Srećko JurdanaSad kad je u Grčkoj uhićen Hrvoje Petrač, Hrvatska kao država anđela dobila je lijepu priliku da se riješi glavnoga lika koji remeti njezinu idilu, tj. da na njega dostojanstveno prebaci isključivu odgovornost za sve svoje dvolične igre. Ne želimo ovdje trošiti energiju na opise fenomena koji su drugi zadnjih dana obradili više nego temeljito. O Petraču se zna gotovo sve; mediji su maksimalno iscrpno eksploatirali senzacionalističke motive vezane uz njegovo ime. Nerazjašnjene do daljnjega ostaju samo još neke analitičke nijanse. Ivo Sanader, na primjer, javno tvrdi kako je Petračevo privođenje u Grčkoj trijumf "akcijskoga plana" konstruiranog radi hvatanja generala Gotovine. Stvara se dojam da Hrvatska traži Petračevo izručenje zbog "akcijskoga plana", a ako je tako, mogla bi čekati do sudnjega dana.
"Akcijski plan", pa bio on i proizvod same "državne politike", ne predstavlja nikakvu pravnu determinantu ili inkriminaciju na temelju koje će inozemni suci donašati odluke o izručenjima. Izruči li Grčka Petrača, izručit će ga zbog nepravomoćne presude u slučaju Zagorac, i Sanader se - u grčevitome nastojanju da se politički proslavi pred Europom - ponaša vrlo kontradiktorno kad svoj "akcijski plan" suvereno nadređuje tom predmetu. Usput rečeno, Petračevo uhićenje nije posljedica "akcijskoga plana", nego dojave grčkog recepcionara. Po "akcijskome planu", čovjek bi se narednih pedeset godina u svome izraelskome skrovištu hladnokrvno mogao baviti dizanjem utega. Gospodinu Sanaderu nitko, dakako, ne brani da pred Carlom Del Ponte ponosno maše Petračevim imenom, ali njegov je problem u tome što spomenutu gospođu Petračevo ime ne impresionira. Ona ne traži Hrvoja Petrača; ona traži Antu Gotovinu, i za nju Hrvatska ne surađuje s Haagom sve dotle dok se Gotovina u Haagu ne pojavi, bez obzira na to što Hrvatska pokušava Petrača politički prodati kao neku vrstu supstituta za Gotovinu.
Financira li Petrač Gotovinu ili ne - to je spekulativno pitanje i kao takvo izvan neposrednoga fokusa ove kolumne. Nešto je manje spekulativna spoznaja da Sanader protiv Petrača nema nikakvih dokaza. On može sumnjati, može vjerovati, može "raspolagati indicijama", može pretpostavljati, može "s pouzdanjem tvrditi", može teoretizirati, može zaključivati, može sugerirati, rezonirati, kalkulirati, kombinirati, sintetizirati, derivirati, virtualizirati, promemorirati, ali on ne može dokazati da Hrvoje Petrač plaća troškove skrivanja Ante Gotovine. To ne može dokazati ni britanska tajna služba po čijem je izravnom nalogu gospodin Sanader za Petrača proglasio sezonu lova. Da može, dokazi bi se odavno već nalazili na medijskome stolu.
Hrvoje Petrač vrlo je impulzivna, često i nepredvidiva osoba koja ne zna odrediti vlastitu mjeru. Vrijeđanje Sanadera i poruka kako je premijer sa svojim istupima protiv njega počinio "političko samoubojstvo", svakako pripadaju repertoaru njegovih nekontroliranih reakcija. Problematično je, međutim, stvar odmah interpretirati kao neposrednu fizičku prijetnju kao što je to učinio Sanader, utrostručujući usput svoje osiguranje. Petrač je bio u izvrsnim odnosima s mnogim važnim ljudima u svim hrvatskim režimima, u državi vrlo dobro poznaje zbivanja iza scene, i njegov istup protiv Sanadera više zvuči kao najava kako će - bude li izručen - u funkciju svoje obrane staviti sve svoje informacije koje su za Sanadera neugodne. Te informacije, koje su u pozadini fraze o "političkome samoubojstvu", mogle bi se nesumnjivo odnositi na ulogu visokih državnih organa u inicijalnoj zaštiti i financiranju Ante Gotovine, odnosno na Sanaderov ukupan nekonzekventan stav prema slučaju Gotovina koji je javnosti dobro poznat, a uključuju i aktivnu ulogu gospodina Sanadera - utjecaj na suca - u donošenju presude protiv Petrača u slučaju Zagorac.
Jasno je, u svakom slučaju, da se Hrvoje Petrač ne namjerava "braniti šutnjom". U tom kontekstu, čini se da aktualna vlast nije baš načistu je li za nju bolje da Petrač bude izručen ili da ostane u Grčkoj. Sanader je protiv njega proveo višeslojnu akciju dosljedno uputama iz non-papera* britanske tajne službe svojedobno objavljenog u Nacionalu, ali te upute - iako metodološki vrlo kategorične - nemaju snagu neoborivih činjenica i pravosudnoga dokumenta. Uz to, premijer je i sam postao krajnje ranjiv. U reakciji na Petračeve ishitrene poruke samouvjereno je izjavio kako "u Hrvatskoj nitko nikome neće prijetiti" i kako vlast ulazi u "odlučan obračun s organiziranim kriminalom". No, kako u praksi izgleda taj obračun?
Na jednoj strani Sanader nastupa kao rigorozan branitelj pravde i poštenja u državnim poslovima, a na drugoj te poslove otvoreno namješta svojim prijateljima i saveznicima. Liburniju je darovao Ostoji i Eltzu, i sad panično traži način kako da se izvuče iz kaše koju je sam zakuhao. Slobodnu Dalmaciju darovao je EPH i WAZ-u na upravo nečuven način, naknadnim ignoriranjem natječajnih uvjeta. Nino Pavić iz EPH nastupio je u tom aranžmanu kao hladnokrvan zaštitnik interesa svoje firme i njemu se nema što zamjeriti, ali njegova nedavna izjava kako "nema namjeru državi uplatiti sto dvadeset milijuna kuna bonusa jer smatra da država taj bonus ne zaslužuje", jasno pokazuje do koje mjere on kontrolira premijera. U slučaju Petrač Sanader se služi velikim riječima, ali u drugim bitnim sferama pokazuje se manji od makova zrna.

STUPAC TJEDNA: SLUČAJ GALOVIĆ; SLUČAJ ŠUTEJ

Petar Galović, profesionalni pripadnik interventnih policijskih snaga, odnosno "specijalac", u lokalu u Županji ubio je Ljubomira Atliju zato što mu se nije dopala glazba koju je pokojnik htio slušati. Ubojstvo je izvedeno hladnokrvno i s predumišljajem: Galović je otišao kući po službeni pištolj, vratio se, potražio Atliju u WC-u i u njega ispalio deset metaka. Na društveno-političkoj razini, opisani slučaj ima znatno dublje značenje od alkoholnoga sukoba oko trivijalnosti. Galović bi po svojoj profesiji trebao biti pripremljen upravo za sprečavanje sličnih izgreda; u stvarnosti, on je bio pripremljen za njihovo izazivanje. Suspendiran je, jasno, i čeka ga sud, ali nitko ne govori o sustavu koji ga je izmislio. Što jedan beskrupulozni ubojica i izazivač sukoba u lokalima ima tražiti u interventnim jedinicama? Postoji li - u procesu regrutiranja ljudi u takve službe - nekakav mehanizam psihološke provjere?
Čini se da postoji šipak. U Hrvatskoj su mnogi tzv. specijalci izravan proizvod ratnoga kaosa i raspada moralnih vrijednosti karakterističnog za to vrijeme, i temeljito su razvili naviku ponašanja u stilu osoba imunih na zakon i društvena pravila, dijelom i zato što su režimi s njima u tajnoj nagodbi. Ubojstvo Atlije dramatično je javnost upozorilo na taj fenomen.
* * *
Dirigent Vjekoslav Šutej pobjegao je iz Zagrebačke filharmonije neposredno uoči turneje po Japanu - iako je s njom imao čvrst i lukrativan ugovor - jer je shvatio da negdje drugdje može za to vrijeme ugrabiti još veći novac. Zgražaju se sad mnogi nad takvim ponašanjem, ali tko je pratio Šuteja, ne može biti iznenađen. Čovjek je provjereni beskrupulozni srebroljubac, što je zorno potvrdio u trenutku kad je, tijekom pregovora, za jednogodišnji angažman u riječkome kazalištu zatražio među ostalim luksuzan stan na Opatijskoj rivijeri, i počeo se prikazivati kao "žrtva" kad je država odbila zadovoljiti njegovu pohlepu. Grad Zagreb uspio se još jednom pokloniti poznatim materijalističkim hirovima tog genija tezge, i na kraju je od njega dobio što je zaslužio.