tzv. SAO Krajine. Bilo je i vrlo opasnih i delikatnih trenutaka: jednom sam bio srušen u helikopteru iznad Kijeva, drugi put sam bio zatvoren u kninskom zatvoru.
  NACIONAL: Što ste radili preko barikada?
  - Odlazio sam na pregovore s nekadašnjim predsjednikom općine Milanom Babićem, pa s Milanom Martićem, Jovanom Raškovićem, poslije i s Ratkom Mladićem. U to vrijeme stekao sam neku vrstu povjerenja jer sam javno nastupao u zaštitu srpskog pučanstva za koje sam vjerovao da su nevini ljudi koji su bili natjerani u tu situaciju. Ja sam nastojao pružiti ruku i to su oni u mojim javnim nastupima i prepoznali. S pravom mogu reći da sam bio zaštitnik Srba, pa sam u to vrijeme u ekstremnim hrvatskim redovima imao problema.
  NACIONAL: Spomenuli ste pad helikoptera…
  - Luka Bebić, Vladimir Šeks i ja letjeli smo iznad Kijeva policijskim helikopterom. Srpski pobunjenici su iz šume počeli pucati po nama i propucali su helikopter na više mjesta, tako da su nas oborili na neko polje. Nismo se mogli dignuti dok nismo popravili helikopter.
  NACIONAL: A što je bilo kad su vas zatvorili u Kninu?
  - Tada sam bio prvi pregovarač između pobunjenih Srba i hrvatskih vlasti. Imao sam tada samo 33 godine. Nakon plitvičkih događanja na Uskrs 1991., naš je MUP zatvorio nekolicinu vojnika tzv. SAO Krajine. Srbi su za osvetu pokupili neke naše momke iz Kijeva, a kako nije bilo snage da se obračunamo na neki drugi način, krenuli smo to rješavati diplomatskim putem, predsjednik Tuđman me zamolio i ja sam otišao u Knin da dogovorimo razmjenu. Izabrao sam da odem sam, vjerujući da ću razgovarati s lokalnim Srbima. Problem je, međutim, bio što su već došli i ljudi iz Srbije. Oni su tražili da pustim njihove ljude, ali ja to nisam mogao jer je pravosuđe preuzelo slučaj, ja više nisam imao ovlasti nad njima. Odveden sam u prostoriju u kojoj je pet ljudi vijećalo što sa mnom: tko je za to da me se zatvori, a tko je za to da me se likvidira. Bivši zapovjednik u hrvatskoj policiji koji je prešao k njima uperio je kalašnjikov u mene i kazao: "Ja lično garantujem za tvoj život". Sutradan je došla specijalna policija JNA s oklopnim vozilom i prebacila me na našu stranu. I nakon toga sam odlazio u Knin, ali potajno, da nitko ne zna. Opet sam pregovarao s Babićem.
NACIONAL: Ubrzo ste postali šef SZUP-a u Zagrebu.
- Da, u Zagrebu je sam vrh države uočio moje aktivnosti, pa me predsjednik Tuđman pozvao i rekao da predlaže da dođem u MUP na mjesto pomoćnika. Kad sam vidio sastav policije, zaključio sam da stvari treba prilagoditi novim uvjetima i uspijevao sam održavati dobre odnose sa svima. U Karlovcu je načelnik bio Srbin koji mi je ponudio da ode, da ne otežava situaciju. No, uspjeli smo i u takvim okolnostima, i danas smo prijatelji. Bila je to specifična i delikatna situacija.
  NACIONAL: Tada je bio aktualan i slučaj "Labrador", u kojem je otkrivena skupina srpskih agenata u hrvatskim službama…
  - Da. Postojala je sumnja da je jedan od naših načelnika u "Labradoru", pokušavao sam mu u reći da se isključi iz toga, no on to nije shvatio, pa sam ga mirne savjesti uhitio. Odveli su ga u pritvor, a on mi je pismom zahvalio uz žaljenje što nije prepoznao moju dobru namjeru. I na to sam ponosan. Danas sa ženom živi u Vojvodini.
  NACIONAL: Jeste li bili preblagi na čelu SZUP-a?
  - Mislim da ne. Službu mora voditi osoba visokih moralnih kvaliteta. Radilo se o ljudskim sudbinama, o ispravnom postupanju. Ako sam i bio za nijansu preblag, mislim da drukčije i nije moglo. U to doba trebalo je imati takta, političke mudrosti i strpljenja.
  NACIONAL: Ipak, bili ste smijenjeni već 1992.?
  - Bio sam poprilično nesretan kad sam otišao iz službe. Mislio sam da to nije fer prema meni. Tada je bilo puno spletki, pogotovo o šefu službe. Završio sam u diplomaciji, a Tuđman mi je pri posjetu u Australiji rekao pred svima "Nisam te smio pustiti". Zahvalan sam ipak što sam na kraju završio u diplomaciji.
  NACIONAL: Kao bivši šef SZUP-a proteklih ste godina bili i jedan od ključnih svjedoka u suđenju Tihomiru Oreškoviću i tzv. gospićkoj skupini?
  - Da, bio sam svjedok u postupku, pozvan sam u istragu, kasnije i na suđenje. Tamo sam rekao da su postojali dvostruki zapovjedni lanci, dvije različite koncepcije obrane, jedna za koju se zalagao ondašnji državni vrh, a druga onih koji su se odmetnuli i vodili svoju politiku. Zato ovo optuživanje državnog vrha za različite zločine na terenu otežava poziciju hrvatske politike, jer istjerivanje i ubijanje Srba nikad nije bila službena hrvatska politika. Koncepcija koju je vodio Tihomir Orešković i njegovi pomagači bila je nešto drugo, oni su vodili glavnu riječ na terenu i nisu se obazirali na naloge iz Zagreba.
  NACIONAL: Osim utvrđivanja dvostruke linije zapovijedanja, nije li vam, kao šefu SZUP-a zadatak bio i spriječiti takva događanja?
  - Pokušavali smo to spriječiti. Donijeli smo odluku da se Oreškovića i njegove pomagače neutralizira. U svakom slučaju to smo radili u tišini. O svemu sam obavještavao i svog nadređenog, Josipa Manolića. Najviši državni vrh je bio upoznat sa svime što sam radio.
  NACIONAL: Što ste radili nakon povratka iz Australije 1998. godine?
  - Bio sam potvrđen za šefa misije u Kanadi, ali nikad nisam tamo otišao. Do prije nekoliko mjeseci bio sam načelnik odjela u Ministarstvu vanjskih poslova u Zagrebu.
  NACIONAL: Krajem devedesetih u nekim domaćim medijima pisalo se o nekim vašim navodnim aferama s prodajom stanova hrvatskih iseljenika…
  - Nevjerojatno kako jedna plemenita namjera može prerasti u jedno štivo koje nema veze ni s čim. Reagirao sam tek drugi put, pa sam tužio novinara Borisa Rašetu i Feral Tribune koji je objavljivao te tekstove. Sve sporove na sudu sam dobio. Podnio sam kaznenu prijavu protiv Rašete koja je otišla u zastaru, a tužio sam i nakladnika Feral i dobio prvostupanjsku presudu na 60.000 kn za taj Rašetin tekst. To sam potkrijepio svim pravomoćnim presudama koje su završile u moju korist, tako da je to završena priča o kojoj više nema smisla raspravljati.
  NACIONAL: Pri svakom diplomatskom imenovanju počinju kružiti priče o političkim pokroviteljima. Čiji ste vi čovjek?
  - Svoj. Vuk samotnjak sam uvijek bio i ostao. Nikad nisam igrao po regulama nekih klanova. Ići u Irak je izazov, ali i nisam baš imao mnogo konkurenata – ta tko bi htio ugodan posao u Zagrebu zamijeniti odlaskom u nesiguran grad poput Bagdada?
  NACIONAL: Budući da su u javnosti stvarane slike da premijer i predsjednik države imaju različita viđenja sudjelovanja Hrvatske u Iraku, čiju politiku ćete ondje predstavljati?
  - Stvar je jasna. Sve je koordinirano između Vlade i predsjednika, tako da se stavovi na neki način podudaraju. Trenutačno postoji vrlo korektan odnos i jedinstven stav premijera i predsjednika po pitanju Iraka.
  NACIONAL: Kakav prijem očekujete u Iraku?
  - Očekujem korektnu suradnju sa svima. Iračka vlada je izrazila spremnost, ponudila svaku vrstu pomoći. Malo ljudi zna da u Hrvatskoj postoji i Hrvatsko-iračko društvo, a moja kći me upozorava da tamo nije sve ružno: da ne zaboravim istaknuti da je već druge godine zaredom u Bagdadu organiziran festival filma, i tamo živi kultura. U svakom slučaju, vjerujem da će mi prvih godinu dana ondje biti jako zanimljivo.
  NACIONAL: Učite li arapski jezik?
  - Učim već neko vrijeme i dobro mi ide.