Objavljeno u Nacionalu br. 518, 2005-10-17

Autor: Damir Radić

FILM

Prva hrvatska Dogma 95

Film Tomislava Radića \'Što je Iva snimila 21. 10. 2003.\' najbolji je hrvatski film od osamostaljenja

Damir RadićDamir RadićKad je prije nekoliko mjeseci Nenad Polimac napisao da je na canneskom sajmu vidio novi film Tomislava Radića "Što je Iva snimila 21. listopada 2003." te da je riječ o odličnom uratku, većina nas je ostala zatečena. Doista, Tomislav Radić zadnji je čovjek za kojeg bi pratitelji filmskih zbivanja u Hrvatskoj pretpostavili da može polučiti intrigantan, a kamoli kvalitativno posebno vrijedan rad, no ovoljetna pulska premijera posve nas je razuvjerila. Dejan Šorak pojavio se s politički najprovokativnijim filmom od hrvatskog osamostaljenja, ali ipak je ostao u Radićevoj sjeni, jer 65-godišnji veteran ponudio je više – najbolji domaći film od stjecanja državne nezavisnosti. Filmski kritičar Novog lista Dragan Rubeša, dan nakon pulske premijere Radićeva ostvarenja, upozorio me na francuski gay film "Ma vraie vie à Rouen" Oliviera Ducastela i Jacquesa Martinieaua iz 2002., sugerirajući da je Radić ponovio postupak koji su primijenili autori tog djela: tretiranje obiteljske problematike iz perspektive najmlađeg, tinejdžerskog člana obitelji koji sva filmska zbivanja snima (subjektivnom) miniDV kamerom (iz ruke). Rubeša Radićev film nije vidio, nego je to zaključio iz prepričavanja njegova sadržaja i opisa redateljskog postupka, stoga mi je posudio DVD francuskog filma da provjerim jesu li njegove slutnje točne. Nakon što sam film pogledao, poručio sam mu da osim strogo načelne tematsko-stilske srodnosti dva ostvarenja nemaju ništa zajedničko. Ali Radićev uradak doista je mogao biti mnogo više nalik na spomenuti "Ma vraie vie à Rouen", da iskusni autor nije prihvatio sugestiju svog mnogo mlađeg suscenarista i savjetnika Ognjena Sviličića, tvorca jednog od najboljih hrvatskih filmova podosta zadnjih godina – "Oprosti za kung fu". Naime prvotna, vrlo pretenciozna, Radićeva ideja bila je da subjektivnom kamerom snimi čitav protagonistov život, no Sviličić ga je uvjerio da je bolje usredotočiti se na jedan dan u životu te radnju smjestiti u ograničen prostor. Takav izbor, naime, pruža koherentnije i efektnije, a na kraju krajeva i produkcijski lakše ostvarivo dramaturško polazište, što u nezavisnim niskobudžetnim uvjetima u kojima je film nastajao nije bilo nimalo nevažno. Suprotno tom autorskom izboru, Ducastelovo i Martineauovo ostvarenje proteže se kroz dulji period i izmjenjuje podosta prostora zbivanja, što je u skladu s protagonistovim otkrivanjem vlastite homoseksualnosti, ali je zato u dramaturškom smislu poprilično rasuto, što ne bi bio problem da sukladno tome ne gubi svoj naboj. A upravo dramaturški naboj, koji ne slabi kroz cijelo trajanje Radićeva filma, jedna je od njegovih najvećih vrijednosti.
Radićeva ideja bila je da po principu sinegdohe (dio za cjelinu), na primjeru jednog (posebnijeg) dana u životu prikaže sociopsihološko stanje karakteristične zagrebačke obitelji koja funkcionira i kao slika hrvatske (malo)građanske obitelji uopće, odnosno kao karakterističan dio cjeline hrvatskog društva. U prethodnom, potpuno promašenom ostvarenju "Holding", Radić je kroz stilizirano-realističku komediju situacija i karaktera pokušao dati razigranu skicu stanja suvremenog hrvatskog društva u tranzicijskom razdoblju, dok je u novom filmu inzistirao na ultrarealističkoj autentičnosti na način koji je promovirala Dogma 95. Radić će na (točnu) konstataciju da je riječ o prvom hrvatskom Dogma filmu uzvratiti da o tome uopće nije razmišljao i da je on srodnu poetiku rabio još 1972. u svom prvijencu "Živa istina", no koliko god to bilo točno, stvari nisu tako jednostavne. Radeći u nezavisnoj produkciji "Živu istinu", u kojoj je dojam visoke autentičnosti postigao nerazlučivim stapanjem dokumentarnog i igranog, Radić je primijenio iskustva Johna Cassavetesa i tzv. Newyorške škole, dokumentarističkog pokreta direct cinema te Godarda, dakle poetiku koja se afirmirala na prijelazu iz 50-ih u 60-e godine i na koju je otpadao dobar dio modernističkih stremljenja 60-ih. Radić tu poetiku rabi tek početkom 70-ih, dakle ponešto zakašnjelo, ali još uvijek prvi (i do danas gotovo jedini) na hrvatskom tlu. U vrijeme kad zahvaljujući pojavi Dogme 95 ta poetika, često kombinirana s naturalističkim modusom s kojim je ontološki povezana, doživljava svoj revival u drugoj polovici 90-ih, naš autor je zaokupljen kreiranjem famoznih "filmova koji šire istinu o Hrvatskoj", drugim riječima, širenjem nacionalističke i antikomunističke propagande. Eksplicitno je to vidljivo u domovinskoratnom filmu "Anđele moj dragi" koji je dao obol samo prezira dostojnom nacionalističko-šovinističkom segmentu hrvatske kinematografije 90-ih, ali Radićevo shvaćanje morala još prije je demonstrirano u njegovu povratničkom filmu "Luka" (adaptacija istoimena romana Antuna Šoljana) snimljenom 1992. nakon gotovo 20-godišnje stanke. U vrijeme kad je HDZ provodio najveću pljačku u hrvatskoj povijesti, kriminalnim zakonom pretvarajući društveno vlasništvo u državno (premda je po svojoj biti društveno vlasništvo tek varijanta privatnog pa je njegova državna otimačina neustavna, što znači da je i zakon po kojem je privatizacija provedena bio protuustavan, što opet znači da bi ju u cijelosti, a ne samo u tzv. devijacijskim slučajevima, trebalo poništiti), dakle u to sramotno doba Radić se bavio voluntarističkim komunističkim ekonomskim projektima koje je simbolizirala čuvena tvornica glinice u Obrovcu. Dok mu se pred očima događala otimačina neviđena od prvotne akumulacije kapitala, Radić je tematizirao apsurde komunističke politike ni na koji ih način ne povezujući s aktualnim zbivanjima, i što je najgore, činio je to na kreativno inferioran način. Potkraj desetljeća, s padom prve HDZ-ove vlasti, pokušao je napraviti zaokret spomenutim "Holdingom". Nakon posvemašnjeg neuspjeha tog uratka mišljenog za široku publiku, slijedi prisjećanje na vlastite (dignitetne) početke, na "Živu istinu", i odluka da se hrvatska psihosocijalna stvarnost pokuša umjetničkofilmski uvjerljivo dohvatiti osloncem na poetiku koja je od druge polovice 90-ih ponovo aktualna. Dakako, Radić na takvu ideju nikad ne bi došao da se u međuvremenu nije dogodila Dogma 95 sa svim svojim posljedicama, stoga je njegovo današnje odbacivanje bilo kakva Dogmina upliva na njegov film nepošteno. No zar je od Tomislava Radića – nacionalističkog dogmatika koji od početka 90-ih podmeće tvrdnje da mu je filmsko djelovanje za komunističke vlasti bilo onemogućeno zbog političke nepoćudnosti, što je još prije desetak godina uvjerljivo demantirao Hrvoje Turković tekstom u Slobodnoj Dalmaciji – neko veliko poštenje realno očekivati? No kad je o umjetnosti riječ, napose o kolektivnoj umjetnosti poput filma, izvanumjetničko autorsko poštenje zadnja je stvar koja ima utjecaj na kreativne domete umjetnine. Posve neovisno o moralnoj konstituciji svog autora, "Što je Iva snimila 21. listopada 2003." izvanredno je, gotovo besprijekorno ostvarenje čvrste, a opet gipke i dinamične dramaturgije, sjajnih glumaca i redateljske realizacije, ultimativno autentičnog prikaza zbilje na svim razinama kojima se film bavi, a jedina zamjerka može se uputiti nedovoljnom isticanju glavnog fokalizatora, 15-godišnje Ive. Da se nešto više osvrnuo na dubinsku tugu te djevojčice, Radić je mogao ostvariti pravo malo remek-djelo. Međutim, za jednog hrvatskog autora, osobito danas, velika je stvar kreirati film koji će ostati zabilježen kao vjerojatno jedini domaći naslov u zadnjih 15-ak godina koji se više-manje ravnopravno može nositi s kremom svjetskih filmova koji su u tom razdoblju prikazani u našim kinima, koliko god ta krema bila lišena najvećeg broja filmskog dragog kamenja izvan zapadnjačkog civilizacijskog kruga. A to kvalitativno prianjanje uz visoke svjetske kriterije mnogo je važnije od svih onih Zlatnih arena koje je (više nego zasluženo) film dobio ovog ljeta u Puli. Zoran Tadić smatra da hrvatske filmove ne bi trebalo procjenjivati jednako strogim kriterijima kao svjetske. Posve je u krivu: tek kad ova kinematografija i kultura u cjelini budu imali više proizvoda svjetske kvalitete, Hrvatska će u istom svijetu nešto značiti.

Vezane vijesti

Radić se 'nudi' tužiteljstvu - Ako je Tuđman optužen, onda i ja prihvaćam...

Radić se 'nudi' tužiteljstvu - Ako je Tuđman optužen, onda i ja prihvaćam optužbu

Jure Radić, nekadašnji ministar obnove i razvitka izjavio je sinoć u Dnevniku 3 HTV-a da se ne boji istrage nacionalnih sudova, jer nikad u životnu… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika