Damir RadićU Hrvatskoj su se u skorije vrijeme pojavili zagovaratelji teze po kojoj seksualna liberalizacija i demokratizacija, odnosno društvena sveprisutnost seksa, izmiču tom najdubljem i najmoćnijem čovjekovu nagonu provokativne i subverzivne karakteristike koje su ga krasile od, freudovski rečeno, ulaska ljudske vrste u stanje nelagode u kulturi izazvane intenzivnim pokušajima društvene dominante, koja igra ključnu ulogu u tvorbi kulture kao superega, da ukroti neukrotivo, tj. seks kao id. Razmišljanja o gubitku provokativnih i subverzivnih potencijala seksa iznio je prije nekih godinu i pol popularni sociolog seksualnosti Aleksandar Štulhofer na feminističkom okruglom stolu o odnosu feminizma i liberalizma prema pornografiji, a nekako u isto vrijeme pridružio mu se i književni kritičar i pisac Robert Perišić, nekritički podržavajući izjavu britanskog književnika, "novog puritanca" Irvina Welsha, koji je povodom svoje knjige "Porno" zaključio da je pornografijsko eksploatiranje eksplicitne seksualnosti postalo mainstream.

Perišiću je glavni argument za dokazivanje gubitka provokativne moći seksa bila slaba prodaja domaće knjige također nazvane "Porno", u kojoj je Borivoj Radaković skupio kratke proze što tematiziraju seksualnost. Zaboravio je, međutim, da Radaković, ne računajući pučki kazališni komad "Dobro došli u plavi pakao", nikad nije bio tiražni pisac, a zaboravio je i da je Hrvatska jedna od seksualno najkonzervativnijih europskih zemalja u kojoj iole zahtjevnija literatura seksualnih interesa, a Radakovićeva takva donekle jest, može naići samo na zid ignorancije mediokritetske dominante. Također, Perišić je posve smetnuo s uma da bi, kad bi Welshove riječi bile točne, fenomen Michela Houellebecqa bio nemoguć. Svoj prilog lakomislenom poimanju seksualnosti dala je i Vedrana Rudan, tvrdeći kako je seks precijenjen. Zanimljivo je, međutim, da usprkos tome gđa Rudan u svojim kolumnama i knjigama ne odustaje od izravnog govora o seksu koji joj je česta tema i nezaobilazan motiv, jer jako dobro zna da seks još uvijek funkcionira kao nezamjenjiva provokacija, ili bar kao dobrodošlo draškanje njezine mainstream publike. Uostalom, treba li nakon slučaja Severina ikom u Hrvatskoj objašnjavati da je seks uvijek in, ali i da igranje seksualnom vatrom nije nimalo bezopasno, pogotovo ako ste mlada, lijepa i poželjna žena sklona očitovanju seksualne žudnje u patrijarhalnom okružju. Uglavnom, teza o liberalizaciji i demokratizaciji seksa koje dovode do, kako bi sportski novinari rekli, otupljivanja njegove oštrice posve je neodrživa, a sumnjam da će takvu tezu ikad biti moguće doista ozbiljno braniti, jer subverzivnost je seksu (kao i ljubavi, ali na drugačiji način) prirođena, zbog čega on dubinski izmiče djelovanju bilo koje ideologije. Uostalom, upravo je ontologijska nemogućnost erotskog egalitarizma najučinkovitije rasplinula tlapnju o komunističkom raju, jednako kao što neuhvatljiva erotska priroda čovjeka stoljećima izmiče oslonac kršćanskoj utopiji.

Najnoviji dokaz koliko je seks, ili šire rečeno eros, in jest i hollywoodska produkcija "Gospodin i gospođa Smith" s aktualnim seks simbolima Bradom Pittom i Angelinom Jolie. Akcije filma rapidno su porasle nakon što je lansirana priča o erotskim iskrama između Brada i Angie koje su na snimanju navodno dosegnule intenzitet vatrometa i tako dovele do urušavanja all-american braka Brada Pitta i Jennifer Aniston; jer mada Bradova supruga također ima status seksi cure, svakom je jasno da svojim seksepilom nije dorasle tigrici poput Angeline, koja opet ima i dozu slatkoće bez koje ne bi potisnula Jennifer iz Bradova srca, jer, kažu, između Brada i Angie doista je ljubav na djelu. A mora i biti, ipak je to hollywoodsko pakiranje, a njihovi marketinški stručnjaci, koje nazivaju producentima a sve češće i scenaristima i režiserima, jako dobro znaju što mogu prodati najširoj publici na koju računaju: seks da, ali glamurozno pakiran i upitomljen bezazlenim ljubavnim tonovima, odnosno moraju ga razriješiti subverzivnosti, no istovremeno ga trebaju postaviti na granicu provokativnosti koja će se naposljetku otkriti kao puko golicanje gledateljske mašte, ali koga je briga kad su karte rasprodane, a najveći dio publike ionako nema naročitu želju za prekoračenjem granica. I tako već ranopubertetska dječica, kao što svjedoči projekcija na kojoj sam bio, hrle vidjeti lijepog i cool Brada i otkačenu i neukrotivu Angie, i možda od svega toga nešto i bude jer film nije lišen intrigantnih motiva, no šteta je što se nisu našli na nekom boljem mjestu; ovdje su ostali nasukani na kroničnoj ispraznosti koja dominira gotovo svakom bolje pofutranom hollywoodskom produkcijom.

O čemu se radi u "Gospodinu i gospođi Smith"? Kroz "neobaveznu" i "lepršavu" priču o bračnom paru elitnih plaćenih ubojica koji rade za konkurentske agencije i nesvjesni su prave profesije onog drugog, želi se ponešto reći o prirodi bračnih odnosa, ponajprije utjecaju braka na ljubav i seks. Poruke nisu nimalo originalne, ali s obzirom na to kome su namijenjene možda ih ne treba podcijeniti. Dakle, scenarist Simon Kinberg, dosad specijaliziran za popravljanje scenarija perolakih filmova poput "Catwoman", "Charlie's Angels II" ili "Fantastic Four", i režiser Doug Liman, koji je počeo kao nezavisni filmaš, a pročuo se precijenjenom adaptacijom Ludlumova "Bourneova identiteta" ("The Bourne Identity"), na "duhovit" način aktualiziraju sadeovski motiv ubijanja kao afrodizijaka varirajući arhetipski splet erosa i thanatosa. No najjači afrodizijak za g. Smitha, i to je najintrigantniji motiv filma, jest dokazati vlastito profesionalno umijeće suvereno dominantnoj gđi Smith, koja svog supruga može potpuno prihvatiti tek ako joj se pokaže doraslim u ubilačkoj igri. Posebno je zanimljivo da kraj ne donosi tradicionalan patrijarhalni obrat u kojem on, pošto se dokazao, zauzima "prirodno" mjesto dominantnog člana para, nego je ona ta koja zadržava nadređenu poziciju u implicitnom sadomazohističkom nadigravanju koje karakterizira valjda svaki erotski odnos, a to nepristajanje na standardne rodne uloge potencirano je i prethodno u filmu njezinom hladnom racionalnošću (tobože specifično muškom osobinom) i njegovom nepredvidljivom instinktivnošću (tobože specifična ženska odlika). Takvo stanje stvari može u nekoj mjeri podsjetiti na odnos Modesty Blaise i Willieja Garvina u znamenitom stripu Petera O'Donnella, Jima Haldawaya i Enrica Badie-Romera, jednako kao što će na drugoj strani žestok međusobni sukob Smithovih mnoge asocirati na odnos Michaela Douglasa i Kathleen Turner u "Ratu Roseovih" ("The War of the Roses") Dannyja DeVita, čemu se mogu dodati primjese odnosa Kathleen Turner i Jacka Nicholsona u Hustonovoj "Časti Prizzijevih" ("Prizzi's Honor"). Međutim, bilo kakva kvalitativna usporedba spomenutih djela s "Gospodinom i gospođom Smith" bespredmetna je, jer taj film, kao uostalom najveći dio hollywoodske A-produkcije, i nije film u autentičnom smislu, nego marketinški projekt oduvijek utilitarističke, ali tek u zadnjih desetak godina gotovo ultimativno niskoumne industrije. Doista, što reći o autorima koji ne dopuštaju načelno zanimljivom paru naslovnih likova u načelno zanimljivoj interakciji da dominiraju filmom kao karakteri, nego ih u većem dijelu njegova trajanja svode na marionete podređene manirističkim akcijskim prizorima i pirotehnici? U svemu tome zagubio se i seks i tzv. kemija – Pitt i Jolie jedva da se tijekom filma dotaknu u erotskom smislu, jer autorima su zanimljiviji njihovi međusobni, "akcijski atraktivni" obračuni koji bi tobože trebali imati i erotski naboj. Osim toga, znaju da film u kojem doista ima seksa ne smiju gledati 13-godišnji tinejdžeri, a to je populacija za koju se danas u Hollywoodu rade filmovi. Važno je bilo pustiti priču o seksu i "kemiji" jer to prodaje proizvod, a što taj proizvod stvarno sadržava, nebitno je. Onaj tko traži pravu senzualnost koju na film donose zbiljski ljubavnici neka pogleda bilo koji zajednički uradak Humphreyja Bogarta i Lauren Bacall – u jednom njihovom pogledu od prije 60-ak godina ima više "kemije" nego u svih 120 minuta sterilnog Pitt – Jolie paradiranja.

Mr. & Mrs. Smith, am. akc.-romant. komedija, 2005. R: Doug Liman GL: Brad Pitt, Angelina Jolie, Vince Vaughn

ocjena: dvije zvjezdice