Stojimo na onom trgu pokraj apoteke. Gledam svoju kćer. Pramenovi stari nekoliko mjeseci, sivi i isprani, oči mutne, da mi ta mlada žena nije kći, moje bi ocvalo srce bilo veselo. Ni cure u dvadeset i nekoj nisu uvijek lijepe. Smije se, i ja se smijem, moje su oči možda mokre, grlimo se i ljubimo, pod usnama osjećam okus mlade kože. Nikad, nikad, nikad nisam vjerovala da ću doživjeti taj trenutak. Iza mene je jezivo prijepodne.
Kad sam se probudila, skuhala sam kavu, sjela na kauč i buljila u zid. Neću paničariti, nazivati je, slati poruku. Mogla sam uključiti peglu i vući je po košuljama. Nisam stavila ruke u košaru. Jutro mi se omotalo oko vrata, sjelo u grlo. Odvukla sam se u spavaću sobu, iz ormara izvukla veliku kutiju sa starim fotografijama, zvonce fiksnog telefona okrenula na maksimum, telefon stavila na krevet. I mobitel. A tek je bilo šest ujutro i nije bilo šanse da zazvoni ni telefon ni mobitel. Kći će me nazvati oko dvanaest. Zašto sam izvukla stare fotografije s kojih u mene gleda mlada žena s bebom u naručju? Tridesetogodišnjakinja mi se smije, bebi iz usta vire dva zuba? Ne prepoznajem sebe u mladoj ženi koja u sitnom bikiniju ima čvrsto tijelo i ravan trbuh, na glavi crnu kosu. A beba je moja kći? Skrećem pogled s fotografije i gledam stariju gospođu u ogledalu na zidu spavaće sobe. Gdje je ona cura? A ovdje moja mala kći jaše na debelom, visokom konju. Moja stara ruka koja je držala fotografiju tresla se tako da sam je morala umiriti svojom drugom starom rukom. Moja je mala kći mogla pasti s konja, slomiti vrat, zašto na fotografiji nema njene glupe mame?! Kuja je imala čvrste živce. Progutala sam helex bez vode, toliko me debeli konj uznemirio. Kći drži stopalce u torti na kojoj je jedna svjećica. Tko su sve te bebe oko nje, tko su mlade cure koje se zajedno sa mnom koja sam nekad bila ja smiju onome tko nas je fotografirao? Tko nas je fotografirao? Telefoni nisu zvonili. Ženu mojih godina koja ne radi i koja rijetko izlazi iz kuće nitko ne zove osim kćeri kad je poseban dan. Mačak je skočio na krevet. Moj mačak Petar Krešimir zna da ne smije skočiti na krevet, lizati na njemu svoja jaja, a onda se rastegnuti na mom jastuku. Petar Krešimir je ležao na mom jastuku i gledao me zelenim okom. Ako ga maknem, ovaj ću neobični dan pretvoriti u bilokoji dan, to ne bi bilo dobro. Moja je kći, kad se primala u pionire, bila tanka djevojčica. Stoji na pozornici. Što je govorila? Ili je pjevala? Njena poluotvorena papirnata usta šute. Ove fotografije baš i nisu prava slika života. Na njima se svi ili smiju ili smiješe. A kad je moja kći imala tešku upalu pluća, bilo joj je šest mjeseci, doktorica u bolnici me pitala, kako se zovete, gospođo, rekla sam, ne znam, kako se zove beba, rekla sam, ne znam, kad joj je počelo otkazivati srce, rekla sam, ne otkazuje joj srce, doktorica je rekla, vidite da su joj nokti plavi. I još je doktorica pitala, vjerujete li u boga, gospođo, ne, rekla sam, molite se, rekla je doktorica, a ja sam se molila dok sam odlazila iz bolnice, dragi bože, dragi bože, pa sam došla doma, pa opet krenula u bolnicu i gledala kroz staklo svoju kćer koja je u glavi imala nekoliko igala. Crna kosa, tamnoplave oči, žena pokraj mene rekla je, kako je lijepa ona curica, jadno dijete. A ja nisam plakala, toga se sjećam, samo sam bila nekako tvrda, drvena, ledena, bilo mi je i hladno i vruće, pa bih otišla doma, sjela na kauč, vratila se u bolnicu, gledala u izlog, otišla doma... Kad sam krenula po nju u bolnicu, policajac me zaustavio jer sam cestu prešla na crveno, pokazala sam mu crveno odijelce svoje kćeri, vidite, žurim u bolnicu, danas je puštaju. Prešla sam na c r v e n o, odijelce je bilo c r v e n o... Ponavljam, c r v e n o ...Ali baš je tako bilo. Nemam ni jedne fotografije svoje bolesne bebe u izlogu dječje bolnice. A da imam, mogla bih joj reći... Što? Kako sam je voljela kad je bila onako strašno bolesna? Kao da je nisam voljela i kad je bila na debelom konju i ovdje, pijano mi se smije u autobusu koji ih je odvezao u Čehoslovačku? Da li je već tada Čehoslovačka bila Češka i Slovačka? Vrijeme leti, rastresene žene mojih godina na ovakav dan znaju pomiješati svoj izlet u Čehoslovačku s izletom svoje kćeri u Češku. Jezivo se bojala mature. Današnje je prijepodne bilo krasno. Baš ljeto u listopadu. Ptice su urlale. Poštar zvonio. Nisam se javljala, bila sam u pidžami, deset sati, vrijeme je i gmizalo i jurilo. Moja me kći gledala ravno u oči, tanki vrat u ovratniku bijele bluze, kosica kratka, oštra, jež na glavi moje male kćeri. Nazvati? Poslati poruku? Stara, ne uzbuđuj se, dan k'o i svaki drugi, ako ne bude okej, još ima dana, život je pred tobom, ne postoje dani sa velikim D, ako dan koji misliš da je dan s velim D skrešeš na pravu veličinu, skužit ćeš da nema dana s velikim D, bit ćeš mirnija... Tko šalje ovako dugačke, ovako patetične, tako lažno ležerne poruke? Samo neopuštena, zabrinuta, nervozna mama koja vjeruje da postoje dani s velikim D, jedan je plazio. Petru Krešimiru češkala sam bijeli vrat. A ovdje moja kći grli mačića. Zašto moja kći i ja nismo skupa na papiru? Odlazim u kupaonicu, gutam vruću vodu, a htjela sam se napiti hladne. Telefon je zazvonio. Jeeeeeeeee, moja kći je urlala. Jeeeeeeeeeeeeeeeeeee, jeeeeeeeeeeeeeeeeeee. Vidimo se u gradu, to sam rekla. Ne, mama, kasnije ću doći k tebi, sada idem s Mekišicom na kavu, jeeeeeeeeeeeeeeee! Ipak sam otišla u grad. Hodala sam Korzom a ljudi pojma nisu imali. Prišli su mi novinarka lokalne televizije i snimatelj. Super. Reći ću im! Što mislim o ulasku Hrvatske u Evropu? ?! ?! Kakvo glupo, kakvo glupo i preglupo pitanje?! T o pitati majku kojoj je kći prije pola sata diplomirala?!