Predsjednik NCL Media Grupe Ivo PukanićKada djeca ne govore istinu, kada muljaju, prevrću vlastite riječi, a na kraju, da sve to prekriju, još se i prave važni, može biti simpatično. No unatoč toj simpatičnosti, često zbog takvog ponašanja dobiju od roditelja po guzi. Kada se tako ponašaju odrasli ljudi, za koje se podrazumijeva da bi, ako ništa drugo, zbog svojih godina trebali biti i ozbiljni, tada je to žalosno. A upravo je žalosno ponašanje Ive Sanadera. Hrvatski premijer nedavno je izjavio kako će Vlada intervenirati i neće dopustiti da cijena benzina prijeđe osam kuna. Malo zatim se korigirao i odredio da se to odnosi na cijenu eurosupera 95. Prije nekoliko dana pomaknuo je tu granicu na devet kuna, i onako čvrsto i samouvjereno, kako samo on zna, obznanio to javnosti. Pri tome se svaki normalan pita – gdje je kraj njegovoj lakomislenosti? Jer takve njegove izjave mogu spadati u sferu ili gluposti ili lakomislenosti. No kako smo mu naklonjeni, smatrat ćemo da je to ipak rezultat njegove lakomislenosti. Ima li on ikoga kraj sebe koji mu može reći: "Stani, Ivo! Razmislimo prije nego takvo što kažeš." I na to pitanje postoje samo dva odgovora. Ili su oko njega svi glupani, ili poltroni koji mu se ne usude ništa reći. Oboje je katastrofa za njega nad kojom bi se trebao zamisliti.
Da je malo zdrave pameti, nikada Ivo Sanader ne bi davao takve izjave, jer se nešto čvrsto može tvrditi ako o tome odlučuješ osobno. Možda on o mnogo stvari odlučuje, no među njima sigurno nije cijena nafte na svjetskom tržištu. Ako i dalje nastavi rasti ta cijena, hoće li za mjesec dana Sanader pomicati tu svoju granicu na deset kuna? Ako će htjeti ispasti smiješan, zasigurno hoće. No ako netko iz njegove blizine skupi hrabrosti i kaže mu da šuti i ne komentira više cijene nafte, tada će to biti znak da se stvari u njegovu kabinetu pomiču nabolje. Naime, on nema nikakva prostora da unutar formirane cijene benzina, opterećene sa svim mogućim davanjima državi, odsiječe jedan dio i daruje građanima. Ako to učini, neće više imati od kuda vraćati kredite za ceste, neće imati novca za mirovine niti plaće policajaca i vojnika. Može eventualno uništiti Inu, a i to teže, jer mu to neće dopustiti MOL, odnosno mađarska vlada, koja ga može ucjenjivati potporom oko ulaska u Europsku uniju. Pri tome se valja podsjetiti kako se izrugivao Račanovoj vladi, da je pod njenim okriljem benzin toliko poskupio. Sada se njemu Račan smije iz prikrajka, i uživa u tome kako premijer svaki dan sve više gubi tlo pod nogama, za što je sam kriv.

Isto se tako Sanader rugao Račanu kako ima malu stopu porasta bruto društvenog proizvoda i bez ikakva kompleksa izjavljivao kako će njegova stopa rasta biti mnogo veća. Pritom nije razmišljao na čemu zasniva takve svoje izjave i da tako velikih javnih radova, kakvi su pokrenuti za vrijeme Račana, više neće biti. To se njega ne tiče. On bubne i ostane živ, misleći valjda da će ljudi zaboraviti što je i kada govorio.

Priča s benzinom nije prvi put da Sanader ispada smiješan. Sjetimo se samo njegova bombastičnog najavljivanja smanjenja PDV-a ili vraćanja duga umirovljenicima. O smanjenju vanjskoga duga i pljuvanju po Račanu zbog visoke stope vanjskoga duga da i ne pričamo. Sva ta obećanja možda bi se i mogla ostvariti da je uspio pokrenuti ekonomiju. No ni on niti itko drugi u njegovoj vladi ne bavi se strukturalnim gospodarskim pitanjima, nego samo glupim i nevažnim stvarima, kojima glasače pokušavaju dobiti na galamu. Uz već spomenuti "slučaj benzin" spada i prošlotjedna Sanaderova "naredba" da se suzbije organizirani kriminal, koja je uslijedila nakon odvratne pljačke i ubojstva u Fini. Zar premijer treba naređivati da MUP i pravosuđe krenu u borbu protiv organiziranog kriminala? Zar nije osnovna djelatnost i policije i pravosuđa da štite poštene građane od svih vrsta kriminala? Zar im to mora naređivati premijer? Po Sanaderu ispada da do sada policija i pravosuđe nisu ništa radili. Ako je tome tako, onda je za takvo stanje odgovoran sam premijer, koji se nalazi na vrhu piramide zapovjedne odgovornosti. Ako nije tako, onda Sanader mora priznati da se još jednom poslužio jeftinim, demagoškim trikom, koji mu sve manje prolazi u javnosti. Na galamu više neće uhvatiti ni jednoga glasača. Možda da promijeni taktiku i umjesto tisuća praznih riječi prihvati se ozbiljno posla, za što prima plaću, i pokuša spasiti ono što se još spasiti da. A toga je ostalo jako malo.