Damir RadićKad je sredinom i u drugoj polovici 80-ih buknuo novi val američkih nezavisnih autora predvođen braćom Coen, Spikeom Leejem, Gusom Van Santom i Stevenom Soderberghom, a dijelom scene postao je i po godinama i stažu stariji David Lynch, svima je bilo jasno da je inicijalni plamen zapalio Newyorčanin iz Ohia Jim Jarmusch. Bjelokosi americana-punker raznolikog i složenog etničkog podrijetla (navodno ima i indijanske krvi) debitirao je prvi u indie generaciji diplomskim cjelovečernjim uratkom "Neprekinuti praznici" (Permanent Vacation) 1980., a prvoga ga je otkrila i festivalsko-kritičarska krema europskog filma koja je u Cannesu Zlatnom kamerom za najbolji debi nagradila njegov profesionalni prvijenac "Čudnije od raja" (Stranger Than Paradise) iz 1984. Kroz čitave 80-e Jarmusch je ostao najkultnijim autorom svjetskog filma, znatno utječući na jednog od vodećih europskih art-autora Akija Kaurismäkija, a 90-e su potvrdile njegovu jedinstvenost. Dok su svi ostali nezavisnjaci odlučili oploditi u međuvremenu formirani marketinški brand nezavisnog filma novcem hollywoodskih majora, Jarmusch je kao usamljeni vitez ustrajao na specifičnoj poetici ekscentrične, apsurdistički pomaknute americane čiji su zaštitni znakovi otuđeni i često letargični (anti)junaci koji gotovo redovno nekamo putuju i u čijim životima pop-kultura obično ima znatnu ulogu, potom reducirana dramaturgija s tzv. minus postupcima (posebno uočljivima u metažanrovskim intervencijama), nesporazumi u jezičnoj komunikaciji i jezične igre kao ishodište komičnog, te oprečna recepcija Amerike ovisna i o medijski stvorenoj slici o njoj. Sredina i kraj 90-ih Jarmuschu su donijeli i važan iskorak prema žanrovskom filmu: još je "Pod udarom zakona", oslanjajući se na kriminalistički zatvorski film, navijestio njegov interes za klasične žanrove, koji je u 90-ima proširio i produbio vesternom "Mrtav čovjek" (Dead Man) i još više gangsterskim filmom "Duh Pas: Put samuraja" (Ghost Dog: The Way of the Samurai). Dakako, Jarmuschov pristup žanru nije bio nimalo pitom, a oslanjao se na godardovske i antonionijevske žanrovske eksperimente, bilo u komično-interpretativnom smislu ("Pod udarom zakona"), bilo u meditativno-metafizičkom ("Mrtav čovjek"), ili kombinirajući oboje ("Put samuraja"). "Put samuraja" pritom je bio pomalo iznenađujući iskorak u standardnije žanrovsko strukturiranje, gledajući dakako u kontekstu Jarmuschove poetike, i donio mu je najveću zaradu u karijeri, nešto više od tri milijuna dolara u američkoj kino distribuciji. Rekord je stajao do ove godine, kad je novim filmom "Slomljeno cvijeće", preuzimajući delikatno coolersku sliku Billa Murraya uspostavljenu u "Izgubljenima u prijevodu" (Lost in Translation) Sofije Coppole, osvojio Veliku nagradu žirija u Cannesu (druga glavna nagrada), nakon čega je film postao velikim art-hitom zaradivši samo u američkim kinima više od 11 milijuna dolara; do jučer, to je bio iznos o kojem je najveći nezavisnjak američkog filma mogao samo sanjati.
"Slomljeno cvijeće" pravi je jarmuschovski uradak. Kroz jednostavnu priču u formi filma ceste - u kojoj karakteristični jarmuschovski protagonist (otuđen i letargičan, no ovaj put u kasnim srednjim godinama i vrlo imućan) putuje Amerikom da bi kroz susrete s četiri žene koje su mu prije 20 godina bile djevojke pokušao saznati koja je od njih eventualna majka njegova navodnog sina – propituje se egzistencijalno stanje društvenih samoizopćenika, kulturalni i medijski okoliš Amerike u svojoj raznovrsnosti i implicitnoj nametljivosti, priroda žanra (ovaj put detektivskog trilera).
Junak filma, "ostarjeli Don Juan" znakovita imena Don Johnston (jasna referenca na seks-simbol 80-ih Dona Johnsona, koju primjećuje više likova u filmu, kao što više njih povlači paralelu između Dona i Don Juana, a u oba slučaja na djelu je jarmuschovska igra riječi i referiranje na medijsko spoznavanje svijeta), pri njegovu će kraju iznijeti vlastitu životnu filozofiju o egzistenciji u vremenu, no isto tako će se naći "nasukan" na samom, otvorenom kraju filma, i to stoga što je popustio pod implicitnim društveno-medijskim pritiskom poželjne slike obiteljske egzistencije koju posreduje amaterski detektiv, Etiopljanin Winston (Jeffrey Wright). Taj lik otprilike odgovara onom koji je igrao Roberto Benigni u "Pod udarom zakona" - dakle dinamičan i entuzijastičan useljenik koji u Americi, sukladno njezinoj medijskoj samopromociji, vidi zemlju otvorenih mogućnosti, a svojim "reprezentativnim" obiteljskim stanjem i odnosom spram obitelji kao temeljnoj društvenoj jedinici (oženjeni i marljivi otac petero djece koji lakoćom radi od jutra do sutra) sjajno se uklapa, bez vlastite krivice, u poželjnu i podobnu društvenu shemu kojoj je Don kao samodostatni i neaktivni samac nezainteresiran za čvrsto obiteljsko strukturiranje suprotstavljen, baš kao što su to bili liku Roberta Benignija u "Pod udarom zakona" likovi koje su igrali Tom Waits i John Lurie. Winston je pritom zaražen i medijskom slikom žanrovskog junaka koja se nakon knjiga, filmova i televizije raširila i internetom, pa se uživljava u ulogu detektiva koji po internetskim uputama pokušava riješiti zagonetku Donova pisma u kojem ga nepoznata pošiljateljica, ili možda pošiljatelj, obavještava da ima sina za kojeg nije znao. To je pokretač koji će film odvesti u smjeru godardovsko-antonionijevski abortiranog trilera s blagim meditativno-metafizičkim dodirom, ali i dozom humora bliskom Godardu i nezamislivom Antonioniju. Jarmusch u toj koncepciji sustavno iznevjerava očekivanja klasične žanrovske naracije i na nju navikla gledatelja: znakoviti epizodisti koji bi u klasičnom trileru bili inicijatori novog fabularnog niza ili podzapleta, ovdje nestaju kako su se i pojavili, što je dvostruko motivirano. S jedne strane svjesnom (igralačko modernističkom) dekonstrukcijom žanra, s druge modernističkim poimanjem realizma koje želi autentično zahvatiti zbilju, pa preuzima iz nje uobičajene situacije ne želeći ih podčiniti dramatizaciji standardne narativne odnosno žanrovske obrade.
Jarmusch je film kompozicijski skladno oblikovao, što je obilježje većine njegovih radova. Jezgru filma čine Donova putovanja k davnim djevojkama, a čvrst okvir Donov dom, kao i onaj Winstonov, u kojima se, na ranije opisan način, njih dvojica karakterizacijski kontrapunktiraju, dok je u sjeni te interakcije Donov odnos s donedavnom družicom Sherry (Julie Delpy). Zanimljivo je da je svaki sljedeći Donov susret s bivšim partnericama - a oni idu u nizu od Laure (Sharon Stone) preko Dore (Frances Conroy) i Carmen (Jessica Lange) do Penny (Tilda Swinton) - sve kraći i hladniji (dug Antonioniju), da bi naposljetku najkraći, ali, znakovito, najemotiviji, bio onaj s preminulom petom djevojkom Michelle kojoj je na grob donio cvijeće. Takvo je skraćivanje i kompozicijski skladno i narativno ekonomično, ali i psihološki sugestivno - upućuje na gašenje ionako krhke Donove nade za pronalaženjem ne nužno ili čak prvenstveno sina, nego nekog novog sadržaja u svom zamrlom življenju. Na samom kraju probuđena nada pretvorit će se u potpunu dezorijentiranost (sugeriranu brzom kružnom vožnjom kamere oko junaka), ali nakon svega Don ipak ima i neke razloge za zadovoljstvo. Na putu je imao dragocjene susrete s dvije osebujne, sasvim mlade, čarobno privlačne djevojke – erotski nesputanom teen slatkicom Lolitom (nomen est omen!) koja mu je posve obnažena ponudila sladoled, te prozračnom delikatnom cvjećaricom Sun Green, koja mu je previla rane. Staviti u isti film nimfice poput Alexis Dziene (Lolita) i Pell James (Sun Green) jasan je znak iznimna autorskog senzibiliteta zbog kojeg Jarmuschu valja oprostiti nizanje neelaboriranih iako ekspresivnih junakovih susreta s bivšim družicama, koji su doduše svojom reduciranošću posve funkcionalni unutar autorove poetike, ali smanjuju spontani gledateljski užitak. "Slomljeno cvijeće" pametan je i slojevit film koji kao da namjerno ne želi razviti sve svoje (karakterizacijsko-interakcijske) potencijale, ali to je odavno karakteristika radova Jima Jarmuscha.

Broken Flowers, am.-franc. drama, 2005.
R: Jim Jarmusch Gl: Bill Murray, Jeffrey Wright, Sharon Stone, Jessica Lange, Julie Delpy

ocjena: 4 zvjezdice