Alexander PayneAlexander Payne, redatelj filma "Stranputica", za koji je dobio Oscara za najbolji adaptirani scenarij, bit će gost 11. filmskog festivala u Sarajevu, koji će se održati od 19. do 27 kolovoza. Na festivalu u programu "Tribute to" prikazat će se šest njegovih filmova; redatelj je predsjednik žirija Natjecateljskog programa za kratki film, a u sklopu programa Payne će održati i predavanja za publiku.

Zahvaljujući Oscaru, film "Stranputica" dobio je znatan komercijalni zalet i prošao sjajno na box officeu. Uz to, osvojio je i nekoliko Zlatnih globusa, nagradu Independent Spirit, kao i glavnu nagradu društva američkih redatelja. Payne je ove godine imao čast otvoriti festival u Cannesu i predsjedati festivalskom selekcijom Un certain regard, posvećenoj autorskom filmu. Stoga je Payne jedna od najvećih redateljskih zvijezda američkog filma, a "Stranputica" je nadmašila uspjeh njegova prethodnog filma "O Schmidtu", s Jack Nicholsonom u glavnoj ulozi.

"Stranputica" je priča o dvojici prijatelja, neuspjelom piscu i glumcu na rubu anonimnosti, koji se odluče na sedmodnevni izlet po Kaliforniji kako bi putem kušali čuvena kalifornijska vina. No na putovanju na vidjelo izlaze sve njihove razlike, nesigurnosti i problemi. Uz to što je posvećen prijateljstvu, film je posvećen i vinu. Vino je na neki način glavni protagonist: degustira se, u njemu se uživa i o njemu se razgovara preciznim enološkim rječnikom. Likovi strastveno razgovaraju o razlikama između merlota i crnog pinota, navode se stvarne etikete, godišta. No vino je samo povod da bi se ispričala iskrena emotivna priča o ljudima na životnoj prekretnici.

NACIONAL: Mnogi misle da je "Stranputica" bolji film i od Scorseseova "Aviatora" i od Eastwoodove "Djevojke za milijun dolara". Jeste li se u trenutku kada ste izgubili Oscare za režiju i za najbolji film osjetili frustrirano?
- Kako mogu biti frustriran kada sam u životu imao toliko sreće da mogu sam i pisati i režirati svoje filmove i odabrati glumce koje želim. Dobro se zabavljam i za razliku od nekih drugih ljudi u ovom poslu doista se ne brinem previše o tome koliko će moj film zaraditi. Uz to, siguran sam da je ono što sam uspio napraviti na Oscarima korak naprijed za neke druge mlade ljude koji ne žele nužno raditi filmove prema diktatu velikih studija. Ako sam u tom smislu prethodnica jedne nove generacije, onda sam veoma sretan čovjek.

NACIONAL: Zašto mislite da vaši filmovi imaju toliko uspjeha? Da li zato što je riječ o filmovima o običnim ljudima koji s gledateljem dijele najintimnije trenutke i probleme?
- Ne snimam filmove da bih osvojio nagrade i siguran sam da to ljudi osjećaju. Moji filmovi nemaju poruke, nemaju nekakav definitivni moralni zaključak jer ne volim nuditi lake odgovore. Ne mislim da o životu znam nešto više od drugih. Smatram da publika nije glupa i nikada na nju ne gledam kao na masu koja u kino odlazi bez ikakva kriterija. A i vjerujem da se ljudi lako prepoznaju u slatko-gorkom optimizmu mojih filmova. Jer iako bi se moglo reći da su svi moji filmovi tužni ili melankolični, svi oni zrače nekom vrstom utjehe, nečim što ljudima kao da kaže: Nisi sam na ovom svijetu.

NACIONAL: "Stranputica" je film o gubitnicima. Jedan od junaka neuspjeli je pisac, a drugi trećerazredni televizijski glumac. S obzirom na to da i u ostalim filmovima dominiraju takvi likovi, može li se reći da ste fascinirani kategorijom gubitnika?
- Ne mislim da su oni gubitnici, moji su junaci stvarni ljudi. Oni možda same sebe smatraju gubitnicima, ali je činjenica da svi mi u životu neke stvari jednostavno ne uspijevamo imati. Svi smo u nekom segmentu našeg života neostvareni, svi težimo nečemu što nam ne uspijeva. Dakle, svi smo mi luzeri i ne mislim da je to nešto strašno, nego da je to jedna sasvim prirodna i ljudska stvar. Svoje likove nastojim uhvatiti u trenutku u kojem je nesrazmjer između onoga što žele i onoga što im polazi za rukom najveći. Pritom tražim onu tanku liniju između ironije i suosjećanja. Kada to pronađem, znam da je film uspio.

NACIONAL: Što vas je privuklo na baš poznatom romanu Rexa Picketta prema kojem je nastao film?
- Knjigu sam prvi put pročitao 1999. Čitao sam je u zrakoplovu i nisam došao ni do pola knjige, a već sam naprosto poludio za pričom. Odlučio sam da ću o njoj snimiti film i prije nego što sam knjigu pročitao do kraja. Privukli su me likovi, ta krasna kalifornijska mjesta u okrugu Santa Barbare. Privukla me tuga, melankolija kojom je obavijena ta priča. I vino, dakako.

NACIONAL: U filmu se mnogo pripovijeda o vinu, ono je pokretač gotovo svih situacija, i komičnih i dramatičnih. Smatrate li se stručnjakom za vina?
- Prije početka rada na filmu, bio sam ljubitelj vina, ali moje znanje o enologiji bilo je veoma skromno. No pripremajući film, nešto sam uspio i naučiti. Na kraju sam došao do toga da sam odabrao imena i etikete svih vina koji se pojavljuju u filmu i sada bih satima mogao pričati o vinu. Međutim, najbolje je od svega da u posljednje vrijeme, gdje god bio, u Italiji i u Francuskoj najviše, svi mi daruju vina. U ovih nekoliko mjeseci otkako je izišao film, mogao bih otvoriti uistinu dobar vinski podrum. Što se tiče mojih glumaca, oni su prije filma o vinu znali vrlo malo, gotovo ništa. I ja nisam mogao podnijeti da u filmu toliko pričaju o vinima a da o njemu ne znaju ništa pa sam ih prije snimanja sve poslao u školu za sommeliere.

NACIONAL: Jesu li glumci u "Stranputici" na snimanju doista pili vino, s obzirom na to da ga se pilo gotovo u svakoj sceni?
- Ispočetka nisam bio siguran što napraviti. U načelu sam protiv alkohola na setu pa sam odlučio da umjesto vina piju sok. No nije prošlo ni tjedan dana i glumci više nisu mogli izdržati. Prišli su mi prije snimanja i rekli: "Alexander, mi jednostavno ne možemo više piti ovu tekućinu. Stalno pričamo o tom prokletom vinu, a pijemo - ovo. Molimo te, imaj milosti!" Na sreću, u kalifornijskom kraju gdje smo snimali proizvođači vina bili su veoma ljubazni pa su glumci na setu zbilja pili ona odlična vina o kojima pričaju. I nitko od tih lokalnih proizvođača nije inzistirao u smislu: dajte da se vidi moja etiketa, ili spomenite moje vino kad ste već tu. Bilo je lijepo uživati u Kaliforniji, snimati na otvorenom, piti vina i raditi na pravoj, iskrenoj priči. Stoga doista ne žalim previše tim za svim tim Oscarima.

NACIONAL: Zašto u filmu nema velikih zvijezda i kako ste unatoč tome uspjeli doći do nominacija za Oscar?
- Odluka da za "Stranputicu" ne angažiram veliku zvijezdu nije bila namjerna. Nisam se jednog jutra probudio i rekao sebi: Alexander, za tvoj novi film nećeš uzeti hollywoodske zvijezde. Dobro sam znao kakvi su moji likovi i kakve glumce tražim, i to je sve. Na primjer, znao sam da je lik Milesa veoma senzibilno biće. Zato sam tražio glumca komu na licu moraš vidjeti najmanju misao i emociju, tako da gledatelj u svakom trenutku zna što se s njim zbiva, jer Miles je osoba koja ne zna skriti ono što osjeća. I našao sam Paula Giamattija, koji je takav glumac, veoma posebne fizionomije. On ima lice koje nas je u stanju voditi kroz takav film.
Dakako, bilo bi puno lakše napraviti film s velikim zvijezdama. Mnogo ih je bilo i zainteresirano za projekt. Čak sam i napravio nekoliko audicija s nekolicinom najvećih glumaca u Hollywoodu. Ali kada se pojavio Giamatti, glumac koji je na samoj margini "star sistema", nakon kratkog čitanja rekao sam sljedeće: "OK. To je moj čovjek!"

NACIONAL: Kako je bilo raditi s jednom od najvećih zvijezda, Jackom Nicholsonom, u filmu "O Schmidtu"?
- Jacku se jako svidjela ideja da glumi umirovljenika. Mislim da ga je to osvojilo. On je hrabar glumac i shvatio je to kao izazov. Jack u šali uvijek kaže da glumac nikada ne ide u mirovinu i da mu je to bila jedinstvena prilika da napokon ode - u zasluženu mirovinu. On je vrhunski profesionalac, baš kao i Giamatti. Mislim da su njih dvojica možda i najbolji američki glumci. Tako je lako raditi s njima.

NACIONAL: Koliko je "Stranputica", kao priča o muškom prijateljstvu, ukorijenjen u tradiciji američkog filma, od vesterna pa nadalje?
- Radeći film, nisam razmišljao previše o američkom filmu. Prije svega, imao sam na umu "Grka Zorbu". On je jedan od likova koji su u stalnom konfliktu između emotivnog i racionalnog, a moja dva junaka predstavljaju dvije strane muške prirode. Jedna je strana muške duše intelektualna, senzibilna, a druga mnogo osjetilna i instiktivnija. I onda je normalno da se u takvu odnosu, kakav je njihov, isprepleću i nadopunjuju ljubav i nesnošljivost, simpatije i antipatije. Zato mislim da je "Stranputica" ljubavna priča. Uz "Grka Zorbu", nadahnuo me i prekrasan engleski film iz osamdesetih, "Withnail i ja".

NACIONAL: I "Stranputica" i "O Schmidtu" filmovi su ceste koji opisuju kratko putovanje u kojem glavni likovi nastoje pronaći same sebe.
- Da, to je zbilja zanimljivo jer ne volim filmove ceste. No mislim da postoji nešto drugo što je zajedničko tim filmovima – tema im je "laž". Oba filma pričaju o nekim velikim životnim varkama. Društvo nam kaže da ćeš u životu biti sretan ako imaš posao, kuću, ženu, djecu, auto... "O Schmidtu" je priča koja kaže da to zapravo i ne mora biti tako. U slučaju mojeg junaka, Schmidta, sve je to jedna velika laž. "Stramputica" je pak priča o ljudima koji žive u stalnom sukobu između onoga što žele i onoga što im se u životu uistinu nudi.
Uvijek se trudim razumjeti svoje likove, pokušavam osjetiti nježnost i razumijevanje prema ljudima o kojima pričam. Naravno, osim ako nisu potpuni kreteni jer tada od mene ne zaslužuju ništa. Moj odnos s likovima katkad je jako teško racionalizirati i objasniti. Nekad niti sam ne znam što se s njima zbiva u pojedinim trenucima priče. Sviđa mi se da je tako jer kad bih si uvijek mogao objasniti njihove postupke, bilo bi mi veoma dosadno.

NACIONAL: Jesu li vaši filmovi savršen spoj komedije i tragedije?
- Nisu. Mislim da je život savršen spoj komedije i tragedije. Moji filmovi su tragedije, prerušene u komedije. Svi smo mi kao ljudi i smiješni i patetični i tragični. Ono što mene zanima u mojim filmovima zapravo je spoj boli i humora. Uz to, oni su odraz mojeg života i razdoblja kroz koje prolazim. Netko mi je zamjerio što "Stranputica" ima sretan završetak. Ali doista ne razmišljam o tome. Svaka priča ima neku svoju specifičnu logiku i svoj prirodni razvoj, pa prema tome i kraj.

NACIONAL: Stvara li se u Americi jedna nova generacija filmaša, poput vas, Paula Thomasa Andersona, Sophie Coppole, Wesa Andersona? Može li se reći da ćete poput Coppole, Scorsesea i generacije iz 70-ih promijeniti američki film?
- Mislim da nismo povezani kao ona velika generacija iz 70-ih. Svi se vrlo dobro poznajemo i međusobno pratimo, no ne vidim veliku vezu između onoga što radimo. Nismo pokret jer ne istupamo zajedno i svi radimo u donekle različitim uvjetima. Meni se čak ne sviđaju filmovi nekih od režisera koje ste spomenuli. Ne smijem reći koji su to filmovi, no iako mi se osobno ne sviđaju, to ne znači da ne poštujem ono što ti ljudi rade. Mislim da nam je zajedničko prije svega to da osjećamo veliku razliku između onoga što radimo i između onoga što se radi u ostatku američkog komercijalnog filma.

NACIONAL: Katkad dorađujete scenarije hollywoodskih blockbustera poput "Jurassic Park 3" i "Meet the parents". Kakvo vam je iskustvo s velikim studijima?
- Veliki studiji ponekad me zovu da radim kao script doctor tj. da popravim ono što se može popraviti u već gotovim scenarijima drugih pisaca. Kada su me producenti "Jurassic Parka 3" zamolili da im pomognem, pitao sam ih: "Zašto ste se obratili baš meni? To je film o dinosaurima. Što ja znam o dinosaurima?". Odgovorili su mi da oni već imaju dinosaure, ali da im u filmu nedostaju ljudi. Vidite, problem u filmovima tog tipa nije u dinosaurima nego u ljudima. Problem su dijalozi i nedostatak pravog humora. Rekli su mi jednostavno: "Alexander, tebe trebamo zbog humora i karakterizacije".
Na sreću, ja sam vrlo prilagodljiv i na kraju sam se i zabavio pišući "Jurassic Park 3". Nakon toga sam dobio ponudu da razradim scenarij "Charlievih anđela". No kada su producenti čuli moje ideje, ljubazno su me odbili. Predložio sam im da jedna od Charlievih anđela u filmu abortira, što se njima činilo veoma mračno i neprimjereno tonu filma.

NACIONAL: Jeste li se osjećali uljezom u trenutku dodjele Oscara, kada su se se vaši filmovi natjecali sa skupim filmovima poput "Aviatora"?
- Uopćeno gledajući, kvaliteta američkih filmova je loša, ali ima i časnih iznimaka. Unatoč svemu, u ovom trenutku sam optimist. Čini mi se da ipak dolazi jedna nova generacija filmaša. No ono što bih želio vidjeti u američkoj kinematografiji je - humanizam. Uvijek će postojati velika hrpa sranja, ali ono što nam treba je velik postotak ostalih filmova koji će nekako kompenzirati ono loše što se radi. Film bi jednostavno trebao odražavati život, kao i sve druge umjetnosti. Svaka umjetnost nastaje iz neke povijesne nužnosti: talijanski neorealizam, francuski novi val, iranski filmovi posljednjih godina... sve je to nastalo kao izraz određenog povijesnog trenutka. Dakako, filmovi će uvijek nastajati iz sasvim konkretne potrebe da se zaradi novac, ali moje viđenje budućnosti ipak nije crno. Iz ovog povijesnog trenutka u kojem smo sada nastajat će sve više dobrih filmova o običnim, stvarnim ljudima. Istina je da su filmovi trenutačno jedan veliki korporacijski stroj. Ali to neće biti tako još dugo. Publika ima potrebu za kontaktom, za pitanjima i za odgovorima u trenutku kada se osjeća izgubljenom.

NACIONAL: Zbog toga vam je vjerojatno i drago da ste ove godine bili predsjednik žirija u Cannesu u selekciji Un certain regard, posvećenoj autorskom filmu?
- Da, sretan sam što sam bio u Cannesu i vidio takve filmove. No iskreno, dosta mi je više ove situacije u kojoj se jedino na festivalima uspijevaju vidjeti zanimljivi filmovi. Ne želim prihvatiti činjenicu da se ono najbolje može vidjeti jedino u ograničenom krugu festivala i retrospektiva. To jednostavno ne može i ne smije biti tako. Nešto se mora promijeniti i vjerujem da hoće.

NACIONAL: Poznato je da pripadate onoj skupini američkih filmaša koji dijele stavove Michaela Moorea o trenutačnoj političkoj situaciji u Americi.
- Jako mi je teško pričati o tome. Osjećam da je ponovni odabir Busha velik poraz za našu naciju. O Bushu i njegovoj političkoj hordi, da ih tako nazovem, ne mogu reći ništa dobro. Zato mislim da bi filmovi trebali biti politički angažirani, ali angažirani u smislu da se bave običnim, stvarnim ljudima, stvarnim problemima, njihovim stvarnim suzama i radostima. Napraviti takav ljudski film u ovom korporacijski premreženom svijetu jedini je istinski politički angažirani istup. Jedino se tako kod ljudi može stvoriti generalni senzibilitet koji će poslije rezultirati političkim promjenama.
Prvi film koji sam snimio, "Građanka Ruth", ismijavao je katoličke fundamentaliste i cijelu raspravu u Americi o zabrani pobačaja. Bilo je to 1996. i sjećam se da sam razmišljao: Bože, zašto ja ovo radim, pa ovo za pet-šest godina više nikoga neće zanimati, ljudi će prestati s tim smiješnim debatama o abortusu. No danas, više nego ikad, taj je film aktualan zbog pojave svih tih katoličkih crkava u Americi i zbog reanimacije cijele rasprave o pravu na pobačaj. Stoga sam zbilja ljutit kada vidim što se zbiva u mojoj zemlji i kada shvatim da sve to nije slučajnost. Amerika je izabrala Busha jer je zapravo preplavljena tim, kako bi ih mogao nazvati, radikalnim konzervativcima.

NACIONAL: O čemu će biti riječ u vašem sljedećem filmu?
- Moj je novi projekt kratki film o Parizu. Riječ je o velikom omnibusu od mnogo kratkih, petominutnih epizoda, a u svakoj trebam ispričati ljubavnu priču u Parizu. Tu će, uz mene, biti i braća Coen, Jean-Luc Godard, Woody Allen i mnogi drugi, i svatko od nas ima zadatak napraviti kratku ljubavnu pričicu. A nakon toga, nisam siguran. Još važem nekoliko različitih opcija.