Zoran FerićU tranzicijskim i siromašnim afričkim i azijskim zemljama ljudi u elementarnoj nepogodi žive 365 dana godišnje, dok je u Americi to slučaj samo kad se pojavi kakav uragan ili kad se avioni zalete u nebodere usred New Yorka. Pa ipak, posljedice poplava i uragana u New Orleansu izazvale su, vjerujem, čuđenje diljem globusa, kao što ga izazivaju i kod nas. Prosječnom hrvatskom konzumentu vijesti i čitatelju novina nije jasno kako se katastrofa takvih razmjera i slike na koje smo navikli iz Šri Lanke ili Indije mogu odjednom događati u jednom od najvećih i najvažnijih gradova civiliziranoga svijeta. A to čemu se čudimo i što pomalo izaziva nevjericu jednostavna je činjenica da su ljudi posvuda ljudi i da slično reagiraju na ekstremne uvjete kad se u njima nađu. Slučaj New Orleansa i masovnih pljački nipošto nije izolirana činjenica u američkom kolektivnom pamćenju. I kad je prije više desetljeća nestalo struje u cijelom New Yorku, bujao je kriminal, ljudi su pljačkali izloge i automobile, mažnjavali su se televizori, radioprijemnici, bijela tehnika i zlato kao u Hrvatskoj nakon "Oluje". Da su na ulicama Manhattana imali svinje, i njih bi pokrali i pojeli. Ono što je vjerojatno zanimljivo kod katastrofa kao što je uragan koji je poplavio New Orleans jest činjenica što se u tim ekstremnim uvjetima u lopove pretvaraju i oni koji to inače nisu bili i koji u normalnim okolnostima ne bi ukrali ni paketić kauguma s kioska. Ekstremni kontekst budi ono ekstremno i u nama, a činjenica da su svi mehanizmi vlasti i unutarnje kontrole popustili izmamit će na površinu i onaj štakorski dio duše koji živi u najdubljim kanalima svijesti civiliziranoga čovjeka. Svjedoči to o dvije zanimljive spoznaje. Prvo, da je čovjek, ma kako bio civiliziran, civiliziran samo površinski i da se ispod Armanijeva odijela krije krvoločni gorila. I drugo: da je civiliziranost moguća samo uz ustaljene oblike represije. Strašna je to spoznaja, da smo bez policijskoga pendreka svi potencijalni lopovi.
Teško je živjeti u zemlji u kojoj su red i poredak arbitrarne kategorije, a zakoni i policijska represija primjenjuju se selektivno. Ovisno o situaciji i političkoj procjeni. To jasno pokazuje niz elementarnih nepogoda u kojima smo prisiljeni živjeti. Prvo, treba nam mnogo vještine da se snađemo u tom kaosu u kojem se arbitrarnost pokazuje od najmanjih stvari pa do strateških procjena i postupaka važnih za cijelu zemlju. Svakodnevno smo prisiljeni kretati se kroz kaos i toliko smo već navikli da više i nismo svjesni elementarne nepogode u kojoj se nalazimo. A ta elementarna nepogoda dolazi do izražaja u najvažnijim sferama društvenoga života: u zdravstvu, pravosuđu, prometu, poslovnom svijetu ili školstvu. Posvuda se čovjek mora snalaziti ako želi kako-tako živjeti, kao da poslije jednog velikog i sveobuhvatnog uragana, koji je trajao više od deset godina, preskače pokidane strujne vodove, sa strahom pije vodu iz zagađenih bunara, vozi se ulicama u čamcu za spašavanje i daje djedov zlatni sat krezubom šverceru za konzervu gulaša. U prometu, recimo, imamo famoznih 0,0 promila. Neki kažu da se prešutno tolerira do 0,5, ali revni policajac koji je odlučio napuniti državni proračun može nas kazniti. U turističkim pak mjestima tolerira se i više od 0,5 ili se ne provode kontrole alkoholiziranosti vozača. Problem nastaje tek kad se dogodi prometna nezgoda. U tom trenutku ono što je bilo prešutno dozvoljeno postaje nedozvoljeno. Onaj tko je malo popio automatski je kriv za nesreću, iako zapravo nije. Ugroženo mu je i osiguranje za štetu na automobilu. Teretit će ga i prekršajni sud. A nerijetko mora i k liječniku. U tom trenutku mora se uhvatiti ukoštac i sa zdravstvom, što je horor za sebe. Kako doći do pregleda na vrijeme? Bude li ozbiljnih zdravstvenih komplikacija, koliko će to koštati službeno, a koliko neslužbeno? Kako liječniku dati plavu kuvertu? Jer pošten i nenavikao čovjek ne dijeli mito tako lako. Ne zbog škrtosti, nego zato što ne može od stida. Poslije eventualne operacije pojavljuje se nov problem. Kako dobiti toplice? I to se, možda, mora ekstra platiti, ne zna to naš pošten čovjek. Svi mu govore da mora, da je takav običaj. I eto problema. Mora platiti, a ne zna kome. A i stid ga muči. Ako operirani vodi i neki imovinski proces i masno plaća odvjetniku, vrlo često i ne zna koga sve odvjetnik miti u njegovo i svoje ime. Ako pak mora upisati dijete na fakultet, a nema baš sjajne ocjene, susjedi i prijatelji reći će mu da mora i to malo podmazati. Tako ti je kod nas, govore mu. Možeš se ne slagati s tim, ali ne možeš funkcionirati. Ako hoćeš da ti se dijete školuje, plati. I pri tome nije važno mora li čovjek stvarno platiti ili ne. Nije važno čak ni to što se vjerojatno, i kad je takvo mito u pitanju, radi o onome što umekšano zovemo "izolirani slučajevi", nego o tome što postoji znatan društveni pritisak da se stvari rješavaju izvan sistema. Mitom, rodbinskim vezama, čudnim dogovorima u kojima se čovjek, ako hoće živjeti, mora snaći. I onda takav čovjek, nakon što je platio liječnika, kupio ispit kćeri i platio za upis sina na fakultet, nakon što je isplatio odvjetnika da dobije ono što mu po pravdi i zakonu pripada, nakon što je namirio državni proračun za nesreću, takav čovjek ležeći u toplicama otvori novine i pročita da je uhićen Petrač i da premijer najavljuje veliku borbu s organiziranim kriminalom.
Problem ove zemlje nije toliko u tome što neki žive izvan zakona, nego što svi mi živimo već i predugo između zakona, u jednoj nedefiniranoj sivoj zoni u kojoj nam sutra mogu naplatiti astronomsku svotu za ono što smo pod normalno činili jučer i prekjučer. Jasno je da se protiv organiziranoga kriminala treba boriti, ali to treba činiti upravo dosljednom primjenom zakona, a ne kampanjski, za potrebe dnevne politike. Kad se odgaja dijete, prva je stvar naučiti ga što smije a što ne. Kod nas to ne znaju ni odrasli ljudi. I što je najvažnije, u onim kriznim ratnim godinama ljudi su vrlo često nesebično pomagali jedni drugima, bilo je to vrijeme bestijalnosti, ali i velike dobrote. U miru pak neprestano proizvodimo oko sebe jednu tihu elementarnu nepogodu. Ispada da smo najveća elementarna nepogoda sami sebi, i to u vrijeme kada drugih nepogoda nema.