Austrijska književnica Elfriede Jelinek poznata je u domovini i izvan nje po društvenom angažmanu što književnim djelima, što javnim istupima. Takvo joj djelovanje s jedne strane osigurava divljenje i razna priznanja, koja uključuju i prošlogodišnju Nobelovu nagradu za književnost, a s druge strane osude konzervativnog dijela publike kakve socijalni angažman privlači poput magneta. Romani Elfriede Jelinek Pijanistica i Naslada, dva su njezina najpoznatija uratka i oba se diče "jelinekovski" bespoštednom osudom društvenih nepravilnosti.

Seks i sila
Pijanistica, objavljena prvi put 1983., roman je o ženi koja na pragu četrdesetih živi s majkom kojoj može zahvaliti za sve što je postala u životu: profesorica glasovira na bečkom konzervatoriju s teškim osjećajem manjevrijednosti. Majka joj je još od rođenja odredila ulogu velike pijanistice te je u skladu s tim ciljem odgajala. Držeći je pod staklenim zvonom, prisiljavala ju je da satima vježba glasovir, zabranjivala sve što je ukazivalo na odstupanje od cilja i odsjekla je od dodira s vanjskim svijetom. Takve zapreke profesorica trpi dan danas kao da je još dijete i vraća se s posla točno na vrijeme da majka ne bi bila uznemirena.
Roman Naslada iz 1989. također ima u središtu ženu koja je predmet ponižavanja. Supruga vlasnika tvornice našla se kako svakodnevno podnosi muževe nasrtaje. Seksualni odnos sada je pun grubosti i prisile te lišen bilo kakvih osjećaja. Tvorničar se ne brine je li žena suglasna ili nije. Zna da svaki njezin otpor može slomiti šakom.

Karikiranje likova
Po objavljivanju mnogi su kritičari romane proglasili pornografskim šundom zbog eksplicitnih prizora seksa u kojima se Jelinek ne libi vulgarizmima detaljno opisati cjelovitu koitalnu situaciju. Ti kritičari, međutim, nisu uočili tendencioznost tih prizora, to jest da ih je Jelinek namjerno učinila brutalnima i vulgarnima. Baš kao što je i beskonačnim opisivanjem degradacije likova ostatak svog pripovjednog svijeta namjerno učinila nakaradnim. S obzirom na sadržaj romane bi bilo teško čitati da nisu ispisani s toliko sarkazma jer bi nas na svakom koraku zapljusnuo val sažaljenja. Karikirajući likove u nedogled autorica dovodi njihovo stanje do apsurda kada više ne može biti shvaćeno tragično. Neprestanim prikazivanjem zastranjenja junaka kroz razne metaforičke slike, Jelinek od tužne građe stvara grotesku koja nam pomaže vidjeti svijet drugim očima. Fabule romana mogle bi se svesti na nekoliko stranica jer većinu papira u knjizi zauzima dočaravanje pomaknutog stanja svijesti protagonista.

Hrvati šljakeri
Unatoč gomilanju ti se prikazi po sebi ne iscrpljuju, ne dovode do zasićenja, već učvršćuju sliku izopačenosti društva i njegovog iskrivljenog morala. Iako se Jelinek usredotočuje na duševnu izobličenost glavnih likova, jezikovu juhu dobivaju svi kojih se dotakne. Porcija često nije veća od jedne rečenice, ali je dobro začinjena sarkazmom. Autorica šiba redom obitelji na pikniku, snobovske upravitelje tvrtki, primitivne posjetitelje peep-showa, znatiželjne susjede, malograđansku ljubav prema klasičnoj glazbi, isprazne televizijske emisije, reklame koje peru mozak. U tom su se društvu našli i Hrvati pa su i oni dobili po kostima. Tako se na nekoliko mjesta u Pijanistici Hrvati spominju u svojstvu neotesanih šljakera koji izvikuju frivolne komentare čim vide suknju. Situacija za naš narod doduše nije toliko strašna jer su najgore ipak prošli Turci kao simbol potpunog pomanjkanja kulture. Ova se politička nekorektnost očituje na svega nekoliko mjesta te bi predbacivanje autorici moglo izgledati kao traženje dlake u jajetu. No diskurs kojem je cilj osuditi društvene nepravilnosti mora izbjeći ovakvo stereotipiziranje. Čudno je kako Jelinek oštrim okom uočava i još oštrijim jezikom osuđuje seksizam i represiju, a u isto vrijeme pada u tako banalnu zamku šovinizma.

Jezoviti cerek

 Prestanemo li se duriti, priznat ćemo Jelinek vješto ismijavanje patrijarhalnih obrazaca ponašanja, ponižavajućih odnosa koji su se ustalili kao normalni, malograđanskog svjetonazora i potrošačke kulture koja nam govori da bolji postajemo povećavanjem materijalne imovine. Romani Elfriede Jelinek okrutni su, ne s obzirom na tretman junakinja, već po nemilosrdnom ismijavanju bilo kojeg oblika društvene nepravilnosti. Njezino prozivanje nije onakvo na kakvo smo navikli: plačljivo, žalobno i zanovijetajuće. Pijanistica i Naslada nisu ispisane kao čovječna poruka ljudima da ljube bližnjeg svoga, već kao jezoviti cerek. Kada su je pitali može li pisac utjecati na društvo, Jelinek je odgovorila: "On može podići prst i uprijeti njime u bolna mjesta. Može se tako smijati da druge prođe smijeh." Doista, uz dril ovakve lektire, mnogim bi zatucanim ljudima prisjela njihova životna filozofija barem na neko vrijeme.