Zoran FerićStarost je pretpostavljena budućnost svakoga od nas. I u tome ima jedan strašan paradoks: nadamo joj se, ali ne očekujemo je s radošću. Pribojavamo je se, a ne bismo htjeli da je ne doživimo. Čini se daleko, a stiže brže nego se itko nada. Uglavnom, starost stiže brže od penzije, kako se šali jedan umirovljenik u mojoj ulici. A da ne govorimo o zaostacima i parama za podmirenje duga umirovljenicima koji je, zapravo, najsramniji od svih hrvatskih dugova. To više što danas jako dobro znamo da su, dok se taj dug stvarao, deseci milijuna maraka isparili negdje u Hercegovačkoj banci. Stoga i nije čudno što Jelavić nije došao na čitanje presude, nego je ispario kao i novac zbog kojeg mu sude. Otišao za svojim nestalim legijama s likom Clare Schumann i braće Grimm. A bajke za staru djecu, koje su razne državne administracije pričale umirovljenicima i onima koji od mirovina žive, jer to nisu samo umirovljenici, nego i mnoga nezaposlena djeca ili unuci, pretopile su se u imperativ za vraćanje duga onima koji su svojim minulim radom prilično zadužili ovu zemlju. A bome i onu prethodnu. Stoga nije čudno da je u utorak, kad je predsjednik Vlade pozdravio s "dobro jutro, građani EU", u novinama osvanula i vijest da je 20-godišnji Vedran Puškarić u Ogulinu osnovao Mladež Hrvatske stranke umirovljenika. Bizaran je to detalj koji naoko nema veze s velikom i sretnom viješću da nas je pripustilo na razgovor o Europi. Ipak, s ovom našom europskom perspektivom povezan je na jedan logičan i vrlo jednostavan način. I jedno i drugo tiče se naše budućnosti. Konačno otvaranje pregovora zapravo je put k ostvarenju neke naše projekcije idilične budućnosti koju smo čekali ovih 14 godina. Ta se budućnost odjednom ukazala kao realna i sa sviješću da nam ne moraju odmah narasti magareće uši ako se nadamo boljem. Dosad smo se boljem nadali uglavnom uzalud. Otkad pamtim, stremili smo boljem. A pamtim dosta. Pamtim vrijeme kad su dinaru skinute dvije nule da se zabašuri inflacija, pamtim uzdanje u stabilizacijski program, pamtim nestašice deterdženta, šećera, ulja, kave, pamtim bonove za benzin i redukcije struje. Sjećam se kredita za stojadine i dugog čekanja da automobil stigne. I to je, zapravo, bilo prakticiranje nade. Čekalo se da u našem samoupravnom društvu postane bolje načelno i općenito, čekalo se za društveni stan na listama čekanja, pri čemu su pojedina imena bila preskakana iz nepoznatih razloga. Čekao se uplaćeni automobil, a kad bi automobil konačno stigao, čekalo se u redu prije pedesetog poskupljenja benzina. Cilj je jednom bio velik i životno važan, poput stana, a drugi put sićušan i praktičan, poput paketića od deset deka kave. Ali uvijek je postojao.
U 90-ima pokušali su nas uvjeriti da smo, čekajući u redu za kavu i benzin, zapravo devet stoljeća čekali svoju državu. A kad je država konačno došla, čekali smo pet godina da stane rat. Neki na frontu, a neki u fotelji, kupujući tvornicu ili hotel za jednu kunu. Uglavnom, čekalo se. Odmah poslije proglašenja samostalnosti počeli smo čekati da uđemo u Europsku uniju jer tamo spadamo. Od tada, dakle, čekamo i prošlo je, evo, 14 godina, naše je čekanje do povijesnoga datuma 4. listopada doživjelo i godine za malu maturu. Mnogi su u čekanju i umrli ili ih je odnio rat. Upravo zato često se na ulici ili u tramvaju čuje kako se ulasku u Europu vesele upravo stariji ljudi. I to radi svoje djece i unuka. Čini im se da je čekanje nekako pojelo njihove živote pa sada zamišljaju Europu kao razvijen i bogat kontekst u koji će se uklopiti i ovaj naš mali kifl s Jadrana, a time i njihova djeca i djeca njihove djece. Budućnost se opet otvara kao svjetlo kroz odškrinuta vrata i upravo tome svjetlu radujemo se svi. Zbog djece veselimo se i supruga i ja, iako ih još nemamo, a ne zna se ni hoćemo li ih imati. Ako nam se Bog ili umjetna oplodnja ne smiluju, još uvijek postoji šansa da u starosti podjetinjimo pa će nam biti kao da ih imamo. Ona će mene nježno gledati kako se u vrtu jedva saginjem da bih pokupio pikule i autiće, a ja ću nju radostan gledati kako pod jastuk skriva barbiku u plavoj haljini sa žutim zvjezdicama. A penzije će nam biti velike. Velike. Zimi igrat ćemo golf u Tunisu, a ljeti u Mokricama. I to ne zbog snobizma, nego zato što će golf biti jedini sport kojim ćemo se još moći baviti. Osim pikulanja i presvlačenja barbika. Imat ćemo kvalitetne proteze, zalijepljene kvalitetnim ljepilom, a seksualnom životu dodat ćemo jedan uzbudljiv detalj: erotično skidanje pelena. One će, dakako, biti mirisne i ugodne, pružat će nam osjećaj ugodne suhoće čitav dan. Inkontinencija će biti u takvim uvjetima pravi užitak. Na orgijama sa sebi sličnima govorit ćemo kako smo glupi bili što nismo čitav život upotrebljavali pelene, nego smo uporno i glupavo išli na zahod kad god bi nas zaskočila potreba. Uglavnom, starost će u Europskoj uniji biti gušt.
Zato mi se čini i logično i praktično što se mladež upisuje u Hrvatsku stranku umirovljenika. Tamo će trenirati za sretnu i dostojanstvenu starost. Neki dan vidio sam na tržnici na Kvatriču starog čovjeka koji je jedva hodao. Nosio je uprljane hlače od štofa i oko njega se širio neugodan miris. Kupovao je na kiosku dva pileća krila. Steglo mi se u grlu, kao što mi se stegne kad vidim nekoga od starih ljudi kako sakuplja trulo povrće ispod tezgi. A jesam li platio starom gospodinu ta krilca? Nisam. Jesam li ikada dao nešto nekome tko ne prosi? Nisam. Stid me je. Strašno me je stid. Mladež stranke umirovljenika, kako kažu, pomagat će starim ljudima. I onima koji nemaju, ali ih je stid prositi. Utoliko se tu, osim starosti, trenira i dobrota. I ta će nam dobrota jako trebati dok čekamo pred vratima Unije. Opet, dakle, čekamo. Ali imamo cilj. Starost bez smrada i pilećih krila.