Zamislimo ubojicu koji je nevidljiv, može letjeti na velikim udaljenostima, uspješno zaobilazi sve klopke i mjere zaštite po kolodvorima i aerodromima, a poprima i oblik našega prijatelja ili kućnog ljubimca. Takvoga bi poželjele sve tajne službe svijeta i sve organizirane mafijaške skupine. Zvuči kao informacija o fantastičnom trileru s novim tipom predatora ili siže najnovije kompjutorske igre. Nažalost, ovaj ubojica postoji i kodno ime mu je H5N1. Virus ptičje gripe koja nam je pred vratima, u Rumunjskoj i Turskoj. Kiler nam praktički stoji na granici, oštri čakije i oblizuje se, a novine nas umiruju donoseći komentare stručnjaka kako kod nas zasad ne postoji opasnost. Međutim, kad se o epidemijama radi, najviše me straše umirujuće vijesti. Recimo ova koja se plasira u javnosti da kod nas ne postoji opasnost kao da su Bukurešt ili Carigrad u najmanju ruku na Novom Zelandu ili u Patagoniji. Ne samo da opasnost postoji, nego sam uvjeren da je bolest već ovdje, samo je među pticama pa stvari još uvijek ne izgledaju alarmantno. Indikativna je za to bila jedna televizijska anketa, ako se ne varam u Osijeku, koji je blizu Kopačkog rita gdje se skupljaju ptice selice. Većina ljudi koje je televizijska reporterka zaustavila na ulici s pitanjem boje li se ptičje gripe, odgovorila je da se ne boji. Samo jedan je dogovorio da se boji. To je bio liječnik. Međutim, ne moramo biti liječnici da shvatimo kako je opasnost zapravo ogromna. Govori nam to zdrav razum. U prvom redu, za širenje ove pošasti ključne su dvije stari: to što je prenose ptice i opasnost od zagađenja vode. Da se radi o glodavcima, kao što je bilo u srednjem vijeku kad su u Europi započinjale velike epidemije kuge, ili o bilo kojoj drugoj životinji, stvari bi bile mnogo lakše. Opasnost da se neka infekcija proširi do pandemijskih razmjera danas je puno veće, nego, recimo, u prošlom stoljeću. Iako imamo razvijen sistem stvaranja i proizvodnje cjepiva, u trenutku kad ono ne postoji teško da ćemo moći spriječiti pandemiju. Za njeno brzo širenje odgovorni su, dakako, avioni. Upravo su aerodromi i avionski promet činjenica zbog koje se bilo koja zarazna bolest može u nekoliko sati preseliti s kontinenta na kontinent. I tu teško da mogu biti efikasne konvencionalne mjere zaštite kao što su maske preko očiju, dezinfekcijska sredstva i često pranje ruku. To može samo ublažiti stvari. Konačno, ptice selice odlaze s kontinenta na kontinent čak i bez strogih aerodromskih mjera zaštite i to je najgora moguća varijanta za prijenosnika smrtonosne bolesti.
Nebrojeni su načini na koje se čovjek može zaraziti i bez kapljičnog prenošenja bolesti s čovjeka na čovjeka. Najdraža mi je teorija o osušenom ptičjem govnu i H5N1 koji onda lijepo leti zrakom pa ga udišemo, ili nam kao teško vidljiva prašina slijeće na goveđi odrezak koji jedemo upravo zato što se bojimo piletine. Ili kad nas posere zaraženi golub, a prijatelji nam još kažu: "To je sreća." Ili kad ptice zaseru jezera iz kojih se crpi pitka voda. Ili se kupaju u otvorenim bazenima. Ili…
Ima neke zluradosti u tome što su odjednom postale opasne i kokoši, patke i purice. Sve što ima krila i kljun. Izreka "nema ptice do prasice" opet će postati aktualna u vremenu koje je prezrelo i otjeralo svinjetinu sa svojih stolova. Savjeti nutricionista i dijetetičara, koliko se čini, idu u dva smjera. Prema mediteranskoj kuhinji i češćoj upotrebi ribe, maslinova ulja i blitve, a kao drugo moguće i vrlo zdravo meso spominju se krta piletina i puretina. Svjedoci smo dominacije ptica u svakodnevnoj prehrani jer je strah od kolesterola i svijest o njegovim smrtonosnim učincima postala opće mjesto razmišljanja o sebi i vlastitom zdravlju. Pri takvom stanju stvari mesna industrija i lanci brze prehrane orijentiraju se sve više na piletinu koja je prilično pogodna za suvremenog čovjeka jer je lagana, puna proteina, ali ne i opasnih masnoća. U vremenu kad su dobra linija i povoljan krvni nalaz na kolesterol i trigliceride znak da se čovjek brine o vlastitom zdravlju, upravo su ptice bile adekvatna prehrana. Osim toga, dosad je jedina bolest koja je ugrožavala konzumente jaja i njihovih prerađevina bila salmonela, koja je ipak relativno benigna u odnosu na kravlje ludilo ili trihinelozu. Činjenica da je sada ugroženo upravo ovo, najzdravije meso, možda će na duži rok promijeniti naše prehrambene navike. Uostalom, upravo je danas više nego ikad vidljivo da našu prehranu kreira ideja zdravlja. To se može vidjeti gotovo na svakom koraku. Razvikani klasični zagrebački restorani i gostionice, koji su u posljednjih tridesetak godina bili pojam dobre kuhinje i obilne prehrane, polako ali sigurno ostajali su bez gostiju. U prehrambene navike mlađih nisu se uklapali kotleti, pljeskavice, odojci ili pečene kobasice s restanim krumpirom, kao što se u domaćoj prehrani ne uklapaju ni tradicionalni zagrebački cušpajzi sa suhom svinjetinom. Restorani koji nisu razvili i vegeterijansku i ovu ptičju ponudu mogli bi za neko vrijeme gotovo zatvoriti vrata. Pri tome, naravno, nije mi ni nakraj pameti pomisliti da će nekakva pandemija ukloniti ptice s naših jelovnika. Uostalom, to se nije dogodilo ni s govedinom u vrijeme najjačega straha od kravljeg ludila. U prvo vrijeme jako je malo ljudi kupovalo junetinu i govedinu, ali stvari su se s vremenom vratile na staro. Odnosno, strah od goveđeg ludila sveden je na neku logičnu mjeru. Više nema panike, pa ni otvorenoga straha, ali ostao jedan mali stražar u glavi. Nitko više ne jede mozak niti s guštom srče koštanu srž iz kosti za juhu. Uostalom, ni te kosti više se ne kuhaju onako kao što se kuhalo prije kad se smatralo da juha nije dobra ako nema kostiju. Kad se stiša panika, koja će se eventualno pojačati s prvim oboljelim životinjama ili, ne daj bože, ljudima, ostat će ipak jedan zazor, rekao bih respekt prema pilećim batacima ili pačjoj pašteti. Morat ćemo se potpuno pomiriti s tim da nam je hrana otrovna i ponašati se kao Japanci kad pripremaju one svoje smrtno otrovne ribe. Oprezno i s velikom vještinom. Svaki ručak postat će i strašni inicijacijski test. Uostalom, ptičja gripa nije kravlje ludilo s višegodišnjom inkubacijom, nego ubija brzo i, kako čujemo, prilično efikasno. Glavno meso opet će nam postati svinjetina, a životna deviza: "Peri ruke prije jela i poslije ispražnjenja tijela."