Srećko JurdanaCarla Del Ponte ovih dana opet dolazi u Zagreb, i prilika je to za lokalnu političku kastu na vlasti da ponovno razvije euforiju oko početka pregovora s Europskom unijom. Dade li spomenuta gospođa pozitivnu ocjenu akcijskome planu, kakvu još nikada nije dala, eto nam Europe u dvorištu, tim više što i Sanader - kojem je Europa slamka spasa - intenzivno antešambrira* po štrasburskim koridorima ne bi li količinu tamošnjih simpatija prema Hrvatskoj prevalio preko kritične razine za otvaranje pregovora. Kako vidimo, polako se približava vrijeme za još jedno isforsirano narodno veselje oko Europe, bez obzira na to što ankete pokazuju da većinu građana za ulazak Hrvatske u Europsku uniju sve više boli đon*. U tom kontekstu, državni mediji nastoje preparirati publiku na jednu novu Carlu Del Ponte, naklonjenu Sanaderovoj galami, ali za sada je jasno samo to da žena ostaje nepredvidiva u svojoj invenciji i dosljedna u stavu kako puna suradnja s Haagom znači izručenje Gotovine, ili pronalaženje njegovoga skrovišta.

Kad je o njezinoj nepredvidivosti riječ, uhićenje Hrvoja Petrača u Grčkoj - taj proklamirani trijumf nad trijumfima Sanaderovoga akcijskoga plana - toliko je fasciniralo Carlu Del Ponte da je odmah odlučila udariti na Vatikan. Netko je tu lud, rekao bi narod u svojoj mudrosti. U hrvatskoj Vladi i medijima mjesecima se - pod utjecajem tužiteljice - trubi da se upravo kod Petrača nalazi ključ za enigmu Gotovina, da bi spomenuta gospođa odjednom počela tvrditi kako ključ zapravo drži Papa. I što sad ? Hoće li Del Ponte zatražiti od Sanadera da Benedikta Šesnaestog privede na informativni razgovor, a ako je Sveti Otac nedostupan, tj. ako talijanska policija ne pokaže na tom planu volju za suradnju, onda barem Josipa Bozanića kao njegovog lokalnog namjesnika? U svojoj panično-nekontroliranoj težnji da ga prime u Europu, Sanader bi i ovdje – kao specijalan ustupak gospođi Del Ponte - mogao poduzeti neku inicijativu.

Upitali su Sanadera nedavno na press-konferenciji, u povodu njegovoga razmetanja Petračevim uhićenjem, ima li bilo kakvih dokaza da anatemizirani gospodin Petrač financira Gotovinu, na što je premijer izjavio kako ne može govoriti o pojedinostima akcijskoga plana, što je književni izraz za činjenicu da dokaza nema. Taj bi se plan sad evidentno mogao proširiti na istraživanje samostanskih katakombi. Carlu Del Ponte netko je obavijestio da se Gotovina skriva u franjevačkim podrumima, odjeven možda u vreću s kapuljačom, poput Seana Conneryja u filmu “Ime ruže”. Taj netko, međutim, nije rekao u kojem, i tu bi sad na scenu trebali stupiti Sanader, Bozanić i Papa s odredima za pretraživanje.

Crkva je, doduše, ponešto skeptična prema takvoj suradnji s Haagom i ne ostavlja dojam da su je tužiteljičine optužbe uzdrmale u temeljima: Papa se nije oglasio, na Kaptolu su za Carlu Del Ponte konstatirali kako gubi osjećaj za mjeru i realnost, a uočava se da ni mnogi drugi promatrači nisu daleko od takvog zaključka. Između katoličke i pravoslavne crkve tužiteljica uspostavlja usiljenu analogiju. Istjerivanje pravde nije uvijek do kraja racionalan posao, i to je uglavnom sve što se za sada može reći na temu napada Carle Del Ponte na Vatikan. Može se očekivati da će se tužiteljica u Zagrebu pojaviti s novim nadahnućem, i ono će promatračima koji od toga žive osigurati povod za razvoj nove haaške analitike, trenutno ograničene na magični trokut PfP (Petrač-franjevci-Papa).

Hrvatska scena inspirira, borba protiv monotonije njezina je konstanta, a doprinos tome ne daje samo Carla Del Ponte. Potvrdilo se to zadnjih dana i preko jedne male ali idiotske eksplozije u britanskome veleposlanstvu, koja je Hrvatsku - da nije idiotska - mogla koštati Europe. Stanoviti Damir Rovišan - osuđeni kriminalac - igrao se nešto s bombom i aktivirao upaljač. Bio je zaposlen u ambasadi i na posao je dolazio s tom bombom u džepu, što je svakako uzor interne sigurnosti. Nitko ne odgovara na pitanje kako se, i zašto, u jednoj ambasadi može zaposliti opskuran tip s kriminalnim dossierom koji manipulira bombama, ali očito je da može.

Dotični Rovišan vjerojatno je radio kao dojavnik tajnih službi, u prvome redu britanske koja mu je namjestila posao, ali ni hrvatska strana ovdje nije bez grijeha. Sanader se uplašio da će mu taj bizaran eksces ugroziti fenomenalne dosege akcijskoga plana, tj. da će svijet steći dojam kako u Hrvatskoj postoji nekakvo protubritansko raspoloženje i poručiti mu: ništa od pregovora. Može, međutim, biti spokojan. Pošto je Rovišan i engleski proizvod, engleskim taktičarima stalo je da se stvar brzo zataška. Rovišana čeka komfor Remetinca, a Hrvatska čeka Carlu Del Ponte, u nedostatku pametnijega posla.

STUPAC TJEDNA: ZLOČINAČKA ORGANIZACIJA?; DAVIS-CUP, DUŠANOVIĆ I SIBIR

Dvojica ljudi iz HNS-a - Antun Kapraljević i Jakša Marasović - nazvali su HDZ zločinačkom organizacijom kojoj je odavno već trebalo zabraniti rad, a politbiro HDZ-a reagirao je na te riječi ogorčenjem i kontrauvredama. Šeks je za Kapraljevića izjavio da mu je najveća kazna to što ga javnost čuje, Hebrang je Marasovića nazvao pijancem, na što mu je ovaj uzvratio parafrazom staroga vica o pijancu i ženi u tramvaju (“pijanac se može otrijezniti, ali budala ostaje budala”). Kako vidimo, hrvatska politička scena - za razliku od ostatka društva - postaje sve veselija i po njezinim motivima mogli bi se bez problema početi proizvoditi humoristički vodvilji* za osnovne škole.
Što je, dakle, HDZ? Zločinačka organizacija ili skup poštenjaka koji se žrtvuju za opće dobro? Predodžba o HDZ-u kao zločinačkoj organizaciji počela se razvijati u Tuđmanovo vrijeme, kad je postalo univerzalno jasno da se pod okriljem te interesne udruge provodi najveća pljačka nacionalnih dobara u hrvatskoj povijesti. Nitko od osoba koje su politički omogućile tu pljačku, i koje su na njoj profitirale, nije završio na robiji, a nekima su podignuti i spomenici. Sve to ipak nije razlog da se najveće među svim rodoljubima - koji su se u međuvremenu i reformirali - samo tako proglasi za kriminalce, jer stranku osjetljivih duša kao što je HDZ, riječi mogu raniti jače od mača.
* * *
Ulazak u finale Davis-cupa ogroman je sportski uspjeh, pa ni Mići Dušanoviću, teniskome komentatoru HTV-a, ne treba previše zamjeriti na jaukanju i puhanju od navijačke muke. Ipak, s opaskom na račun sudaca u drugome meču dvoboja Hrvatska - Rusija - “sude kao da igramo u Sibiru” - solidno je uspio prijeći granicu reporterske pristojnosti i prema suparniku i prema gledateljima.