Objavljeno u Nacionalu br. 511, 2005-08-29

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Ljeto kojeg nije bilo

Da ove godine uopće nije bilo ljeta, složit će se i većina onih koji se ovih dana vraćaju s godišnjih odmora. Iz kišovitoga proljeća ušli smo u čudnu i dugu jesen. Kao da mi se obistinio san od prije 28 godina na Rabu

Zoran FerićZoran FerićLjeto mi je najdraže godišnje doba. Možda zato što sam tada rođen. Zapravo, u očekivanju ljeta. Vjerojatno čovjek to nekako pamti. To godišnje doba u kojem je prvi put zaplakao. Već nekoliko godina provodim malo istraživanje. Ljude pitam kad su rođeni i koje godišnje doba najviše vole. Uglavnom najviše vole godišnje doba u kojem su rođeni. Zimska djeca lakše podnose hladnoću i tmurne dane, proljetna i ljetna vrućinu. Čudno je možda što tome ne pridajemo veću pažnju ili uopće ne mislimo o takvim stvarima, sve dok se ne pojavi ljeto kao ove godine. Zapravo, ljetos uopće nije bilo ljeta i time su zakinuti upravo oni koji najviše vole ljeto i većina ljudi koji svoj godišnji odmor koriste ljeti. Da ove godine uopće nije bilo ljeta, složit će se i većina onih koji se ovih dana vraćaju s godišnjih odmora nakon ovog nevjerojatno hladnog i kišovitog perioda koje je ljeto bio samo kalendarski. Iz kišnoga proljeća ušli smo u čudnu i produženu jesen. Kao da mi se obistinio san od prije 28 godina. Te daleke 1977. bratić i ja stigli smo na Rab već sredinom lipnja, čim je završila škola. Došli smo brodom, uzbuđeni i puni očekivanja. Pred nama je bilo dugo ljeto za koje smo se nadali da će biti zabavno i zanimljivo. Sjećam optimizma s kojim smo se iskrcavali s velikoga broda i ukrcavali kofere u barku koja će nas dovesti do drugoga dijela luke odakle ćemo brže stići kući. Nakon toga dana, koji je toliko obećavao i bio ispunjen tolikim optimizmom, sanjao sam jedan od najtužnijih snova svoga života: da nije bilo ljeta. Legao sam u krevet na početku ljeta, a pobudio se u snu, na njegovu kraju. Sanjao sam početak rujna, jesen koja se već osjeća u zraku i nas kako zadnjega dana, pred polazak u Zagreb, po otoku obilazimo mjesta gdje su nam se događale lijepe stvari. To je bilo tako tužno da to nisam mogao podnijeti.

Probudio sam se od silne tuge koju sam osjećao u vrhovima pluća. Ležao sam u sobi, buljio u strop i neko vrijeme nisam znao je li ljeto prošlo ili nije. Trebalo mi je vremena da shvatim kako je još uvijek lipanj i da nisu prošla dva i pol mjeseca, nego samo jedna noć. Ljetovanje te godine, možda baš i zbog sna, bilo mi je jedno od najljepših. San je bio nešto kao dar na početku da bih mogao uživati u svakom jedrenju, popijenom piću ili lijepo provedenoj večeri. Još i danas nekako sam zahvalan svojoj podsvijesti što mi je poklonila jedan od najtužnijih snova u životu jer mi se sad čini kao da mi je poklonila i to ljeto. Sanjao sam još tužnih snova, ali ni jedan nije imao emocionalni naboj kao taj u kojemu su dva i pol mjeseca prošla za smo jednu noć.

Brzo prolaženje vremena često osjećamo kao tužnu stvar jer se u takvim trenucima opraštamo od dijela vlastita života. Ili još gore, gledamo kako nam život nevjerojatno brzo i uludo prolazi. I sada odjednom kao da se taj san nekako obistinio. Nešto veliko i strašno pojelo nam je ove godine ljeto. Čak nije ni toliko važno otkud to dolazi ni kako ga zovemo: klimatske promjene, globalno zatopljenje ili naprosto takva godina. Međutim, u posljednja dva mjeseca vremenska prognoza sluša se gotovo s isto toliko strepnje kao što su se prije više od deset godina slušale vijesti iz rata. Prognostičari su nam na televiziji svojim satelitskim snimkama, nacrtanim sunašcima i oblacima govorili kakav će nam biti život sutra, prekosutra ili čak nekoliko dana unaprijed. Strepilo se od strašne slike oblaka s nacrtanim kapima kiše kao da nam ljetne oluje ili kišni dani direktno jedu život. I odjednom je jako puno ljudi u Europi počelo razmišljati o vremenu i vremenskim nepogodama. Voda i vjetar nosili su kuće i šatore, ali zapravo odlazio nam je život. Bili smo svjesni da moramo čekati drugo ljeto i drugi godišnji odmor ako se hoćemo odmoriti onako kako smo navikli. Nade koje smo polagali u ljeto odjednom su se za većinu ljudi rastopile na kiši ili ih je otpuhala neka od jakih oluja koje su pustošile naš dio Europe. Ovoga ljeta jako smo dobro shvatili koliko smo još uvijek ovisni o prirodi i kako ne postoji način da stvorimo umjetno ljeto. I to je važna spoznaja. Nešto nam je odgrizlo krišku života. Ne zovu se godine uzalud i ljeta. Ukradeno je ljeto, a ja se osjećam kao da mi je ukradena godina. Sada će se trebati suočiti s još jednom radnom godinom, s jesenskim kišama i hladnoćom, s tmurnim vremenom, s kontinuitetom sivila jer za oblačnih dana kao da živimo u crno-bijelom filmu. Trebat će podnijeti još jednu božićnu euforiju, novogodišnje nade i razočaranje 1. siječnja ujutro kad nam iz dupeta dođe u pijanu glavu da se ništa nije promijenilo, da nova godina nije ništa donijela, nego samo odnijela, i da su jedino lijepo što sada možemo čekati zapravo maškare. Trebat će izdržati onaj strašan period između Nove godine i prvih proljetnih dana. Možda će pasti snijeg i bit će na trenutak lijepo, ali ubrzo će sve postati ružno, mučit će nas bljuzgavica, cipele koje propuštaju i led koji s krovova pada po glavama. Meteorolozi će se u vijestima truditi biti što uviđavniji, nalikovat će na doktore koji nastoje ublažiti strašnu dijagnozu i govorit će nam o kišnim i oblačnim danima kao da nam govore o malom tumoru koji je izlječiv, neopasan ali neugodan. I njihova ljubaznost rastužit će nas još više jer je uzaludna. U ovakvim uvjetima, kad je nestalo ljeta, čovjek se više ne može nadati ni lijepoj jeseni. Meteoropatija, meteoronostalgija i meteorofobija postat će najčešće bolesti.

Na kraju romana "Proljeća Ivana Galeba", kad ostarjeli glazbenik koji leži u bolnici i ne može se nadati više ničemu lijepome misli o danu izlaska iz bolnice, nada se jedino da će biti lijepo vrijeme i da će sjati sunce. Jer to je jedino važno. Mnogi se ovih dana osjećaju upravo tako.

Vezane vijesti

Rođendanska erekcija i Dan krematorija

Rođendanska erekcija i Dan krematorija

Već godinama najtvrđe erekcije imam oko vlastitog rođendana. To je, valjda, nešto psihijatrijski. Kao da pokušavam samoga sebe ponovo napraviti.… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika