Objavljeno u Nacionalu br. 516, 2005-10-03

Autor: Robert Bajruši

BORAC PROTIV PIF-ovske PRETVORBE

Tužba koja ruši kuponsku privatizaciju

Čedo Žic, ekonomski stručnjak čiju je tužbu Ustavnom sudu iz 1998. prije nekoliko dana potvrdilo Državno odvjetništvo, ocijenivši da je kuponska privatizacija bila nezakonita, za Nacional pojašnjava zašto treba razvlastiti holdinge proizašle iz PIF-ova

'Približno 300.000 građana je oštećeno u kuponskoj privatizaciji, a kad govorimo o novcu, riječ je o 3 milijarde kuna''Približno 300.000 građana je oštećeno u kuponskoj privatizaciji, a kad govorimo o novcu, riječ je o 3 milijarde kuna'Čedo Žic, ekonomski stručnjak i predsjednik Koordinacije udruga polagatelja prava na dionice javnih poduzeća, mogao bi postati osoba koja je poništila kuponsku privatizaciju. Široj hrvatskoj javnosti Žic je bio nepoznat sve do prije nekoliko dana kad je Državno odvjetništvo potvrdilo njegovu tužbu Ustavnom sudu iz 1998. u kojoj je zahtijevao poništenje kuponske privatizacije u kojoj su PIF-ovi od 300.000 građana prijevarom oduzeli dionice vrijedne oko 3 milijarde kuna. Ukratko, riječ je o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Pravilnika o dodjeli dionica bez naplate, dakle, cjelokupnog postupka kuponske privatizacije.
Ustavni suci osam su godina odbijali odlučiti o toj tužbi i status quo zacijelo bi se nastavio da nije bilo afere Liburnia. Ivo Sanader i njegova vlada žele oduzeti dionice Dom holdingu i njegovim vlasnicima Darku Ostoji i Georgu Eltzu, ali nisu znali kako to učiniti. Onda je Damir Polančec doznao za Žicovu ustavnu tužbu i ona je proslijeđena na uvid u Državno odvjetništvo. Mladen Bajić i suradnici su – kao i Čedo Žic još 1998. – ocijenili da je kuponska privatizacija bila nezakonita i neustavna i sada je na redu Ustavni sud. Vlada ima pravo požuriti ustavne suce, što znači da bi presuda mogla biti donesena uskoro, može se reći, ni devet godina nakon ulaganja tužbe. Bude li tužba usvojena, mogla bi izazvati tektonske poremećaje na financijskom tržištu jer će holdinzi ostati bez najvećeg dijela imovine, ali tada će im možda država morati nadoknaditi štetu. Bit će to golema zavrzlama u kojoj će stradalnici valjda dobiti svoje novce, ali cijena te zavrzlame za državni proračun iznosi barem 400.000.000 eura.
Čedo Žic radio je u Ekonomskom institutu u Zagrebu, a potkraj 80-ih doktorirao u New Yorku. Bio je UN-ov ekonomski stručnjak u Africi, zatim je radio u Agrokoru, a sada vodi vlastiti financijski ured i surađuje u poslovima vezanim za fondove Europske unije u Hrvatskoj.

NACIONAL: Koji je bio povod podnošenja ustavne tužbe?

- Cijelu karijeru bavim se privatizacijom i tržištima kapitala, a još uvijek sam i predsjednik Koordinacije udruga polagatelja prava na dionice javnih poduzeća. Formirali su ih sindikati, a mene su izabrali jer sam neovisni savjetnik i ne pripadam ni jednoj stranci ili političkoj opciji. Ovo je pitanje hrvatskog sudstva koje osam godina ne rješava jednu tužbu. Ustavnu tužbu podnio 26. siječnja 1998. Napravio sam to iz građanske dužnosti i profesionalnog interesa jer su loši ekonomski efekti i niske stope rasta ove zemlje dobrim dijelom rezultat neefikasnog sustava koji promovira neadekvatne ljude na ključna mjesta industrije i gospodarstva. Naše gospodarstvo vode ljudi s mentalitetom zelene tržnice i samouki tajkuni, dobrim dijelom upravo zbog nereda na financijskim tržištima koja su posljedice neuspjele pretvorbe i privatizacije, uključujući ovu sagu o kuponskoj privatizaciji. Zato treba podržati nedavnu inicijativu predsjednika Mesića za reviziju.

NACIONAL: Koliko je hrvatskih građana oštećeno u kuponskoj privatizaciji?

- Približno 300.000, a kad govorimo o novcu, riječ je o 3 milijarde kuna. Sasvim sigurno to je iznos zbog kojeg je Ustavni sud odavno morao reagirati. Ovo su brojke: maksimalna svota na koju je svaki stradalnik imao pravo iznosila je 20.000 bodova, odnosno tadašnjih njemačkih maraka. Prosječni paket dionica trebao je vrijediti 7000 maraka, a već 1998. izjavio sam da će ti ljudi za svoj paket dobiti samo 1200 maraka. Stvar je jednostavna, fondovi su najprije podcijenili te dionice, a potom ih precijenili, jer su zarađivali na razlici. Čak su otišli korak dalje i na teren poslali akvizitere koji su podcijenjene dionice kupovali od stradalnika. U uređenim tržišnim državama to je kažnjivo djelo i u Americi za takvo što idete tri godine u zatvor. Pravilnik o kuponskoj privatizaciji ima potpis ministra privatizacije Ivana Penića, dok je izmjene i dopune Pravilnika potpisao njegov nasljednik Milan Kovač, ali kako nije napravljen u skladu sa Zakonom o privatizaciji i Zakonom o PIF-ovima, podnio sam tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

NACIONAL: Glavni krivac bio je Borislav Škegro?

- Škegro je u to vrijeme bio potpredsjednik Vlade za gospodarstvo i šef Fonda za privatizaciju, ali on nije potpisao sporni pravilnik. Škegro je gurao provedbu tzv. masovne privatizacije kao u Češkoj, iako je to dovelo do stečaja osam banaka i masovnih gubitaka. Činjenica je da je on imao zapovjednu odgovornost, a posljedica naše varijante masovne privatizacije bio je nastanak PIF-ova. Iako su Penić i Kovač potpisali pravilnik, izradio ga je Damir Ostović, donedavni predsjednik Fonda za privatizaciju koji je morao odstupiti nakon Afere Liburnia. Ustavnom tužbom zahtijevam ukidanje pravilnika i naknadu štete stradalnicima, čime ne ulazim ni u čiju kaznenu odgovornost. Da budem nepristran, moram naglasiti da su aferu Liburnia i ostale makinacije fondova omogućile izmjene Zakona o PIF-ovima i Zakona o investicijskim fondovima u prosincu 2001., izvedene za potpredsjednikovanja Slavka Linića. Bez tih izmjena ne bi bilo moguće sve to dilanje i preuzimanje upravljanja tvrtkama. Tu je netko izričito pogodovao PIF-ovima kako bi se moglo ostvariti bogaćenje i isplata na teret sredstava stradalnika: time je narušen ustavni princip jednakosti pojedinih grupa građana pred zakonom jer se, protivno slovu Zakona o PIF-ovima, nasilno oduzimaju sredstva iz fondova stradalnika da bi se neutemeljeno bogatila klasa menadžera fondova. Nakon prve nepropisne transformacije u "redovite" investicijske fondove, PIF-ovi su doživjeli još jednu mutaciju, pretvorili su se u holdinge, opet protivno odredbama o Otkazu i likvidaciji iz članka 49. Zakona o investicijskim fondovima. Time je narušen osnovni fiducijarni princip pravne zaštite neupućenih imatelja dionica na tržištima vrijednosnih papira: lovostaj je prekinut, lov je otvoren na sve vrste divljači.

NACIONAL: Tadašnji predsjednik Ustavnog suda bio je Smiljko Sokol. Jeste li kontaktirali s njim?

- Nisam, ali znam da je moj predmet među ustavnim sucima u ovih osam godina prelazio iz ruke u ruku. Najprije ga je dobio Hrvoje Momčinović, koji je nakon nekog vremena prešao u Agenciju za zaštitu tržišnog natjecanja. Tada je predmet preuzeo Petar Klarić, a kad je on imenovan predsjednikom Ustavnog suda, moju tužbu uzeo je i treći sudac – još ne znam koji. Zanimljivo je od koga su suci pokušavali vidjeti koliko je moja tužba osnovana. Tako je Momčinović 1998. zatražio vještačenje od Ministarstva privatizacije, dakle od istih koji su i napisali sporni pravilnik, što je besmisleno. Naravno da je mišljenje bilo negativno, a potpisao ga je tadašnji ministar Milan Kovač. Kad je 2000. naslijedio predmet, Petar Klarić je tražio mišljenje od Ministarstva gospodarstva i dobio odgovor Goranka Fižulića koji se sastojao od jedne rečenice, a ta je preslika odgovora Milana Kovača. Dodatni problem o kojem se malo zna jest da Ustavni sud nema ekonomske stručnjake koji su sposobni za ekspertize o ovakvim temama i prilično je upitno koliko su njegove odluke fundirane. Isti problem ima i Državno odvjetništvo u koje su me nedavno pozvali. Rekli su mi da je Vlada od njih zatražila očitovanje o mojoj ustavnoj tužbi, ali Državno odvjetništvo uopće nema svojih financijskih ni ekonomskih eksperata, a Vlada mu nije odobrila novac za kadrove koji bi mu omogućili da izvrši mandat.

NACIONAL: Ipak, Državno odvjetništvo potvrdilo je da je vaša tužba osnovana?

- Mogu se oni o tome očitovati, ali prihvatljivo bi bilo da imaju ekonomske analitičare koji bi im omogućili da uđu u meritum i daju kompetentno mišljenje. Isti eksperti ionako im trebaju za pripremu tužbi, a ne, kao sada, da dolaze nepripremljeni na sud, da bi tek u sljedećoj instanci mogli angažirati sudskog vještaka za financije. Još mi je manje jasno kako Državno odvjetništvo uopće može pripremiti tužbu koja zahtijeva prethodno praćenje tijeka novca ako nema eksperte koji su za to kvalificirani i kompetentno razgovarati s inozemnim financijskim stručnjacima.

NACIONAL: Jeste li pokušali o svojoj tužbi razgovarati s ustavnim sucima?

- Petar Klarić mi je na jednom seminaru objasnio da su razgovori sa sucima Ustavnog suda dopušteni, za razliku od onih na redovnim sudovima. Međutim, pokušaji kontaktiranja s ustavnim sucima pretvorili su se u parodiju: ne samo da nisam mogao doći do pojedinih sudaca, nego mi je i tajnica Vice Vukojevića odbrusila da ona nije ovdje da meni dijeli pravne savjete! Tek kad sam 2004. dao požurnicu, vidio sam u čijim je rukama moja tužba. Sama požurnica uopće nije ubrzala rješavanje tužbe, nego je do obrata došlo zbog sukoba Vlade s menadžerima Dom i SN holdinga, Darkom Ostojom i Georgom Eltzom, i potrebe da u prijateljskom nagovaranju iskoriste dodatne argumente. Netko je u Vladi odlučio moju tužbu uputiti u Državno odvjetništvo i zatražiti njihovo mišljenje. Vlada kao ovlašteni predlagatelj može, za razliku od mene, tražiti od Ustavnog suda da se očituje. Ako na kraju odustane, ja se mogu obratiti međunarodnom sudu u Strasbourgu.

NACIONAL: Znači da još niste podigli tužbu u Strasbourgu?

- Tako je. Taj je postupak zasad u mirovanju, ali proceduralne radnje nastavit ću ako postane očito da se Vlada povlači zbog pragmatičnih razloga, a Sud nastavlja otezati, što je već javna blamaža. Pretpostavljam da će Vlada ipak tražiti očitovanje Ustavnog suda nakon što dobije pozitivno mišljenje od Državnog odvjetništva. U petak, 30. rujna, razgovarao sam s predsjednikom Ustavnog suda Petrom Klarićem, do kojeg prije nekoliko mjeseci nikako nisam mogao doći. Osim što smo razgovarali o korupciji u slučaju Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, u koji su upleteni Tomčić i Račan, preuzeo je dokumente u vezi s ustavnom tužbom protiv PIF-ova. Sada čekam sljedeći korak. Prihvati li Ustavni sud moju tužbu, Sanaderova vlada automatski će riješiti problem Liburnije i proturječnih arbitraža, a ujedno će pred sobom imati logistički problem upravljanja naslijeđenom imovinom fondova i mogućnost da pravično nadoknadi štetu stradalnicima Domovinskog rata. Pritom se ne treba osvrtati na teze da je prošlo puno vremena i stvari nije moguće vratiti na početak jer su prekomplicirane. Ako smo odlučili nacionaliziranu imovinu vratiti vlasnicima 50 godina nakon oduzimanja, zbog čega ne bismo mogli restituirati prvotno stanje vlasništva sadašnjih holdinga samo pet godina nakon utemeljenja. Tvrtke pod prinudnom upravom također vode menadžeri, kao što ih vode za Eltza i Ostoju. Ova vlasnička transformacija samo je manji knjigovodstveni izazov, a gubitka vrijednosti i poremećaja u poslovanju neće biti u mjerljivoj količini.

NACIONAL: Smatrate da bi se fondovima imovina mogla oduzeti bez većih posljedica za državu i proračun?

- To je demagogija koju prodaju novi tajkuni. Nikakav problem nije čak ni revizija privatizacije koju traži Mesić jer se mijenja samo nominalno vlasništvo, a proizvodnja, poslovanje, procesi i menadžeri ostaju isti. Sve se može vratiti u prvotno stanje i točno izračunati što komu spada i tko koga treba kompenzirati: nema tu više matematike, sve se svodi na aritmetiku.

NACIONAL: Ispada da ste postali glavni adut Sanaderove vlade u njegovu ratu protiv Ostojina Dom holdinga. Jeste li bili u kontaktima s premijerom ili njegovim suradnicima?

- U kolovozu sam kontaktirao ured Damira Polančeca, koji mi je preko tajnice poručio da nije zainteresiran za moju ustavnu tužbe. S druge strane, netko je iz Vlade uputio ustavnu tužbu Državnom odvjetništvu, tako da ili ne zna što rade drugi dijelovi Vlade, ili daje proturječne izjave. Uvođenje reda u privatizaciju, financije i tržišta kapitala u Hrvatskoj nužno je da bismo ubrzali gospodarski rast. Sadašnje pregovaranje Vlade sa stradalničkim holdinzima moglo bi završiti kao još jedan deal kojim se zadovoljavaju parcijalni grupnovlasnički interesi umjesto da se slučaj stradalničkih fondova sustavno riješi.

NACIONAL: Neki strahuju da bi, ako Ustavni sud prihvati vašu tužbu, to moglo izazvati veliku financijsku krizu jer bi država iz proračuna morala fondovima nadoknaditi štetu?

- Prije svega, zakoni se moraju provoditi tu nema nikakvih isprika. Država će eventualno trebati namiriti razliku do zakonom stečenih prava stradalnika prosječne vrijednosti od 7000 maraka, što bi trebala učiniti i da se holdinzi ne stave pod prinudnu upravu. Može li se u ovim socijalnim uvjetima nazvati krizom to što se dionice poduzeća koja još nisu privatizirana podijele stradalnicima, a ne prepuste po niskim cijenama stranoj upravi koja je već zavladala većinom atraktivnih sektora hrvatskoga gospodarstva? S druge strane, svi se brinu kako isplatiti dug umirovljenicima, a nitko ne govori da istodobno 40-ak njihovih sugrađana uplaćuje milijunske iznose za mercedese. Isplata zakonitih prava stradalnika nije nikakav "trošak" za državu nego samo marginalno seljenje ekstraprofita od onih koji očito imaju više nego što im treba onima kojima je najpotrebnije. Što se tiče fondova, oni su napravili toliko nepropisnih poteza da će globe za prijevare financijski neobrazovanih građana premašiti njihova prava na odštetu. Globe za nepropisno poslovanje vrijednosnim papirima notorno su visoke.

NACIONAL: Koji je vaš financijski interes u oduzimanju imovine holdinzima?

- Nemam nikakve provizije ili nagrade. Jedina nagrada koju bih volio dobiti jest da postanem dio grupe koja će raditi na reformi sustava i uvođenju reda na financijska tržišta. Međutim, kao što vidite, Polančec sa mnom ne želi razgovarati, tako da zasad nema ništa od nagrade.

NACIONAL: Jeste pokušali sa Sanaderom?

- Sreo sam ga samo na koktelima, ali tamo možete razmijeniti eventualno tri rečenice.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s Borislavom Škegrom?

- Nas smo dvojica dugo u dobrim odnosima tako da i sada, kad se sretnemo, normalno popričamo. Radili smo zajedno u Ekonomskom institutu dok 1988. nisam otišao na doktorat u Ameriku. Jedno vrijeme čak smo i boravili zajedno u New Yorku i on je ugodna osoba s kojom možete dugo razgovarati. Bili smo različiti utoliko što je on bio predsjednik Partije na Institutu, a ja u Partiju nisam htio ući, možda sam čak pridnio njegovu istupanju iz SK. U New Yorku smo razgovarali o Miloševićevu usponu i u to doba Škegro se počeo politički mijenjati, te je bilo sasvim jasno da su mu interesi Hrvatske ispred partijskih dužnosti. Istina je da voli biti blizu vlasti, što se vidi po pristupanju SK, te kasnijem približavanju vrhu HDZ-a, kad je pobijedio na izborima. Do položaja u Vladi došao je nakon angažmana u Uredu predsjednika gdje je bio Tuđmanov gospodarski savjetnik. Budući da ga dobro poznajem, mislim da mogu i ući s njim u sukob na stručnom polju, bez obzira na to što je zbog toga možda razmišljao i o tužbama. S druge strane, kad su me u jednoj emisiji pitali za koje se ekonomiste u Hrvatskoj može reći da znaju ekonomiju, odgovorio sam da su to prije svih Branko Horvat i Borislav Škregro, iako je HDZ bio upravo izgubio izbore, i to u dobroj mjeri zbog njega.


NACIONAL. : Kakva je uloga Državnog ureda za reviziju?
- Razgovarao sam sa Šimom Krasić i njezinim pomoćnicima i znam da su se svi žestoko opirali reviziji privatizacije. Tvrdili su da sa 220 zaposlenih, od 300 sistematiziranih radnih mjesta, nisu u stanju obaviti ni svoje redovite poslove, a kamoli se baviti privatizacijom. U takvim okolnostima ne iznenađuje da Državna revizija nije provjeravala gdje je i kada prekršen Zakon o privatizaciji koji je zabranjivao kupnju tvrtki njihovim vlastitim sredstvima, što zahtijeva podrobnu i konceptualno istančaniju analizu. Stigli su rutinski pogledati je li tvrtka dokapitalizirana, te je li ostvaren obećani rast zaposlenosti, odnosno proizvodnje – drugim riječima, perifernu problematiku. Uz takvu reviziju uopće ne čudi smiješna brojka od osam poništenih slučajeva privatizacije.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika