Objavljeno u Nacionalu br. 514, 2005-09-19

Autor: Nina Ožegović

NEPOZNATI OPUS SPLITSKOG SLIKARA

Kći izložila skrivene Ivančićeve aktove

Ljubo Ivančić, jedan od najvažnijih hrvatskih slikara dvadesetog stoljeća, cijeli je život slikao aktove, no njihov najveći dio tek je sada izložen u Umjetničkom paviljonu

Izbor radova iz golema Ivančićeva opusa, te koncepciju postava napravili su njegova kći i zet - Nina Ivančić i Damir Sokić, oboje poznati zagrebački slikari i predavači na likovnim akademijama u Zagrebu i SplituIzbor radova iz golema Ivančićeva opusa, te koncepciju postava napravili su njegova kći i zet - Nina Ivančić i Damir Sokić, oboje poznati zagrebački slikari i predavači na likovnim akademijama u Zagrebu i Splitu"Više od 90 posto aktova nikad prije nije bilo izloženo jer tata nije volio izložbe i svu tu pompu, koja automatski ide uz izlaganje, pa će ova izložba biti idealna prilika da javnost vidi taj njegov nepoznati opus", rekla je slikarica Nina Ivančić, kći ekspresionista i akademika Ljube Ivančića, jednog od najvažnijih hrvatskih slikara 20. stoljeća i nekadašnjeg profesora na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, čija je impozantna izložba aktova, otvorena prošli tjedan u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, zaintrigirala javnost. Naime, Ivančić nije do sada izlagao aktove - bio je poznat najviše po portretima i autoportretima, a sveukupno je imao 24 samostalne izložbe: retrospektivu je imao 1980. u Modernoj galeriji, a prije desetak godina bila mu je priređena zadnja izložba autoportreta u Umjetničkom paviljonu.

Na izložbi je prikazan izbor više od stotinu pedeset vrlo neobičnih aktova izduženih i pomalo deformiranih udova, koji su nastajali tijekom pet desetljeća rada - od 1955. do njegove smrti 2003. Izbor radova iz golema Ivančićeva opusa, te koncepciju postava napravili su njegova kći i zet - Nina Ivančić i Damir Sokić, oboje poznati zagrebački slikari i predavači na likovnim akademijama u Zagrebu i Splitu. Izložba je prije ljeta prikazana u Splitu, njegovu rodnom gradu, kojem je donirano dio izložbenog postava, a nakon Zagreba bit će prikazana u Bjelovaru. Tekst za opsežan i bogato ilustriran katalog napisao je sveučilišni profesor Zvonko Maković, a u pripremi izložbe i kataloga sudjelovali su još dizajner Ante Rašić iz Studija Rašić, fotograf Damir Fabijanić, zatim Dubravko Adamović iz Bjelovara, Božo Majstorović iz Splita, te Radovan Vuković iz Umjetničkog paviljona iz Zagreba.

"O velikoj tematskoj izložbi aktova, koji se ubrajaju u najambiciozniji dio njegova opusa, razmišljali smo dok je tata još bio živ, a on je prihvatio prijedlog", nastavila je Nina Ivančić. "Bili smo svjesni da je mnogo slikao i da najveći dio tih radova nikad nije izložio, ali kad smo počeli istraživati, nismo očekivali da ćemo naići na tako golem opus o kojem smo zapravo malo znali."

"U njegovu ateljeu pronašli smo mnoštvo aktova velikog formata i preciznih kompozicija, koje je on naslikao, potpisao, stavio na štafelaj i zatim spremio", dodao je Damir Sokić. "Slike su godinama stajale slijepljene jedna uz drugu, a on nije pokazivao nikakvu želju da ih izloži u javnosti. Budući da je crtao na papiru, za izlaganje u javnosti trebalo ih je kaširati na lesonit, što je bio dodatni posao, a uz to i tehnološki problem jer je za izradu slike koristio razne boje - od uljenih do vodenih. S godinama se papir pretvorio u kvrgave kože koje je trebalo odlijepiti jedne od drugih. Ali bile su u mnogo boljem stanju nego što smo mislili. Ipak, neke smo slike morali restaurirati."

Ljubo Ivančić rođen je 1925. u Splitu i već je kao desetogodišnjak pokazivao slikarski talent kopirajući fotografije i slike svetaca. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je s partizanima na Visu, a u Zagrebu je diplomirao na ALU, kaže, a specijalku je završio kod Đure Tiljka. Oženio se s Brankom Korelić, također slikaricom, kolegicom s akademije. Kaže da je vrijeme često provodio u vikendici u Bolu na Braču, pogotovo u doba kada se drugi put razbolio od tuberkuloze, koja je snažno utjecala na njegov slikarski svijet. U Bolu je počeo raditi skulpture, kaže, jednostavno zato što je imao fizička ograničenja. No tada je napravio i mnoge značajne slike, primjerice, "Bolnički triptih". Godina 1954. bila je prijelomna u njegovu životu: javio se individualni izraz, a imao je i prvu samostalnu izložbu. Već iduće godine uslijedila je izložba "Grupe petorice" kada je izlagao s Kožarićem, Michielijem, Stančićem i Vaništom.

Kad je 2003. Ljubo Ivančić umro, neposredno nakon što je dobio četvrtu Nagradu za životno djelo, slikarski par odlučio je završiti započeti posao. Kažu da su prvo pregledavali sve radove, a zatim napravili selekciju. "Pregledavanje očeva opusa jako nas je veselilo jer puno slika nismo ni vidjeli, djelomično zato što smo nekoliko godina živjeli u Americi, ali i zato što nismo stalno promatrali što radi", nastavila je slikarica. "Čak su i mamu, koja je pratila tatino slikanje, iznenadili neki radovi. Primjerice, pronašli smo nekoliko posve drukčijih portreta pisca Ranka Marinkovića i publicista Veselka Tenžera, ili na temu slikara s modelom, no te slike nismo željeli prikazati na ovoj izložbi. Naš izbor su bili aktovi i prikaz raznih slikarskih tehnika mog oca. Odabrane radove odmah smo počeli kaširati i restaurirati. Fotografiranje, arhiviranje s bilješkama i uokvirivanje trajalo je oko dvije godine."

Na pitanje kakav je dojam na njih ostavilo to otkriće u očevu ateljeu, Nina Ivančić objasnila je pozadinu njegova slikarstva: "Otac je živio sporo - radio je sporo, mislio je sporo, a često je bio bolestan. Uglavnom je živio u kući i ateljeu. Živio je u horizontali pa su mu i slike često horizontalne i svedene na čisti horizont. A kad ležite u krevetu, ne vidite ništa ispod sebe, osim puno neba, a sve se događa sporo - sporo se misli, ali zato temeljito. Bili smo iznenađeni koliko je to slikarstvo zapravo bremenito, kompleksno i teško. O svim slikarskim novitetima, ali i povijesnim razdobljima prema kojima je on bio okrenut, dobivao je informacije od nas, jer nije putovao - bio je vezan uz krevet. No znao je sve što se događa u suvremenoj umjetnosti, a to se vidi kroz njegove radove. Neki radovi izgledaju kao neki noviji pravci, koji se tek danas pojavljuju, što je nama bilo ugodno iznenađenje."

Odgovarajući na pitanje jesu li katkad s njim razgovarali o njegovoj fascinaciji ljudskim tijelom, Sokić je rekao da ga nikad nisu pitali zašto slika ljudsko tijelo. "To se podrazumijevalo samo po sebi jer se njegov život odvijao na omeđenom prostoru od kreveta do ateljea pa je zato i imao tu neobičnu vizuru - svi njegovi likovi imaju velika stopala, ruke i noge, nalik veslima. Kad ih svedete na horizontalnu kompoziciju, podsjećaju na neko sporo putovanje i vrlo osobno mišljenje. To nije spektakularan ekspresionizam u smislu događaja, ali je vrlo snažan. Njega se generalno može smatrati ekspresionistom, ali to nije onaj nagli ekspresionizam, kako se kaže, 'iz želuca', nego je to ekspresionizam iz glave, mentalni, promišljeni. Slike su matematički komponirane. To se vidi u bezbroj crteža, primjerice, našli smo mnogo skica za istu sliku. Pristupao je tome studiozno. Vidi se čvrsta kompozicija."

Nina Ivančić ispričala je da je njezin otac mnogo čitao, primjerice, knjige koje je uvijek imao uza svoj krevet izgledale su kao "kupusare", znači, puno ih je "trošio", a kako je loše vidio, morali su mu nabavljati povećala. Neke knjige, primjerice, o slikarstvu tijela iz predrenesanse i renesanse, čitao je i proučavao i do stotinjak puta. Zanimljivo je da nikad nije radio s određenim modelom, a unatoč tome, kaže, mnogi likovi su nevjerojatno snažni i nalikuju nekim osobama iz stvarnog života. "Znala sam pitati mamu tko je na slici jer su mi lica bila neodoljivo poznata, a ona je rekla da bi on zapamtio facu s televizije i novina i na temelju sjećanja napravio crtež", rekla je.

Na pitanje kako je njezin otac Ljubo Ivančić likovno utjecao na nju i supruga, odgovorila je da je njegovo usmjeravanje bilo indirektno, jer je živjela u umjetničkom okruženju. "Otac je i meni i suprugu bio profesor na prvoj godini Likovne akademije, a mama mi je bila profesorica likovnog odgoja u osnovnoj školi", kaže Nina Ivančić. "Upoznali su se na akademiji na kojoj su tada studirali Miljenko Stančić, Ferdinand Kulmer, Josip Vaništa, Vladimir Kristl i drugi poratni slikari. Objašnjavao nam je kako crtati, ali nikada se nije direktno upletao niti nam je nametao svoj stil - bili su zaista tolerantni roditelji i dobri pedagozi. Mislim da je to jedini pravi put, sve ostale metode, osobito one nametljive, mogu na kraju rezultirati lošim posljedicama i gubljenjem originalnosti."


U galeriji Canvas 22. rujna otvorit će se i izložba crteža Ljube Ivančića, također u odabiru Nine Ivančić i Damira Sokića, što nikad dosad nisu izlagani. "Ti su crteži vrlo mali, a crtani su kemijskom olovkom, olovkom i tušem", kaže Nina Ivančić i nastavlja: "Moj otac je crtao stalno i na svemu, najčešće autoportrete, portrete i aktove, ali našli smo i nekoliko pejzaža. Bio je totalno posvećen slikarstvu. Radio je i karikature na kojima se vidi kako je imao nevjerojatnu sposobnost pamćenja i sigurnu ruku. Kad se to spojilo, nastajali su fantastični portreti, ali ne bezlični, nego snažni, s jakim karakterom, iako nemaju imena i prezimena. Isto se događalo i s aktovima. On je na njima namjerno radio pojačane deformacije, koje su odražavale karakter osobe, ali su istodobno bile anatomski vjerodostojne, iako potpuno drukčije nego prirodne", objasnila je Nina Ivančić.

Vezane vijesti

Jurčić obilazi uspješne industrijske zemlje

Jurčić obilazi uspješne industrijske zemlje

Ljubo Jurčić, SDP-ov kandidat za premijera proteklih mjeseci užurbano se priprema za moguću premijersku funkciju. Tako je dosad već u svibnju boravio… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika