Dok čelnici veleposlanstva, pa i sam veleposlanik John Ramsden, tvrde da su od hrvatske policije tražili sigurnosnu provjeru, hrvatski MUP to opovrgavaDamir Rovišan, djelatnik britanskog veleposlanstva u Zagrebu koji je prouzročio eksploziju ručne bombe u njegovim prostorijama, nije i jedini zaposlenik s kriminalnom prošlošću kojeg su Britanci primili u radni odnos. Nacional doznaje da i Damir Pintek potječe iz kriminalnog miljea, a strahuje se da bi se na popisu mogao naći još jedan ili čak dvojica hrvatskih državljana koji rade u istom veleposlanstvu a imaju kriminalnu prošlost.

Koliko je otkriće drugog zaposlenika s kriminalnom prošlošću postalo osjetljivo pitanje i za Republiku Hrvatsku i za Ujedinjeno Kraljevstvo, pokazuje i to što je kriminalni dosje Damira Pinteka blokiran za pretraživanje, čak i za one s posebnim ovlastima u sustavu MUP-a. Pinteku je evidentiran niz prometnih prekršaja, ali kad je riječ o kažnjivim djelima, ona su očito strogo zaštićena i od očiju zaposlenika MUP-a. Ali Nacional je od pouzdanih izvora doznao istinu o Pintekovoj prošlosti.
Damir Pintek radio je kao granični policajac na graničnom prijelazu Bregana. Već je neko vrijeme bio pod sumnjom da surađuje sa švercerima narkotika kad je 1993. ulovljen sa 100 grama teške droge. Otpušten je iz policije i protiv njega je podignuta kaznena prijava. Već je 1994. zaposlen u britanskom veleposlanstvu. Britanci nikad nisu tražili policijsku, obavještajnu ili bilo kakvu drugu provjeru Pinteka od hrvatskih vlasti.

Ako se Rovišan čudnim spletom okolnosti i previdom Britanaca zaposlio u veleposlanstvu, takav se propust nije slučajno mogao dogoditi i s Pintekom i još nekim pojedincima unutar osiguranja britanskog veleposlanstva. Posve je jasno da su Britanci svjesno zapošljavali problematične hrvatske državljane, nudeći im radna mjesta koja su u normalnim okolnostima dostupna vrlo uskom krugu dobro provjerenih i pouzdanih osoba, a zauzvrat su očito tražili neke usluge.

Otkrićem da su njihovi zaposlenici u Hrvatskoj na ovaj ili onaj način povezani s kriminalom još je jednom teško uzdrmalo britansku obavještajnu zajednicu na Balkanu. Britanci su htjeli provući tezu da su njihovi zaposlenici s kriminalnom prošlošću suradnici hrvatskih tajnih službi, što bi bilo moguće samo da su dobili lažne podatke od hrvatskih policijskih ili sigurnosnih službi. Dok čelnici veleposlanstva, pa i sam veleposlanik John Ramsden, tvrde da su od hrvatske policije tražili sigurnosnu provjeru, hrvatski MUP to opovrgava. Kad bi bilo točno to što Britanci tvrde, sigurno bi postojao nekakav pisani trag. Međutim, Britanci nemaju običaj službenim kanalima tražiti provjeru svojih zaposlenika nego isključivo samostalno procjenjuju kandidate, te je isključivo njihova krivnja što su takve osobe i zaposlili. Naime, praksa je da veleposlanstva ne obavještavaju policiju o svojim zaposlenicima jer ne žele da zemlja domaćin ima mogućnost provjere i "instruiranja" budućeg zaposlenika. Zeleno svjetlo za zapošljavanje nekog djelatnika veleposlanstva traže od svoje matične zemlje.
Nacionalovi izvori iz obavještajne zajednice uvjereni su kako se uopće ne radi o propustu britanskih službi nego je vrlo vjerojatno da su sporne osobe svjesno primljene u radni odnos. Obavještajni izvori tvrde kako iza zapošljavanja spomenutih osoba bliskih kriminalnom miljeu vrlo vjerojatno stoji nominalno bivši prvi tajnik britanskog veleposlanstva, a zapravo britanski agent broj 1 u Zagrebu Geoffrey Lungley, jer su Pintek i Rovišan zasnovali radni odnos u vrijeme kad je pod Lungleyjevim vodstvom u Hrvatskoj bila u tijeku velika britanska špijunska operacija – pokušaj uspostave kontrole nad obavještajno-sigurnosnim sustavom Republike Hrvatske, odnosno kad je lov na Gotovinu bio britanska izlika da stavi sigurnosni sustav Republike Hrvatske pod svoju kontrolu.

Britanci su bez suvišnih objašnjenja označili Hrvoja Petrača glavnim logističarom bijega generala Ante Gotovine, te su se po svaku cijenu htjeli domoći što više informacija koje bi Petrača mogle kompromitirati. Za takvo što tražile su se osobe bliske hrvatskom kriminalnom miljeu, ali ne njegovi istaknuti članovi, nego oni koji nisu bili visoko pozicionirani u tim krugovima, ali dovoljno motivirane da naude Petraču. Rovišan je bio idealna osoba za vrbovanje: imao je snažan motiv protiv Petrača, jer su ga kao redara 3. ožujka 2001 u ranim jutarnjim satima u kockarnici City hotela Esplanade pretukli Novica Petrač i Siniša Šoša. Budući da Rovišan nije dopustio kockanje Šoši i Petraču, Šoša je prema tvrdnjama tužiteljstva izvadio pištolj i drškom udario Rovišana u glavu, dok ga je Petrač udario šakom u usta. Srušili su ga zatim na pod i izudarali, a napadnuti Rovišan okrenuo se glavom prema podu kako bi zaštitio zube.
Od siline udaraca, Rovišan je izgubio svijest. Osim toga, Rovišan dolazi u britansko veleposlanstvo iz zaštitarske tvrtke "Cobra", kojoj je na čelu bivši zapovjednik Vojne policije Ivan Grbavac, za kojeg se tvrdi da je bio u bliskim odnosima s parapolicijskim timom Ranka Ostojića, koji je pak tijesno surađivao s britanskim sigurnosnim službama. Grbavac je na početku Domovinskog rata bio zapovjednik zaštitne bojne Glavnog stožera koja je bila zadužena za štićenje vitalnih objekata hrvatske države i osoba iz državnog vrha na području Zagreba. Grbavac je potom imenovan i prvim zapovjednikom Vojne policije. On je osobno birao ljude koji su radili u Vojnoj policiji, što ga je poslije stajalo smjene. Smijenio ga je tadašnji ministar obrane Gojko Šušak, jer se doznalo da na službenom ulazu pred predsjedničkom rezidencijom radi vojni policajac koji iza sebe ima više od 30 kaznenih prijava. Grbavac je u vrlo bliskim odnosima s Dragom Frančiškovićem kojeg je Račanova vlada prepoznala kao dezinformatora u slučajevima lociranja odbjeglog generala Gotovine.

Bivši šef POA-e Franjo Turek više je puta odbio zahtjeve Britanaca da se posluže infrastrukturu POA-e i telefonski prisluškuju osobe koje smatraju sigurnosno zanimljivima. U ime britanskog MI-6 od Tureka to je više puta otvoreno tražio danas 33-godišnji Gareth Geoffrey Lungley, koji u Hrvatskoj nominalno figurira kao prvi tajnik britanske ambasade za politička pitanja, a kojeg su kao agenta još početkom 2000. dekonspirirali njegovi kolege u SIS-u, što se može naći na web stranicama.

Za svoje zahtjeve Lungley je kao paravan iskoristio slučaj odbjeglog generala Gotovine te je od Tureka istodobno tražio sve telefonske brojeve rodbine, prijatelja i generalskih kolega Ante Gotovine, kao i nekih političara koji su prema britanskim procjenama bliski Gotovini. Lungley je od Tureka tražio da omogući britanskom SIS-u i prisluškivanje fiksnih telefonskih linija u Hrvatskoj.

Turek mu je odgovorio negativno i zamolio ga da mu objasni kako slučaj Gotovina ugrožava britansku nacionalnu sigurnost. Rekao mu je da POA poduzima sve potrebne mjere da se locira Gotovinino boravište i njegovi mogući pomagači. Nekoliko tjedana prije neočekivanog obrata u britanskom stavu prema Hrvatskoj, odnosno zaustavljanja Hrvatske na putu prema EU, Turek je smijenjen. Po nalogu premijera Sanadera njegov nasljednik i sad već bivši šef POA-e Joško Podbevšek posve je otvorio kapacitete POA-e britanskim špijunima. Posljedica toga je ultimativni i podcjenjivački britanski non paper koji je 1. veljače Geoffrey Lungley predao Tomislavu Karamarku, novom ravnatelju Protuobavještajne agencije, u kojem se od državnog vrha zahtjeva da uputi javnu podršku svim službama u potrazi za Gotovinom i njihovo očekivanje da će svi državni službenici pomoći u toj zadaći. Na drugome mjestu Britanci su tražili vrbovanje Mihaela Budimira, Joška Buljana, Ivana Mihaljevića i Radovana Palmovića, aktivnih vojnih časnika koji su povezani s Markicom Rebićem. Ako bi odbili suradnju, hrvatske vlasti trebale bi ih otpustiti i izvesti pred sud zbog odavanja državnih tajni.

Na trećem mjestu MI6 traži prisluškivanje umirovljenoga generala Ante Kotromanovića i odvjetnika Ive Farčića, koji su navodno u kontaktu s Gotovinom. Na četvrtom mjestu zahtijeva se ucjena Gotovininih zadarskih prijatelja Žonija Maksana, Denisa Ercega, Željka Matozana, Bože Jusupa. Zatim, od hrvatskih službi zahtijeva se uhićenje bande Hrvoja Petrača, kao i zastrašivanje sudaca koji su navodno na njegovu platnom popisu, poput Ivana Turudića i Krešimira Devčića. Britanci su na šestom mjestu tražili sudski progon Franje Tureka i Željka Bagića, što je zapravo Lungleyjev privatni obračun s dvojicom bivših visokopozicioniranih osoba u hrvatskim sigurnosnim strukturama, jer obojica nisu dopuštali Britancima preuzimanje nadzora nad hrvatskim sigurnosnim sustavom.
Slučaj eksplozije ručne bombe u britanskom veleposlanstvu ni izbliza nije rasvijetljen do kraja, jer je otkrivanje identiteta počinitelja Damira Rovišana izazvalo lančanu reakciju i otkriće niza propusta u radu britanskog veleposlanstva posljednjih godina. Hrvatski državni vrh ne želi nikakvim suvišnim istragama ovih dana izazvati negativne reakcije britanske diplomacije uz cijeli slučaj, jer bi to moglo zaustaviti eventualni početak pregovora Hrvatske s EU.