Američki dokument 'NATO istočna agenda u novoj strateškoj eri' koji spominje regionalni pristup u kojem je s Hrvatskom uključena i Srbija i Crna Gora"SAD se ne namjerava baviti Republikom Hrvatskom i njezinim ulaskom u NATO iduće tri godine. To je službeno stajalište američke vlade, a 9. rujna iza takvog stajališta stao je i glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer. Očekuje se da će ga za otprilike tri mjeseca službeno prihvatiti i sve članice NATO-a. Razlog tomu, kako bi netko možda pretpostavio kod vas, nije kažnjavanje Hrvatske zbog toga što nije poslala svoje postrojbe u Irak ili potpisala bilateralni Sporazum o neizručivanju američkih građana Međunarodnom kaznenom sudu. Premda je puna suradnja s Haaškim sudom uvjet za ulazak u EU i za NATO, ipak sve to nije ključni razlog odgađanja proširenja NATO-a na Hrvatsku i ostale kandidate. Stvar je u tome da je proširenje Saveza potpuno marginalizirano u američkoj vanjskoj politici na dulje razdoblje iz posve drugih razloga", izjavio je Nacionalu diplomatski izvor blizak NATO-u i dodao kako se američka administracija po svaku cijenu želi u idućem razdoblju posvetiti strateškom cilju da NATO na sljedećem summitu 2006., vjerojatno u glavnom gradu Latvije, preuzme ulogu UN-a, te postane najveća globalna sigurnosna i politička međunarodna organizacija. Drugo, napominje Nacionalov diplomatski izvor, SAD želi što brže i kvalitetnije osposobiti novoprimljene članice, koje još nisu kompatibilne s vojskama ostalih članica, da preuzmu na sebe veću ulogu i odgovornost u misijama NATO-a u svijetu, odnosno angažirati sve američke resurse da pomognu tim zemljama koje bi uskočile tamo gdje Francuzi i Nijemci ne žele sudjelovati. Prethodna loša iskustva s novoprimljenim članicama zasigurno su jednim dijelom utjecala da se eventualno proširenje iduće godine odgodi dok sve zemlje kandidati ne budu posve spremni za ono što ih čeka u Savezu, rekli su nam izvori iz Bruxellesa.
Prošlog je tjedna iz sjedišta NATO-a pristigla zaista dramatična i neočekivana vijest, da će Republika Hrvatska vjerojatno pristupiti članstvu kroz regionalni pristup zajedno s ostalim zemljama zapadnog Balkana, odnosno Srbijom i Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom i Albanijom, eventualno i Ukrajinom. Pozivnica za članstvo bit će upućena najranije 2008., a puno priključenje očekuje se tek 2009. Sada je posve jasno kako treba u potpunosti odbaciti bilo kakve iluzije da će Hrvatska dobiti individualnu pozivnicu ili biti pozvana u članstvo između dvaju summita NATO-a. Čak i kad bi se dogodio potpuni obrat u hrvatskoj vanjskoj politici, odnosno da Sanader pristane na sve američke zahtjeve oko potpisivanja Sporazuma o neizručivanju američkih građana Međunarodnom kaznenom sudu ili pošalje hrvatske trupe u Irak, to ništa ne mijenja na stvari. SAD se iduće tri godine ne želi uopće baviti procesom proširenja, jer se američka vanjska politika posvetila posve drugim ciljevima.
"Proširenje predviđeno za 2008. nije usamljeni prijedlog američke strane, odnosno prijedlog neimenovanog izvora, kako su u Hrvatskoj prenijeli neki mediji, nego službeni američki stav koji je iznio podtajnik američkog State Departmenta za Euroaziju Kurt Volker, izjavio je izvor blizak hrvatskoj misiji pri NATO-u.
Hrvatska vlada uopće nije reagirala na takvu vijest iz razumljivih razloga, jer je šokirana i rezignirana takvim razvojem situacije. Strahuje se kako regionalni pristup NATO-u može biti naznaka da će isti model biti primijenjen i na buduće članstvo u EU, što znači dodatno kašnjenje. Uzalud je Sanader pokušavao nedavnim ustupcima oko kupnje američke vojne opreme u posljednji čas možda udobrovoljiti američke dužnosnike kako bi dobio potporu za što brži ulazak u euroatlantske integracije.
Više od pet godina Republika Hrvatska izbjegavala je bilo kakvu primisao da kroz regionalni pristup uđe u euroatlantske integracije. Pokušavalo se ući na velika vrata kroz individualni pristup i na temelju vrednovanja postignutih reformi za svaku zemlju posebno. Krenulo se s obećanjima još 2002., kako bi Hrvatska zajedno sa zemljama Višegradske skupine ušla u NATO na praškom sumitu. Dogodio se "veliki prasak" i čak sedam zemalja primljeno je u punopravno članstvo, ali bez Hrvatske. Smatralo se da Hrvatska nema što tražiti s Makedonijom i Albanijom u društvu, jer to po stupnju dostignutih reformi ne zaslužuje pa su se u Zagrebu nadali individualnoj pozivnici 2004. Ni to se nije dogodilo, pa je uslijedio summit NATO-a u Istanbulu 2006. gdje o proširenju ili barem približnom datumu primanja Hrvatske nije bilo ni riječi.
Lažnu nadu podgrijavali su svi političari i sve hrvatske vlade premda su proteklih godina bili izvješćivani kako realno postoji mogućnost da Hrvatska tek 2008. bude pozvana u sjevernoatlantski savez. Američka diplomacija i najutjecajnije nevladine političke organizacije kroz svoja su izvješća godinama upozoravale na takvu mogućnost i hrvatska vlada je prilično neozbiljno shvaćala poruke.
Američki dokument "NATO istočna agenda u novoj strateškoj eri" koji spominje regionalni pristup u kojem je s Hrvatskom uključena i Srbija i Crna Gora, potom "NATO proširenje 2000-2015" autora Thomasa S. Szayna koji je izlagao pred američkim kongresom i "Budućnost proširenja NATO-a" u izdanju američkog Nacionalnog obrambenog instituta samo su dio dokumenata do kojih je hrvatska diplomacija mogla doći, upozoriti vladu koja bi znala što i kako napraviti na vanjskopolitičkom i unutarnjem planu. Regionalan pristup proširenja NATO-a na Balkanu zacrtao je još početkom ovog stoljeća Bruce Jackson, utjecajni američki lobist koji je bio čelni čovjek američke inicijative za proširenje NATO-a 2002., kada je NATO u jednom danu primio sedam istočnoeuropskih zemalja.
Nacionalov sugovornik blizak hrvatskoj vladi za Nacional je izjavio kako je Hrvatska nažalost kolateralna žrtva nove američke globalne politike i transformacije NATO-a.
SAD je proteklih godina shvatio kako kroz Vijeće sigurnosti malo što može pokrenuti u ostvarivanju svojih globalnih vanjskopolitičkih ciljeva i da ne može kvalitetno odgovoriti na sve prijetnje sigurnosti. Stoga je odlučio da NATO postane globalna međunarodna sigurnosna i politička organizacija, čime bi odlučivanje kroz vijeće sigurnosti postalo prošlost. Stoga SAD inzistira da se na summitu NATO-a 2006. donese odluka kojom će 26 zemalja članica pristati na američki prijedlog i pokrenuti novo razdoblje u međunarodnim odnosima. To je, strateški gledano, zasigurno vrlo važna stvar za SAD i zbog toga ne želi gubiti vrijeme na daljnje proširenje Saveza za vrijeme summita.
Osim toga, poučen lošim iskustvima prijašnjih dvaju proširenja kad su u većini slučajeva zemlje ulazile u Savez a da nisu bile potpuno spremne, zbog čega se dosta novca i vremena utrošilo na njihovu kompatibilnost i spremnost da koordinirano djeluju sa starijim članicama, SAD je odlučio da će novo proširenje obuhvatiti zemlje koje zaista mogu biti spremne primitkom u Savez potpuno zadovoljiti sve standarde i kriterije koji se pred njih postavljaju.
Prema takvim strogim kriterijima Hrvatska još nije spremna za punopravno članstvo. NATO ne želi ponavljati pogreške iz prošlosti, a njih je nekoliko. Novoprimljene članice još nisu popunile kvote za predviđeni broj vojnog i civilnog osoblja koje participira u NATO-ovu stožeru. Neke članice to nisu učinile čak ni nakon četiri godine. Nema dovoljno kvalitetnog osoblja, a SAD je priznao kako je velikim dijelom i sam kriv za takvu situaciju, jer je još 2000. ukinuo neke programe školovanja kadrova u tranzicijskim zemljama misleći da će nove članice biti dovoljno snažne da samostalno provedu reforme. Također, većina novih zemalja članica nije ispunila obećanja dana NATO-u prigodom uručenja pozivnice da pristupe tom savezu. Obećanja o tome da će od vremena pozivanja u članstvo do ulaska u Savez dovršiti reformske zahvate, drukčije strukturirati proračun i vojni proračun za modernizaciju nisu se ostvarila. Većina novih članica teško podnosi financijska opterećenja mirovnih operacija u svijetu. To čine povećavajući proračun i zaduživanjem izvan proračuna ili trošenjem sredstava namijenjenih modernizaciji.
Realno govoreći, i Hrvatska bi imala problema, jer još nije provedena potpuna racionalizacija snaga, a struktura proračuna nije u funkciji zacrtane modernizacije, premda postoje naznake da se krenulo nabolje.