Volim Zagreb. Gledati tramvaje. Kaj, kaj, kaj... I kocku od naranče. To je kolač koji ne deblja. Izlozi, prodavačice su često žene mojih godina a nisu ljute i uvijek mi kažu kako je baš taj sako ono što će mom životu dati smisao. Prodavaonice cipelaaaaaaaa... Ja sam nezaposlena žena, svi su moji dani isti, zato, kad me muž pita, ideš sa mnom u Zagreb... Znate koliko danas traje vožnja od Zagreba do Rijeke? Sat i pol. Pa ostani doma?
Četvrtak. Krasan dan. Nisam imala baš nikakav predosjećaj. Njuškala sam zagrebački zrak i glodala klip kukuruza. Ljudi znaju reći da životinje namirišu smak svijeta. Miševi napuštaju brod koji tone, debeli slonovi osjete tsunami pa se povuku od obale, psi zavijaju pred potres... Nisam ni miš, ni slon, ni pas, možda zato...
U auto smo sjeli u osamnaest sati. Ne znam kako se zovu zagrebačke ulice koje su možda i nekakve avenije, moram pogledati u rječnik, što je avenija? "Avenija, franc.(avenue) prilaz, široka velegradska cesta", Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi. Dakle, bilo je oko osamnaest kad smo nekim prilazima, širokim velegradskim cestama, preciznije, avenijama, krenuli prema izlazu iz Zagreba. Koliko traje vožnja od centra Zagreba do izlaza iz grada kad nije Četvrtak? U dvadeset sati od parkirališta smo bili udaljeni stotinjak metara, od izlaza iz Zagreba dijelilo nas je možda pet kilometara i deseci tisuća automobila. Lim i tišina. Muž je isključio motor, ugasio svjetla. Otvorila sam prozor. Što se dešava? Ništa se ne dešava. Svuda oko nas bili su mrtvi automobili u kojima su sjedili mrtvaci. Tisuće mrtvaca. Zaglušujući mir. Osjetila sam Zlo u zraku. Zlo? Kako se zove Zlo? Možda radio zna? Obiteljski radio. Čuli smo glas novinarke Irine Soldat. U Zagreb su sletjeli nekakvi predsjednici nekakvih srednjoevropskih država, ne svi. Nekolicina je još u avionima koji kruže zagrebačkim nebom, uskoro će se i oni spustiti. Gospodin Mesić upravo stoji pred Hrvatskim narodnim kazalištem i dočekuje neke od tih predsjednika. Svi hrvatski policajci mu u tome pomažu. Ti predsjednici i naš predsjednik ući će u Kazalište a onda zajedno pogledati mjuzikl "Jalta, Jalta". Dragi Bože, probudi me! Nije moguće da milijun nepomičnih ljudi sjedi u milijun nepokretnih automobila da bi nekakvi predsjednici mogli gledali "Jaltu, Jaltu"?! Ovo je mora! U pravom životu ti bi predsjednici ostali doma a Mesić bi im na kućnu adresu poslao kazetu. Ej, Irina?! Milijun građana je zamrlo da bi desetak muškaraca moglo gledati "Jaltu, Jaltu"?! Novinarka o kojoj vam govorim spomenula je kako su zakovani svi šahtovi u Zagrebu?! Gdje su našli kovače? Maknuti su i kontejneri za smeće?! Irina je govorila o dječici zarobljenoj u dječjim vrtićima, o majkama i očevima koji ne mogu do njih stići, o bolesnima kojima su sa Hitne rekli neka si sami pomognu, tramvaji nisu vozili, ljudi su kilometrima pješačili do kuće... Zagreb je umro. A muž i ja slušali smo Obiteljski radio, puštala se fenomenalna glazba, voditeljica nas je nasmijavala, javljali su se građani iz nekog mjesta koje se, čini mi se, zove Gorica. I ono je izdahnulo jer se nalazi blizu aerodroma na koji će sletjeti predsjednik Srbije i Crne Gore. On će "Jaltu, Jaltu" gledati u Petak. Slušatelji su spominjali Tita. Njegovo ugošćavanje belosvetskih predsjednika Zagreb je preživio. Tito? I ja se sjećam starog diktatora, zločinca, ubojice slobode i sloboda. Bila sam mlada, radila sam kao turistički vodič u Rapcu, živjela sam u hotelu Girandella. Sedamdeseta, sedamdeset i prva? Onda kada je Tito održao govor u Labinu. Ne znam o čemu je govorio, ali se sjećam, to je bio važan govor. Svibanj. U to davno, mračno doba u Jugoslaviji se slavio Prvi maj. Tisuće radnika i seljaka i Zagrepčana znalo je autobusima krenuti na more. I te su godine došli u Rabac u Girandellu. Svi smo bili u istom hotelu, Tito, radnici, seljaci, poštena inteligencija, Zagrepčani i ja. U hotelski restoran moglo se ući samo s dokazom da si gost hotela, visio nam je oko vrata. Hotel je čuvalo milijun policajaca, nismo ih vidjeli. Toga dana, kad je Tito držao onaj govor, mi obični hotelski gosti trebali smo sačekati da Tito pojede ručak. Čekali smo. A onda nas pustiše u restoran. Šteta što to niste vidjeli. To neću zaboraviti dok sam živa. Kad su purgeri i purgerice, s naglaskom na purgerice, skužili što će dobiti za ručak... Dogodio se smak svijeta! Urlale su, nećemo jesti splačine, mi smo platili normalan ručak, bi li ovo Tito jeo, ne želimo zbog Tita ostati gladni... Da skratim, provalile su u kuhinju, demolirale je, izvukle iz nje pršute i ono što su mislile da je najbolje i nahranile svoju djecu, muževe i sebe. Milijun policajaca koji je štitio Tita od naroda ostao je nevidljiv. A sve se to dogodilo u mračno doba komunističke diktature kada nitko od nas nije smio dignuti glas. Danas... U Četvrtak je milijun mrtvih Hrvata sjedilo u svom ubijenom glavnom gradu i slušalo Irinu Soldat... Postoje li Irina Soldat i Obiteljski radio?! Pritisnula sam drugo dugme na radioaparatu. Javio mi se Hrvatski radio. Glazba, glazba, glazba. Vijesti. Ptičja gripa u Turskoj. Irina ne postoji! Ni Četvrtak! Ej, Hrvati?! Mi ipak samo sanjamo da su nekakvi predsjednici sletjeli u Hrvatsku da bi gledali "Jaltu, Jaltu"?! Sanjamo? Zašto se ne probudimo?! Isuse, ipak smo umrli! Crkli! Krepali! Nečujno. Bez sirene, uzdaha, krika, bijesa, hropca... Smiluj nam se, Gospode!