'Postoje dani kad se osjećam divno, postoje i oni drugi. Primjerice, ponekad trebate seliti klavir. Za to vam trebaju dani. A snimanje filma je vrlo slično micanju klavira. Živim na četvrtom katu a klavir treba preseliti u prizemlje. Eto, tako vam to izgleda'Već godinama je Bill Murray (54) jedan od najboljih američkih komičara, ali je pravo zadovoljstvo gledati ga u duhovitim ulogama u filmovima koji uopće nisu komedije. Takva je bila uloga u filmu "Izgubljeni u prijevodu", za koju je prije dvije godine Murray bio nominiran za Oscara, a takva je i ona u njegovu posljednjem filmu "Slomljeno cvijeće", koji je osvojio nagradu žirija na posljednjem filmskom festivalu u Cannesu. Njegova sentimentalna komičnost vidjet će se u hrvatskim kinima od četvrtka, 22. rujna, kada se počinje prikazivati film "Slomljeno cvijeće".

Murrayeva glumačka karijera počela je u ranim sedamdesetima kad je upoznao Dana Aykroyda, Johna Belushija i ostale poznate komičare koji su stvorili vrlo gledanu seriju "Saturday Night Live". S Danom Aykroydom snimio je komediju "Istjerivači duhova" 1984., čime je postao jedan od najboljih i najtraženijih komičara. Nakon toga snimao je komediju za komedijom sve do 1993. i uloge u najboljoj komediji njegove karijere, filmu "Beskrajni dan". Iako je bio iznimno uspješan, potkraj devedesetih odmaknuo se od klasičnih komedija i počeo glumiti u dramama prožetim duhovitim trenucima. Takva je i drama "Slomljeno cvijeće" redatelja Jima Jarmuscha, u kojoj glumi sredovječnog neoženjenog muškarca koji mijenja djevojke sve dok jednog dana ne dobije anonimno pismo u kojem ga jedna od njegovih bivših obavještava da ima odraslog sina.
Njegov pospan pogled nije značajka samo likova koje glumi nego je takav i u stvarnom životu. Visok i snažan, Murray tijekom intervjua izgleda kao i u filmovima - pomalo usporen ali duhovit i čini se da bi vas danima mogao zabavljati.

NACIONAL: Nakon filma "Izgubljeni u prijevodu" Sofije Coppole, ponovno u filmu "Slomljeno cvijeće" Jima Jarmuscha glumite 50-godišnjaka razočaranog u ljubav. Kakva je razlika između Sofije Coppole i Jarmuscha?

- Razlika je u tome što sam Jarmuscha poznavao otprije, a Sofiju Coppolu prije snimanja filma "Izgubljeni u prijevodu" nikad nisam vidio. Jarmusch, kao i ja, živi u New Yorku i sklon je ljudima s kojima dijeli isto mišljenje. Valjda zato i živi u New Yorku, da bi lakše našao ljude s čijim se mišljenjem slaže.

NACIONAL: Često se govori kako vas je ponekad teško natjerati na snimanje filma i kako sami sebe uvjeravate da morate ustati iz kreveta kako biste otišli na snimanje.

- Postoje dani kad se osjećam divno, postoje i oni drugi. Primjerice, ponekad trebate seliti klavir. Za to vam trebaju dani. A snimanje filma je vrlo slično micanju klavira. Živim na četvrtom katu a klavir treba preseliti u prizemlje. Eto, tako vam to izgleda. Znate da će sve biti pomalo opasno, oznojit ću se, osjećat ću se frustrirano i nervozno. Znači, moram biti dobro raspoložen da bih se bacio na posao. Često imam jako puno posla kod kuće koji nema veze s filmskim poslom pa mi se zato ne da ići na snimanje filma. Dakle, za snimanje filma trebam imati volje i vremena. Nakon snimanja filma "Slomljeno cvijeće" odlučio sam ne raditi ništa. Snimio sam jako puno filmova jedan za drugim pa se osjećam prazno.

NACIONAL: I u filmu "Slomljeno cvijeće", kao i u nekim prethodnim filmovima, bavite se temom očinstva. Je li to slučajnost ili vas ta tema posebno privlači?

- I jedno i drugo. Ta me tema zanima jer sam izgubio oca dok sam bio dječak pa nisam imao od koga dobiti informacije o odrastanju, nisam imao oca koji bi mi bio uzor. Nisam imao ključeve za ulazak u život odraslih. Zato me zanima tema očinstva. No ujedno je i koincidencija da su Wes Anderson i Jim Jarmusch napisali sličnu ulogu za mene za svoje filmove "Panika pod morem" i "Slomljeno cvijeće". Moja je sreća da su to odlični redatelji koji su mi dali posao.

NACIONAL: Odrastali ste uz osmero braće i sestara. Je li to bio uvod u vašu glumačku karijeru jer ste na neki način morali privući pažnju u tolikoj obitelji?
- Potpuno ste u pravu. Borili smo se za pažnju svoga oca jer smo ga rijetko viđali, za razliku od majke koja je s nama bila po cijele dane. Otac je dolazio kući s posla u šest sati poslijepodne a mi djeca išli smo na spavanje u osam. Dakle, imali smo samo dva sata za druženje s ocem. Zato smo sve činili da privučemo njegovu pažnju. Zato imam obiteljsku glumačku družinu, tri brata su u filmskom poslu a sestra mi je časna sestra.

NACIONAL: I vi imate šestero djece. Postoji li mogućnost da, kao u filmu "Slomljeno cvijeće", imate dijete za koje ne znate?

- Mislio sam da ćete me pitati bore li se moja djeca za moju pažnju. Nisam razmišljao o tome imam li negdje dijete za koje ne znam, niti sam ikada, kao lik kojeg glumim, dobio ljubičasto pismo u kojem me netko tajnovito obavještava o tome.

NACIONAL: Pokušavate li drukčije odgajati svoju djecu, moraju li se i oni boriti za vašu pažnju?

- Pokušavam na svakog od njih osobno utjecati. Vrijeme koje provodim s djecom pruža mi najveće životno zadovoljstvo. Reći nekom od njih - dođi sa mnom, sjedni u automobil, idemo nekamo - posvetiti mu se, to najviše želim.

NACIONAL: U vašoj karijeri glumca-komičara došlo je do male evolucije. Od nekadašnjih urnebesno smiješnih uloga došli ste do uloga u kojima ste duhoviti uz minimalne dijaloge i poneku grimasu. Kako to objašnjavate?

- Prihvatit ću to kao kompliment i povjerovati da je to doista tako. Mislim da se nisam mijenjao ja, nego filmovi u kojima sam glumio. Meni je uvijek bilo bitno da zabavim ljude. Primjerice, film "Slomljeno cvijeće". Pa već je i priča filma vrlo minimalistička. U njemu me obavještavaju da sam otac što do tada nisam znao. Tu se od mene očekuje neka reakcija, neki moj duhovit odgovor od kojeg će publika puknuti od smijeha. Međutim, prema scenariju, samo grimasom moram pokazati osjećaje koji bujaju u meni, kao riba izbačena iz vode a da pri tom ta grimasa bude smiješna. Publika pri tome mora shvatiti sve moje emocije i osjećam se jako dobro kad vidim reakciju publike na takvu scenu u filmu.

NACIONAL: Zašto vas takva vrsta duhovitosti zadovoljava? Zbog toga što je stvarnija od sipanja štoseva iz rukava?

- Upravo tako. Ja bih vam sada mogao reći nešto glupo, vi mi odgovorite a ja vam nanovo odgovorim. Mogao bih to raditi po cijeli dan i radit ću ako me u tome ne zaustavite. Međutim, vi me možete nešto pitati a ja ću samo šutjeti i gledati vas tako da će se svi oko nas početi smijati.

NACIONAL: Svaki uspješan glumac danas ima i agenta i glasnogovornika, dok ih vi nemate. Kako to da ste uspjeli u Hollywoodu bez pomoći tih osoba?

- Dobar dio uspjeha čini sreća. Imao sam sreću da sam došao u Hollywood s generacijom sjajnih glumaca poput Johna Belushija. Svi oni imali su posebnu snagu a ja sam, iako malo mlađi, bio dio te grupe, nešto poput njihove bebe. Naša kvaliteta glume bila je vrhunska, mi nismo bili konkurencija jedan drugome osim na profesionalnoj razini. Nikada me nije bilo briga je li netko uspješniji od mene ili sam ja uspješniji od nekog drugog. Bilo mi je dovoljno to što sam uspješan uz tu grupu glumaca s kojima sam snimao "Saturday Night Live" i druge televizijske i filmske komedije. Dakle, bio sam prisutan, bio sam na televiziji i zato mi glasnogovornik nije ni trebao. Isto se dogodilo kad sam se prebacio na film. Ne treba mi glasnogovornik, ja ću razgovarati s novinarima kada trebam govoriti o novom filmu. Ne treba mi glasnogovornik koji će pričati o mojim novim tapetama u kući.

NACIONAL: To razdoblje potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih bilo je vrlo divlje - John Belushi preminuo je od droge 1982. Kako ste vi preživjeli?

- Ti su dani bili doista divlji. Međutim, ja sam drukčiji karakter od Belushija. John Belushi mi strašno nedostaje, ne možete ni zamisliti kako je taj tip bio zabavan. On nije bio tip glumca koji je mogao podnositi drogu i alkohol, čim se počeo drogirati, ubrzo je preminuo. Meni nikad nije trebalo nikakvo ovisništvo o nečemu. Pio sam u to vrijeme, ali nisam imao omiljeno piće uz koje bih se rado opio. To ne znači da se nisam napio, samo vam želim reći da nije bilo pića koje sam morao piti svaki dan.

NACIONAL: Jeste li kao glumac i komičar ikada imali nekog tko vam je bio uzor?

- Teško bi se to moglo nazvati uzorom, ali mislim da bi se to moglo reći za Caryja Granta. On je bio tragično podcijenjen kao glumac. Bio je jako dobar glumac i komičar, daleko bolji nego što su ljudi smatrali. Ujedno volim britanskoga glumca Johna Hurta. On je fenomenalan, njega mogu gledati u svim njegovim ulogama. Tako je stvaran i gledljiv. Volim takve glumce kao što volim i one koji ne prihvaćaju baš svaku ulogu koju im ponude.

NACIONAL: Je li gluma jedina grana umjetnosti koja vas zanima ili postoji još nešto čime se bavite?

- Apsolutni sam početnik u svemu. Stalno nešto pokušavam iznova. Svake godine pokušavam početi svirati klavir, svake godine pokušavam početi svirati gitaru, svake godine pokušavam početi s crtanjem i u svemu sam grozan. Ne postoji moj crtež koji bih vam mogao pokazati. Ne postoji ništa u čemu sam dobar. Vjerojatno zato što mi ništa od toga ne predstavlja zadovoljstvo. Volim glumu, doista je volim. Na početku karijere shvatio sam da bih mogao biti dobar glumac, a s vremenom sam shvatio da kako sam opušteniji, tako sam sve bolji glumac. U to vrijeme želio sam raditi nešto u čemu uživam, dakle nisam želio prodavati police osiguranja ili tomu slično. Ne znam, možda sam lijen za druge vrste umjetnosti.

NACIONAL: Sjećate li se trenutka kada ste shvatili da s lakoćom nasmijavate ljude?

- Mislim da je to bilo kad sam bio klinac. Sjećam se da smo se, kao što sam već rekao, kao djeca borili da privučemo očevu pažnju a ja sam loše glumio Jamesa Cagneyja. Bilo je to za stolom, za vrijeme večere. Ujedno sam pao sa stolca, udario glavom u nogu od stola i gotovo pao u nesvijest. Iako me neizdrživo boljelo, čuo sam kako se svi za stolom smiju pa sam zaključio da je sve to bilo vrijedno nečega.

NACIONAL: Kako se snalazite u današnjem Hollywoodu u kojem je sve više-manje predvidljivo a financijska zarada je jedina bitna?

- Novac je doista problem u ovom poslu. Dok sam odrastao nisam imao novca, ali ga sada imam dovoljno. I više mi ne treba. Međutim, nikada nisam prihvatio ni jednu ulogu zbog novca i zbog toga sam jako sretan. Znao sam da će biti takvih ponuda, ali sam znao i da bih se tada osjećao kao prostitutka i ne bi mi bilo ugodno. Glumci danas imaju agente koji ih guraju prema filmovima u kojima bi mogli zaraditi novac.

NACIONAL: Kako zamišljate najluđe snimanje filma?

- U Italiji smo snimali film "Panika pod morem". To je divna zemlja, ali ne za posao. U Italiji bih mogao uživati u životu. Sjediti na terasi, ručati tri sata ali da nakon toga ne moram otići na posao. Za mene je snimanje u Italiji bilo emotivno teško jer sam bio odvojen od obitelji pa sam se što prije želio vratiti kući i želio sam da ručak od tri sata traje sat i pol. Sjećam se da sam petkom želio odletjeti u Ameriku na vikend kako bih bio s obitelji. I što se dogodi u petak? Štrajk zbog kojeg nismo mogli snimati, a ja nisam mogao napustiti snimanje. Tako to ide u Italiji, malo pršuta pa štrajk. Sve ostalo je divno, toliko da mi je bilo žao što završavamo snimanje. Kod njih nema žurbe, sve ide polako. Volim taj životni stil. Ja sam lijen i ne volim raditi, ali kad radim, onda radim doista naporno i želim dovršiti posao. Zato mi je bilo čudno suočiti se s radom u zemlji u kojoj se nitko ne žuri da dovrši posao. Oni rade onako kako žive, a to je opušteno.