Potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Damir PolančecUgovori o zamjeni dionica između Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP) i privatizacijsko-investicijskih fondova (PIF), na temelju kojih je nastao dug države koji se do danas samo prema holdinzima Darka Ostoje i Georga Eltza popeo na 1,2 milijarde kuna, nezakoniti su i protuustavni. Mišljenje je to dobrog dijela članova arbitražnih vijeća koji su pri Stalnom izabranom sudištu Hrvatske gospodarske komore (HGK) 2002. i 2003. prosuđivali u sporu između HFP-a i PIF-ova, doznaje Nacional iz pravosudnih izvora upućenih u odluke arbitražnih vijeća donesenih 2002. i 2003. Unatoč tomu pojedina su arbitražna vijeća, prema mišljenju mnogih, skandalozno presudila u korist tadašnjih PIF-ova i tako stvorila pravni temelj za dug koji je Ostoji i Eltzu trebao poslužiti za ovladavanje jednim od najvrednijih hotelijersko-turističkih poduzeća u Hrvatskoj – Liburnia riviera hotelima. Nameće se logično pitanje zašto je o sudbini državne imovine vrijedne više od milijardu kuna, namijenjene prvenstveno stradalnicima Domovinskog rata, odlučivala nekolicina arbitara u procesima čija je tajnost zajamčena zakonom i čija odluka ima snagu drugostupanjske sudske presude. Tako ispada da je sramotna hrvatska privatizacija 90-ih, kojom je opljačkan i opustošen veliki dio gospodarstva, zapečaćena odlukom četvero arbitara u dva arbitražna procesa, čija imena javnost nema pravo znati. To su Miljenko Giunio i Sanja Jurić iz privatnih tvrtki Metalmineral i Consensus, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu Hrvoje Momčinović i profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu Vilim Gorenc.

U jednoj od spomenutih arbitraža skandaloznoj odluci usprotivio se samo docent na Pravnom fakultetu u Zagrebu Siniša Petrović, koji je kao arbitar u procesu između SN holdinga i HFP-a 2003. smatrao da su ugovori na osnovi kojih je nastao dug ništavni.
Arbitražni proces na osnovi kojeg je Dom holdingu priznato potraživanje završio je 6. veljače 2002., dok je SN holdingu dano za pravo na arbitraži 2003. Potkraj siječnja 2002. završili su i arbitražni sporovi između HFP-a i PIF-ova Slavonija i Expandia, u kojima su članovi arbitražnog vijeća presudili u korist HFP-a. Zanimljivo je da je samo tjedan dana poslije, u sporu u kojem je PIF Dom tužio HFP, arbitražno vijeće presudilo u korist Ostojina fonda. Takvu odluku donijelo je arbitražno vijeće u kojem su bili Miljenko Giunio, Hrvoje Momčinović i Vilim Gorenc. Mnogi pravorijek tog arbitražnog vijeća smatraju spornim jer se radilo o vrlo sličnim ugovorima, a pravno su procesi bili gotovo identični. Nevjerojatno je, ističu kritičari te presude, da je arbitraža donijela takvu odluku tjedan dana nakon što su gotovo isti sporovi s PIF-ovima Expandia i Slavonija završili u korist HFP-a. Tadašnji zastupnici HFP-a danas kažu da je "sramota za Hrvatsku gospodarsku komoru da dopusti situaciju da se dva arbitra otrgnu zakonitom suđenju, to više što su već istu vrstu predmeta drukčije presudili ostali kolege".

Isti epilog bio je i nakon završetka arbitražnog procesa 2003. u kojem je današnji SN holdig tražio da se prizna ugovor s HFP-om i pravo na prijenos dionica turističke tvrtke Anita iz Vrsara, nominalne vrijednosti 168,26 milijuna kuna, te dionice novigradske tvrtke Laguna vrijedne tadašnjih 13,5 milijuna njemačkih maraka. Siniša Petrović, kojeg je u arbitražno vijeće predložio HFP, nije se složio s ostala dva arbitra. Dva arbitra koji su smatrali da SN holding ima pravo na zamjenu dionica bili su Miljenko Giunio iz tvrtke Metalmineral, kojeg je za svog arbitra predložio PIF, i Sanja Jurić, prokuristica zagrebačke tvrtke Consensus, koja je bila i predsjednica tog arbitarskog vijeća. Dok su Sanja Jurić i Miljenko Giunio za pravo dali SN Holdingu, Petrovićevo se mišljenje razlikovalo pa je konačni rezultat glasovanja bio 2:1 u korist SN Holdinga. Tako je i nastao dug HFP-a prema SN Holdingu u iznosu od 224 milijuna kuna, koji se pokušao prebiti dodjelom dionica Liburnia riviera hotela. Isto arbitražno vijeće sudilo je i u slučaju sličnog spora između PIF Pletera i HFP-a. Rezultat je bio identičan, s jednakim izdvojenim mišljenjem Siniše Petrovića.

Iz pravničkih krugova bliskih arbitražnoj komisiji doznali smo da se Petrović nije složio s kolegama arbitrima zbog dva ključna razloga, na koje su se pozivali i arbitri koji su godinu dana prije presudili u korist države, a među kojima su bili Jakša Barbić, Mihajlo Dika, sadašnji predsjednik Stalnog izabranog sudišta pri HGK, Zoran Parać i Jadranko Crnić. Svi oni smatrali su da PIF-ovi nemaju pravo na dionice jer su ugovore s HFP-om smatrali ništavnim. Prvo, prije sklapanja ugovora o zamjeni dionica nije proveden natječaj nego su se dionice dodjeljivale izravnom pogodbom s Darkom Ostojom i ostalim fond menadžerima, suprotno Pravilniku o uvjetima i načinu zamjene dionica ili udjela. "Jednostavno, ugovori su se sklapali po načelu tko prvi, njemu bolje dionice", rekao je za Nacional izvor blizak arbitražnom vijeću. Drugo, pravo na zamjenu dionica dobili su samo PIF-ovi, ne i stradalnici Domovinskog rata koji svoje vaučere dobivene u kuponskoj privatizaciji nisu povjerili PIF-ovima. Prema tome, PIF-ovi su bili privilegirani, a ostali sudionici privatizacije zakinuti, čime je narušeno ustavno pravo jednakosti građana Republike Hrvatske. Isto je zaključila i Državna revizija u Izvješću o obavljenoj reviziji procesa kuponske privatizacije. Spomenuto izvješće ima isti nadnevak, kao i pravorijek arbitražnog vijeća koje je priznalo potraživanja DOM fonda – 6. veljače 2002.

Unatoč takvom mišljenju uglednih pravnih stručnjaka, ali i državnih revizora, Miljenko Giunio, Hrvoje Momčinović, Sanja Jurić i Vilim Gorenc su kao arbitri presudili u korist PIF-ova Ostoje i Eltza. Epilog tih arbitražnih odluka nedavni je pokušaj da država prebije dug ustupanjem 84 posto dionica opatijske tvrtke Liburnia riviera hoteli, od čega se prošlog tjedna odustalo.
Mnogi spornim smatraju to što se o sudbini dijela državne imovine odlučivalo u diskreciji arbitražnih sudova HGK, čiji su spisi po zakonu tajna. Najveća je odgovornost na tadašnjem vodstvu HFP-a, predsjedniku Stipi Hrkaću i potpredsjednici Mariji Turudić, koji su 1999. pristali prilikom potpisivanja ugovora o zamjeni dionica s PIF-ovima na klauzulu da eventualne sporove rješava arbitražno vijeće pri stalnom sudištu HGK, a ne redovni sudovi. Pristanak da spor rješava arbitraža ispao je svojevrsno kockanje državnom imovinom, jer u slučaju gubitka spora nema mogućnosti žalbe. Konačna odluka arbitražnog vijeća prema zakonu o arbitraži ima snagu pravomoćne sudske presude. Mogućnost da se nezadovoljna stranka u sporu žali svedena je na minimum. Preostaje jedino podizanje kontratužbe na Trgovačkom sudu u Zagrebu, ali u vrlo skučenim okvirima – HFP-u je preostalo samo da dokaže kako je u arbitražnom procesu bilo administrativnih propusta. Odluka Trgovačkog suda potvrđuje da takvih propusta nije bilo, a teško je očekivati da bi si prekaljeni mešetar Ostoja dopustio početničku grešku u svom ključnom pohodu na vrijednu državnu imovinu.