Ivo PukanićHrvoja Petrača poznajem deset godina, mnogo kraće nego većina pripadnika današnjeg političkog, financijskog i gospodarskog establishmenta Hrvatske. Za razliku od svih njih koji se danas prave da ga ne poznaju, a s njim su bili u raznim dealovima, s Petračem nikada u životu nisam ništa radio, ništa od njega tražio, niti išta od njega dobio.

S te pozicije mogu o njemu i situaciji koja ga je snašla pisati potpuno neopterećeno, ne obazirući se na one koji mene i Nacional pokušavaju vuči po blatu, stvarajući kroz teorije zavjere sliku mafijaške "mreže" kojoj je na čelu Petrač, a u kojoj smo Nacional i ja tobože zaduženi za njegovo medijsko pokroviteljstvo.

Već se dugo neki mediji trude Petrača prikazati najvećim kriminalcem ovih prostora. U svemu tome mnogo im je i sam pomogao svojim ponašanjem jer, kako tvrdi njegova mama Zlata, pronicljiva aktivistica LS-a iz Krapinskih Toplica, njezin sin Hrvoje je "brz na novčaniku, šaki i šlicu". Kad se prvi put vratio iz dobrovoljnog egzila nakon ubojstva Vjeke Sliška, vidio sam kako mu godi što ga se smatra iznimno moćnim čovjekom u svim sferama društva – od "undergrounda" do politike. Na moje pitanje zašto se javno ne ogradi od ljudi koji su označeni kao nositelji kriminala u Hrvatskoj, odgovorio je da su mediji od njega učinili nešto što on nije – šefa mafije. Umjesto da javno s gnušanjem odbaci sve takve medijske priče, on se odlučio za drugi put. Za svaki takav članak novinara i izdavača tužio je sudu. I danas se još na Općinskom sudu u Zagrebu nalazi više tužbi koje su podnijeli njegovi odvjetnici i koje bi on, da nije došlo do slučaja otmice maloljetnog Tomislava Zagorca, vjerojatno sve dobio.

Čovjek kao što je Petrač u životu se mora odlučiti – hoće li uživati u javnoj percepciji poslovnog čovjeka u skupom odijelu i kravati ili će mazohistički uživati u percepciji šefa mafije. Jedno i drugo mogu ići zajedno, ali kratko vrijeme. Nakon toga čovjek ulazi u teške nevolje, bez obzira je li kriv ili prav. Osobito kada protiv sebe ima medije. A još kada se u sve to uključi politika, što je kod Petrača slučaj "Gotovina", tada to ne može dobro završiti. Ni u Gotovininu slučaju on nije htio jasno i glasno reći da s tim nema veze, uživajući u ulozi čovjeka oko kojeg se sve vrti. I tu si je na vrat navukao i državu i političare, koji, kao na primjer Sanader, u rješavanju tog slučaja vide način svog političkog preživljavanja. Uz to je još jedna otežavajuća okolnost - Petračeva kronična bahatost. Kad se sve to skupi, jednog dana ta tempirana bomba mora puknuti.

Njemu je pukla na najgori način, i to na otmici sina generala Zagorca. Prema otimačima djece ne treba imati milosti, jer nema većeg zločina od toga. Neka sud, i to nepristrani sud, na kraju presudi tko je kriv a tko nevin u cijeloj priči. Nacional ni jednim slovom nije komentirao suđenje u vezi s otmicom Zagorčeva sina, već je samo donosio informacije do kojih je došao, pokušavajući tako pomoći istrazi kako bi se rasvijetlio cijeli slučaj. Iako se itekako moglo komentirati presudu, koja je začudila čak i sam vrh pravosuđa, mi to nismo učinili. No prema dokazima, a presude se u civiliziranom svijetu donose na temelju dokaza, a ne na temelju rekla-kazala, takva presuda protiv Petrača teško bi prošla na Vrhovnom sudu ili ponovljenom suđenju.

Uhićenjem u Grčkoj najviše su dobili Petrač i Sanader. Prvi zato što je sada prisiljen na borbu da dokaže nevinost, a drugi zato što sada više nitko ne spominje aferu Liburnia u kojoj je premijer uhvaćen s prstima u pekmezu. Novo suđenje treba ponoviti što prije. Naravno, ako prije toga grčki ekstradicijski sud ne odbaci presudu protiv Petrača kao politički motiviranu, što će hrvatsko pravosuđe dovesti u velike probleme. No za sve bi bilo najbolje da se suđenje ponovi i da se na temelju dokaza vidi je li on stvarno beskrupolozan otmičar djeteta ili žrtva političkog progona, kako sam tvrdi.