Sarajevo je došao Marco Muller (52), direktor venecijanskog festivala ( treći s desna)Deset dana prije početka 62. filmskog festivala u Veneciji, uz onaj u Cannesu i Berlinu jednog od tri najveća svjetska festivala, u Sarajevo je došao Marco Muller (52), direktor venecijanskog festivala. Došao je na Sarajevo Film Festival kako bi primio nagradu "Srce Sarajeva" za višegodišnju pomoć koju pruža ovom festivalu, ali i filmskim autorima iz Bosne i Hercegovine. On je, naime, jedan od producenata filma "Ničija zemlja" Danisa Tanovića koji je prije dvije godine osvojio Oscara za najbolji strani film. Muller je poznata osoba u svijetu filma u koji je ušao 1978. kao suradnik na brojnim filmskim festivalima. Prvi festival na kojem je radio kao direktor bio je onaj u Torinu, a od 1989. do 1991. bio je direktor filmskog festivala u Rotterdamu.

Nakon toga postao je direktor filmskog festivala u Locarnu od 1991. do 2000., a potom producent. Naime, modna kuća Benetton odlučila je pokrenuti svoju filmsku kompaniju pod nazivom Fabrica Cinema. U sklopu tog projekta Muller je producirao film "Ničija zemlja" i još neke filmove koji su kasnije osvajali nagrade na europskim festivalima. Ujedno je 2002. pokrenuo vlastitu filmsku kompaniju Downtown Pictures, koja je smještena u Bologni. Međutim, ostavio je po strani producentski posao nakon što je 2004. postao direktor filmskog festivala u Veneciji. Mulleru su već dva puta nudili mjesto direktora festivala u Veneciji, ali je on to sustavno odbijao sve dok mu nisu dopustili da redizajnira festival. Razlog je taj što je filmski festival u Veneciji počeo kvalitetom zaostajati za Cannesom i Berlinom. Muller je potpisao četverogodišnji ugovor, koji od 1992. nije potpisan ni s jednim direktorom festivala, svi su imali jednogodišnji ugovor. Prošlogodišnji festival u Veneciji, prvi pod Mullerovim vodstvom, bio je glamurozan, prepun hollywoodskih zvijezda, s novim izgledom pročelja glavne dvorane na Lidu, Palazzo del Cinema, na što je potrošeno milijun eura. Međutim, vrlo brzo Muller se našao na udaru kritika dijela talijanske javnosti i djelatnika u talijanskoj filmskoj industriji koji su ga optužili za amerikanizaciju festivala i potpadanje pod hollywoodski utjecaj čime se gubi talijanski "štih" festivala. On je odbacio sve kritike, a kako mu uprava venecijanskog Bienallea, pod čijom se kapom održavaju svi kulturni događaji u Veneciji, pa i festival, nije dala otkaz iako joj je to po ugovoru s njim omogućeno, Muller nastavlja s modernizacijom festivala.

NACIONAL: Moritz de Hadeln, bivši direktor filmskog festivala u Veneciji, rekao je prije tri godine kako će morati kupiti pancirni prsluk da bi preživio pritisak medija, političara i sponzora dok se organizira festival. Je li doista teško biti direktor festivala u Veneciji?

- Pitanje je zašto netko želi biti direktor venecijanskog festivala. Ako to želi biti samo zbog prestiža, onda on doista treba biti ozbiljno zabrinut zbog pritiska talijanskih medija i političara. Takva osoba trpjet će zbog stalnog pritiska TV postaja i dviju korporacija koje kontroliraju talijansku kinematografiju, a to su Medusa i RAI Cinema. Biti direktor venecijanskog festivala znači da morate analizirati tradiciju festivala i shvatiti što festival može učiniti za filmove. Meni je odmah bilo jasno da venecijanski festival ima bitnu ulogu te da mora potvrditi važnost filma, redatelja i vrijednost filma na tržištu. Ovdje ne govorim o filmovima o kojima svi pričaju, nego o onima koji su posebno umjetnički privlačni i za koje treba otkriti tržišni potencijal. Organizacija festivala je poput snimanja filma, to je rezultat timskog rada, a ne jednog čovjeka. Pri organizaciji festivala velike nade polažem u selektore koji biraju filmove jer mi oni pomažu pri donošenju teških odluka.
Nije teško donijeti odluku o uključivanju nekog filma u program festivala, nego o isključivanju nekog filma i njegova redatelja s festivala.

NACIONAL: Koliki je utjecaj Silvija Berlusconija i njegove vlade na vas i na organizaciju festivala?

- Naravno da postoji politički pritisak na nas, ali na to se ne obaziremo. Kada sam postavljen na ovo mjesto, rekao sam da ću otići ako osjetim nepodnošljiv politički pritisak. Ne namjeravam raditi posao u kojem bih kršio svoju etiku filmskog profesionalca. Berlusconijeva vlada kontrolira medijsku industriju, uključujući i filmsku. Sukobiti se s Medusom ili RAI Cinema znači sukob s filmskom politikom talijanske vlade. No kada govorimo o talijanskim filmovima, znamo da upravo te dvije kompanije produciraju najvažnije filmove. Dakle, naš izbor talijanskih filmova za prikazivanje u Veneciji nužno uključuje filmove koje su producirale ili koproducirale te dvije kompanije. Kao filmski producent producirao sam 11 filmova, među kojima su bili i oni koje su koproducirale te dvije talijanske kompanije. One katkad financiraju ili distribuiraju zanimljive filmove, primjerice Medusa je kao distributer prvi put kupila prava za prikazivanje filma "Seven Swords" redatelja Tsuija Harka iz Hong Konga i taj će film otvoriti ovogodišnji festival u Veneciji. "Seven Swords" je avangardno komercijalan, to je pop-art avangarda. Po tome možete vidjeti da talijanska filmska politika ne može biti jednostavno podijeljena na crno i bijelo, odnosno crno i crveno.

NACIONAL: U čemu je razlika između venecijanskog festivala koji vi vodite i festivala koje su prethodnih godina vodili vaši prethodnici?

- Razlika između venecijanskog festivala ove i prošle godine te festivala prethodnih godina je u utjecaju na europske distributere. Ljudi shvaćaju našu kulturološku politiku i ono što nastojimo napraviti. Europski distributeri znaju da mogu vjerovati kako filmovi koje smo mi odabrali za prikazivanje na festivalu imaju tržišnu vrijednost. Dok sam bio direktor festivala u Rotterdamu i Locarnu, nisam se trebao brinuti o tome hoće li film prikazan na tim festivalima poslije biti uspješno prikazivan u europskim kinima. Bilo je bitno da taj film ima umjetničku vrijednost. U Veneciji moram rušiti barijere između kulture i tržišta, umjetnosti i industrije. U tom smislu uopće se ne brinem za napade na koje sam navikao i kojih će uvijek biti. Mnogi filmski kritičari me napadaju, govore mi da je vrlo jednostavno biti direktor i voditi venecijanski festival. Mi smo zadovoljni time što je dvije trećine filmova koji će biti prikazani ove godine u Veneciji već osiguralo distribuciju u Europi. Primjerice, vrlo sam zadovoljan što je novi dokumentarni film Wernera Herzoga zainteresirao europske distributere nakon što se saznalo da će biti prikazan u Veneciji.

NACIONAL: Jeste li očekivali prošlogodišnje svakodnevne demonstracije na Lidu, ispred Palazzo del Cinema, gdje su vas optuživali da će te prikazivanjem i propagiranjem američkih filmova uništiti talijansku kinematografiju i ugled festivala?

- To su bile demonstracije filmskih djelatnika, a ista stvar događa se svake godine i u Cannesu za vrijeme festivala. Neki od tih demonstranata vjerojatno misle kako ja prodajem Amerikancima filmski festival u Veneciji, ali to nije istina. Prošle godine nismo prikazali ni jedan američki film s gomilom zvijezda. Naravno, mi trebamo zvijezde na Lidu jer je glamur dio svakog velikog festivala, međutim mi biramo drukčije filmove. Lani smo prikazali "Collateral" i "Mandžurijskog kandidata" za koje smatram da su bila dva najvažnija politička filma iz druge polovice 2004. Ove godine smo, vođeni istom logikom, odabrali širok raspon filmova, od filma Georgea Clooneyja "Goodnight and Good Luck" o makartizmu pa do novog animiranog filma Tima Burtona. U tom je razlika između mene i mojih prethodnika na ovom položaju. I oni su htjeli hollywoodske zvijezde, ali su ih dovodili zbog filmova koji su se tada počeli prikazivati u Italiji. Nova je orijentacija festivala da posebno vrijedni američki filmovi imaju svjetsku premijeru u Veneciji. Američke kompanije shvaćaju što venecijanski festival može učiniti za jedan film. Primjerice "Collateral", koji je za mene eksperimentalan film u okvirima hollywoodske produkcije, bio je vrlo gledan u europskim zemljama zato što je bio prikazan na venecijanskom festivalu. Zbog toga će ove godine u Veneciji biti prikazani američki filmovi koji se u Americi neće prikazivati prije Božića jer u Hollywoodu znaju da prikazivanje u Veneciji pridonosi kasnijoj gledanosti filma.

NACIONAL: Kako ste uspjeli nagovoriti najveće američke kompanije da prikazuju filmove u Veneciji ako se zna da se Hollywood često boji najvećih europskih festivala i europske kritike koja često jedva čeka da sasiječe hollywoodske hitove?

- Upravo zato postoji moj tim ljudi koji bira filmove. Riječ je o pet, po meni najpametnijih talijanskih kritičara koji se bave kulturom i koji ne pišu samo o filmu nego i o knjigama i ostalome. Oni ocjenjuju hoće li nam prikazivanje nekog filma na festivalu donijeti probleme ili ne. Iskreno, kao direktor festivala ne mogu dopustiti prikazivanje lošeg filma koji će svi kritizirati. Zbog takve naše politike Hollywood nam vjeruje, vide da želimo zaštititi njihove filmove. Tu se pojavljuje još jedno pitanje, ako trošimo toliko vremena da zaštitimo američke filmove, kako onda štitimo i male, nezavisne filmove koji su vrlo osjetljivi. Odluka je vrlo delikatna. Kao primjer ću navesti balkansku kinematografiju. Prošlih godina bilo je zanimljivih filmova s Balkana, no prolazili bi nezapaženo. Shvatio sam da se to ne smije događati. Ako selektori shvate da film nije dovoljno uvjerljiv da se o njemu počne pričati, onda ga ne možemo prikazati. Zato smo odlučili da ove godine ne prikažemo ni jedan film s Balkana. Vidjeli smo ih pet ili šest, ali oni ne mogu opstati sami po sebi. Ove godine u natjecateljski program uvrstili smo film "Garpastum", za koji smatram da je malo remek-djelo, podsjeća me na radove Tarkovskoga. Čekali smo film koji nam govori da film nije doživio svoj vrhunac nakon čega nam preostaje samo eksperimentiranje modernim tehnologijama.

NACIONAL: Festival je prošle godine pod vašim vodstvom imao i problema. Harvey Weinstein, predsjednik Miramaxa, rekao je da će vam zabetonirati noge i baciti vas u Grande Canal jer ste film te kompanije "Žudnja za životom J. M. Barrieja" prikazali u dva sata poslije ponoći. Osim toga, Al Pacino je ostao bez mjesta na premijeri "Mletačkog trgovca" u kojem glumi glavnu ulogu.

- Kompanija Miramax dolazi ove godine u Veneciju s tri filma. Da je Harvey Weinstein mislio ozbiljno, sigurno se ne bi ove godine pojavio u Veneciji. Osim toga, i ja učim na prošlogodišnjem iskustvu. Direktor filmskog festivala u Veneciji ne može biti odgovoran za sve jer je festival golem stroj i njegov direktor ne može baš sve kontrolirati. Ove sam se godine odlučio posvetiti organizaciji projekcija filmova i određivanju u kojim će se dvoranama prikazivati pojedini filmovi. Publici se neće događati, kao prošle godine, da se poklapaju projekcije filmova iz najvažnijih programa. Infrastruktura je na Lidu takva kakva jest, ali smo se potrudili da publika može pogledati sve filmove u konkurenciji za Zlatnog lava i da je stanka između projekcija tih filmova barem 45 minuta. NACIONAL: Što je s planovima o gradnji nove glavne dvorane na Lidu? - Teško o tome možemo govoriti u uvjetima ovakve političke stabilnosti, odnosno nestabilnosti u Italiji. Ni jedan ministar neće započeti tako velik projekt koji bi stajao 80 milijuna eura ako nije siguran da će on ili njegova vlada dočekati i iskoristiti dovršetak izgradnje za vlastitu političku promociju.

NACIONAL: Prošle godine istodobno ste na festival doveli Toma Cruisea i Nicole Kidman. Je li netko od njih postavljao bilo kakve uvjete zbog onog drugog i kako uopće funkcionira dovođenje svih zvijezda na tako malen otok?

- Nisam imao nikakvih problema s Cruiseom i Nicole Kidman, nitko nije postavljao nikakve uvjete. Najteža stvar prošle godine bila je određivanje hijerarhije njihove važnosti. Zato smo ove godine odredili da filmovi u kojima glume velike zvijezde budu prikazivani u različitim danima. Prošle godine u tome nismo uspjeli jer su svi htjeli da se njihovi filmovi prikažu prvog vikenda festivala. Zato je došlo do zbrke, i problema s filmom "Mletački trgovac" i sjedalom rezerviranim za Ala Pacina. Na projekciju su došli svi važniji talijanski političari i njihov protokol odlučio je izbaciti autore filma iz njihovih sjedala. Kao direktor festivala nisam vodio brigu o protokolu. Pitanje je, dakle, kako nekom producentu ili redatelju objasniti da njegov film neće biti prikazan u petak, subotu ili nedjelju. Jedino je rješenje u izboru posebnih filmova, kojima nije bitan dan prikazivanja, a ne komercijalnih čiji autori traže prikazivanje tijekom vikenda.

NACIONAL: Za vas se kaže kako ste velik obožavatelj azijskih filmova i filmova Trećeg svijeta. Zašto je azijska kinematografija tako snažna i utjecajna te vrlo tražena na europskim festivalima?

- Sedamdesetih godina živio sam u Kini. Bio sam postdiplomac i našao sam se u grupi studenata čije je studiranje u Kini financiralo nekoliko europskih vlada. Došao sam u Kinu 1974. i živio tamo sve do 1977. Govorim neke azijske jezike i olakšano mi je praćenje događaja u azijskoj filmografiji, ali ne volim kada me smatraju velikim obožavateljem azijske kinematografije. Ako želim biti u službi festivala kao što je ovaj u Veneciji, onda doista nije zgodno da me tako klasificiraju jer bi se tako smatralo da privilegiram kinematografiju jedne regije na račun neke druge. Primjerice, predavao sam na arhitektonskom fakultetu u Švicarskoj na temu dizajna filmske produkcije. Nikada im nisam govorio kako postoji jedna dominantna kinematografija, pa ni ona azijska. Ja jesam posebno zainteresiran za azijsku kinematografiju, filmove iz Japana, Koreje, Kine s Hong Kongom i Tajvana, ali samo zato što smatram da je ona danas u svijetu jedina moguća alternativa američkoj kinematografiji koja je dominantna. U ovakvom stanju filmske produkcije europska kinematografija to danas nije.

NACIONAL: Gost ste Sarajevo Film Festivala. Kako ste se povezali s Mirsadom Purivatrom, direktorom festivala, i dali podršku tom festivalu?

- Prije nego što sam upoznao Purivatru susreo sam se s ljudima iz organizacije Sarajevo Film Festivala koji su me, tada kao direktora festivala u Locarnu, pitali kako Locarno može pomoći Sarajevu u dovođenju filmova na festival. Bilo je to u ljeto 1993., rat je još trajao. Shvatio sam da ti ljudi trebaju filmove i filmski festival kako bi dokazali da su još živi. Mislim da mi je bila dužnost pomoći Sarajevu. Slično je bilo i s otvaranjem Benettonove trgovine tijekom rata. Tako sam mogao pomoći ljudima da se vrate u civilizaciju i da Sarajevo bude poput svakog drugog europskoga grada. S prijateljima iz filmskog svijeta donio sam filmove u Sarajevo. Naravno da je kontekst bio apsurdan. Mi smo prevozili filmske kopije od aerodroma do grada u vrećama smještenim u ukrajinskim tenkovima iz kojih se čula glasna glazba. Tako je sve počelo. Kada sam vidio podzemno kino, jer je to bio jedini način da se pogleda film a da pritom izbjegnete paljbu četnika s brda, rekao sam Purivatri da onog trenutka kada rat završi Sarajevo mora imati festival.

NACIONAL: Vaše prijateljstvo sa Sarajevom nastavilo se produciranjem filma Danisa Tanovića "Ničija zemlja" koji je osvojio Oscara.

- Producirao sam taj film jer sam pročitao dobar scenarij i pogledao Tanovićeve dokumentarne filmove. Definitivno sam se odlučio za produciranje tog filma nakon ratnih priča koje mi je on ispričao. Pričao mi je kako na početku rata nije bio vojnik i nije imao vojnu obuku, ali je imao kameru. Otišao je u policijsku stanicu i pitao trebaju li nekoga s kamerom. Tako je postao vojni snimatelj s nekom neprofesionalnom kamerom. On je tu kameru, uz pomoć ljepljive vrpce, nataknuo na svoju kacigu. Kako se bojao da će neprijatelj pucati na njega, uzeo je pušku, a uz pomoć nišana na pušci znao je u što je kamera usmjerena. Tanović mi je rekao kako u tim trenucima nije znao puca li na nekoga ili snima film. Tada je zaključio da želi napraviti pravi film u koji će unijeti ono što je proživio na ratištu