Objavljeno u Nacionalu br. 517, 2005-10-10

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Koliki je spomenik potreban Sanaderu?

Srećko JurdanaSrećko JurdanaDa nije po prirodi hladan kao špricer, Ivica Račan mogao bi zadnjih dana doći u iskušenje da obrije bradicu od muke što je HDZ anketni gubitak od dva posto pred SDP-om preko noći pretvorio u prednost od četiri posto. Lavovski su se borili esdepeovci, nema se tu što prigovoriti: u Saboru su danima oštro napadali HDZ zbog pretvorbe, ne odgovarajući na pitanje zašto sami nisu proveli njezinu reviziju dok su bili na vlasti, i na kraju se herojski suglasili s odgodom rasprave za godinu dana, kad će se saborski cirkus elegantno ponoviti.
Sve to impresivno reformatorsko junaštvo opozicije pokazalo se nedovoljnim u usporedbi sa Sanaderovim forsiranim turnejama po europskim salonima. Njegov nemiran vajldovsko-bajronovski duh, sklon putovanjima, konverzaciji, koktelima, akontaciji, kravatama, deklamaciji, škampima, prezentaciji, Hugu Bossu, Chateaubriandu i Yves-Saint Laurentu, pa susretima s ultrazanimljivim birokratima i uvjeravanjima istih u hrvatske nacionalne vrednote, došao je naposljetku u komplementaran odnos s europskim zajedničkim interesima, i sada smo tu gdje jesmo. Može se reći: nacija je napokon na svome. Svi nezadovoljnici odjednom su Hrvatskom prezadovoljni, ne samo Carla Del Ponte, Florence Hartmann i dobra Ursula Plassnik, nego i sam Ollie Rehn, europski povjerenik za proširenje, žovijalan poput klima-uređaja a uz to i autor povijesne izjave "Hrvatska je na dobrom putu".
Možda je i činjenica da Sanaderov lik iz dana u dan ispunjava televiziju i novine također osebujan znak da smo na dobrom putu, jer kad je premijer raspoložen, raspoložena je i nacija. Želi se kazati da postoji snažna komediografska korelacija između Sanaderove fanatične prodaje optimizma i stvarnosti u kojoj žive hrvatski građani. U državama s drugačijim navikama šef Vlade – ako nije u tijeku kampanja – pojavljuje se u medijima kad ima nešto važno reći, u Hrvatskoj uglavnom nastupa zato da kaže nešto što bi moglo zvučati kao važno. O. K. Počinju pregovori; mogli bismo ući u Europu za četiri-pet godina, pomognu li Bog, zdravlje i sreća junačka. I što sad ? Hoćemo li – kao 1991. godine – zavrtjeti volove na ražnju?
Dramaturški promatrano, europsko pitanje svodi se za hrvatsku publiku na deset-dvadeset rečenica koje su odavno već iscrpljene, ali mnogima na političkoj sceni svakako je u interesu da se atmosfera ezoteričnoga trijumfa neprestano podgrijava. Jasno je u svakom slučaju, a s pragmatičkoga stajališta i razumljivo, da gospodin Sanader na Europi želi podići sebi spomenik, i pitanje je sad jedino koliki bi taj spomenik mogao biti. Spomen-ploča, portret, bista, statua, ili nešto poput Brozovoga kipa u Kumrovcu? Ako je već u kontekstu spomenika spomenut Broz, ni on – poput Sanadera – s ekonomijom nije imao previše veze, ali imao je zato pokret nesvrstanih koji je tadašnje Jugoslavene svakako bacao u euforiju. Na europskoj granici čovjek je za kilu kave mogao dobiti pendrekom, no bio je zato građanin europske države koja je imala predvodničku ulogu u okupljanju afro-azijskih zemalja u borbi protiv imperijalizma. Svima je to psihološki nevjerojatno olakšavalo život.
Ne želimo ovdje pisati humoresku na temu Sanaderove bjesomučne europske propagande. Pokret nesvrstanih i Europska unija doista su dvije različite stvari, ali one ovdje zajednički služe kao demonstracija spoznaje da opsesija visokim vanjskopolitičkim ciljevima često može funkcionirati i kao oblik eskapizma ili odvraćanja nacionalne pažnje od egzistencijalno bitnih stvari. Za Sanadera je – politički promatrano – ta Europa, pretvorena u "sudbinsko pitanje Hrvatske", postala i oblik salonskoga bijega od domaće sumorne dijagnoze. čovjek na svojoj političkoj grbači tegli stotine tisuća umirovljenika koji žive od crkavice; stotine tisuća nezaposlenih koji pokušavaju preživjeti u krajnje nepropulzivnoj ekonomskoj atmosferi; dramatičan porast banditizma koji je svakako u vezi s ekonomskom krizom i općom društvenom neorganiziranošću; tešku korupciju na svim društvenim razinama; krajnje trom i neefikasan pravosudni sustav; vrlo nemotiviranu policiju; u cjelini: naciju materijalno i psihološki podijeljenu na parazite, njihove menadžere, političku kastu koja je s njima u simbiozi, rezignirani srednji sloj i proletere bez pare koji marljivo servisiraju vlasnike kladionica.
Kad smo premijera čuli da intenzivno govori o tim fenomenima? Vrlo rijetko. On je zainteresiran za izgled svoga spomenika, i smatra da će mu estetiku tog spomenika znatno bolje definirati vanjskopolitički kultovi negoli domaći naturalizam.

STUPAC TJEDNA: DRAGUTIN GOLIK; 'MUČENIK' JOVIĆ; SLUČAJ JELAVIĆ

Dragutin Golik stavio je život na kocku suprotstavljajući se banditima koji su u Zagrebu opljačkali banku. Pokazao je građansku hrabrost bez premca, krajnje nesvakidašnju u zemlji obilježenoj rastućim egoizmom i ravnodušnošću prema kriminalu. Njegova gesta drastično odudara od hipokritske sredine. Koliko je ljudi na visokim političkim funkcijama spremno na znatno manju žrtvu od njegove da bi se suprotstavilo banditizmu u pretvorbi, na primjer, ili upustilo u demistifikaciju ratnih kriminalaca koji se predstavljaju kao heroji ? Gospodin Golik ostat će zapamćen po svome etičkome instinktu, ali ostaje i pitanje ima li vlast – osim izjava kako je "Hrvatska sigurna zemlja" – bilo kakav konkretan plan za suprotstavljanje eskalaciji grabežnoga terora. Pljačke i umorstva događaju se gotovo svakodnevno, a policija – kao što je poznato – ne hvata nikoga.
* * *
Novinar Josip Jović maltretira cijelu naciju i šire svojim licemjernim kvazimučeništvom. Mogao se pojaviti u Haagu, izustiti svoje "Nisam kriv", i ne bi mu dlaka pala s glave. Umjesto toga, odlučio je opstruirati Sud kako bi dobio priliku da u javnosti razvije pozu žrtve. Zbog njega se sad pojedini veseljaci vraćaju i tradiciji javnoga vezivanja lancima. Jovićevi blefovi razumljivi su ako se zna da je čovjek provjerena kvarež. U komunizmu je djelovao kao ideološki egzekutor u formi komentatora, a pod Tuđmanom se odmah transformirao u hadezeovskoga medijskoga komesara i Kutlinoga slugu u Slobodnoj Dalmaciji. Kao provjereni organ Tuđmanovih tajnih službi, taj državotvorni prevarant na novinarskome planu odavno već ne predstavlja ništa, ali izborio se zato za čast da ga država na kraju strpa u buturu.
* * *
Ante Jelavić pobjegao je iz Bosne i Hercegovine, gdje je dobio deset godina zbog teške pronevjere hrvatskih proračunskih sredstava, čini se upravo u Hrvatsku, gdje posjeduje državljanstvo i nekretnine. Tko će kome, nego svoj svome, posebno ako je od svoga uzeo kapital. Čovjek je hladno platio dvjesto pedeset tisuća eura jamčevine i nestao, iz ilegale šireći poruku kako ga samo Hrvatska može spasiti od Ashdownovoga progona. Iz hrvatskoga MUP-a poručili su odmah kako ga ne traže, niti ga namjeravaju izručiti ako se pojavi, iako je BiH za njim raspisala međunarodnu tjeralicu. Što bi to trebalo značiti ? Vjerojatno samo to da Hrvatska – Ili njezina partija na vlasti – više drži do staroga hadezeovca koji je spiskao njezin novac, negoli do Paddyja Ashdowna i bosanskoga pravosuđa.

Vezane vijesti

Sanader je bio svemoguć

Sanader je bio svemoguć

Bivši glavni tajnik HDZ-a Ivan Jarnjak završio je danas trodnevno svjedočenje u slučaju Fimi medija, ustvrdivši u odgovoru bivšem premijeru i… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika