Ne bojim se ptičje gripe. Kad malo bolje razmislim, žao mi je što od sve te pernate frke neće biti ništa. Nitko oko mene ne kuži zašto naša Hrvatska televizija, kad na ekranu pokaže debele mrtve kokoši u rukama ljudi pod maskama, nikad ne zaboravi spomenuti kako jedna švicarska tvrtka proizvodi lijek... Obratite pažnju, danas kad budete gledali vijesti. Najprije će vam pokazati mrtvu pticu, onda će nekakva doktorica reći kako samo ptice umiru, pa će u vaš dom ući gospodin, on zna, naša piletina raste u posebno čuvanim prostorima, nema šanse da u njen uski dom sleti gripozni ždral, pa će voditelj s blesimetra čitati priopćenje, Hrvatska se dobro pripremila. Dok tupi gospodin bude tupo gledao u vaše oči, na ekranu će skakati švicarske tablete... Morali biste skužiti. Skupe tablete umotane u brigu za naše zdravlje pomažu samo Hrvatskoj televiziji koja ih besramno i bjesomučno reklamira.

Ako taj ptičji virus ipak krene na Hrvate... Što ćemo ptičjom gripom dobiti? U Aziji je umirao svaki drugi čovjek. Koliko vas ima doma, s kim ste u kontaktu? Ja imam mamu, muža, djecu, mačka. Djeca, hvala bogu, više ne žive sa mnom, kad ptičja gripa krene, čut ćemo se samo telefonom. I s majkom se rijetko viđam. Ostaje mi muž, s njim povremeno kontaktiram, mogao bi me zaraziti, stalno je okolo, čovjek radi, smrtnost od pernate bolesti je pedeset posto, umrijet ćemo on ili ja. On ili ja? Ako on umre, morat ću naći neki posao?! Ako ja umrem... Ta bi smrt bila i besmislena i nepotrebna. A zašto s mamom razgovaram samo telefonom? Stari ljudi su depresivni, u slučaju gripe svoju ću mamu pozvati doma. "Stara, ovako ćeš mi biti bliže, u slučaju, ne daj bože", to ću joj reći. Bilo bi nas troje. Naš mačak Petar Krešimir ne smije ući u kuću, bojimo se da nam ne uvali kakvu boleštinu, iako na njegovu hranu trošimo brdo love, često ga viđamo u kontejneru.

Ako se k nama useli moja mama, može i Petar Krešimir. Bit će nas četvero. Oni na televiziji to zovu pandemija, u slučaju pandemije muž i ja ostat ćemo bez moje mame i mačka. Što gubim ako izgubim Petra Krešimira? Gubim? Više neću odlaziti veterinaru po tablete protiv glista ni plaćati vitaminske injekcije sto pedeset kuna. Tko mi garantira da su injekcije baš vitaminske i da mu je zbog njih dlaka sjajna? Susjedin Držislav nikad nije bio kod veterinara a dlaka mu se sjaji poput pasjih jaja?! Crvenodlaka kurvetina Jelena koja je opet dobila mačiće više neće jesti iz njegovog tanjura a moji gosti odlaziti doma dlakave guzice. Naši će jastuci na stolicama na terasi, nakon smrti Petra Krešimira, zauvijek ostati ćelavi. Što gubim ako izgubim mamu? Neću tri puta dnevno slušati: "Zašto mi ne nabaviš one američke hranjive kantice?" "Mama, jako su skupe." "Gospođa Koka ih dobiva badave". "Gospođi Koki je sin šef bolnice." "Da si mene slušala, i ti bi bila šef bolnice. Jesi li čula za ptičju gripu, gospođi Anđelki je kći donijela tri kutije švicarskih tableta..." "Mama, svaka kutija košta brdo love, potpuno su beskorisne, Maja je predstavnica te švicarke firme, poludjela je, u Hrvatskoj je potražnja krenula a zalihama je istekao rok, moraju naručiti nove, a..." "I ti bi bila predstavnica švicarske firme da si mene slušala." Među nama, u slučaju pandemije, osobno ću stegnuti svoje ruke oko mamina vrata. Da ne gledam kako se muči poput male ptice.

A šire, mislim, što će se događati izvan moga doma ako... Čitate Extru!, Gloriju, Milu, Tenu, Lisu, Marjolinu, Story, Anabelu, Elite, Marijuterezu... Sve ih čitam! Znam koji hrvatski tajkun ima veliku jahtu a koji tuca miss koja je postala TV voditeljica, ali je iznenada zatrudnjela pa se tajkun morao rastati, njegov najstariji sin koji ima troje djece savršeno se slaže s budućom maćehom i jako se raduje što će u četrdesetoj dobiti bracu ili sestricu... Nogometaš Niko Dalmatiner oženio je TV voditeljicu Žanklaudiju, snimljeni su pred crkvom Marije Blažene u njegovom rodnom selu, njihov je brak blagoslovio Papa, zbor u crkvi pjevao je Bože, čuvaj Hrvatsku. Naš ugledni sabornik našao je ženu svoga života s kojom se viđa dvadeset godina, njegova, od prekjučer bivša žena, sve je znala, ali su ipak ostali skupa zbog djece i zato jer su katolici, danas kad se u crkvi Marije od Mjeseca udaje njegova najmlađa kći i on je odlučio reći da izabranici s kojom je u vezi već dvadeset godina, ona iz jedne veze koja je bila bez veze a trajala je dok oni nisu bili u čvrstoj vezi, ima krasnu djevojčicu, svira klavir i uči francuski, ta djevojčica, a izabranica već sedam mjeseci čeka bebu kojoj se raduju i on i mala polusestrica koja se raduje i unučici koju će roditi najmlađa kći muža njene mame, a ta će mala djevojčica koja je njenom budućem očuhu unučica njoj biti kao mala sestrica a njenom malom budućem bratu polusestrica... Volim gledati i jahte naših tajkuna koji su prije ovog rata bili šoferi autobusa, trgovci cvijećem i referenti ONO i DSZ gole guzice.

Njihovo današnje bogatstvo dokaz je da dragi Bog svakome da šansu, netko je zgrabi, netko čita Gloriju. Negdje mi je nestao konac koji me vezivao uz ptice i kašalj. Da, u slučaju te pandemije pola novinara bi umrlo, izlazilo bi samo pola Extri! i Marjolina. Dovoljno da saznamo tko je živ a tko mrtav među tajkunima, sabornicima, nogometašima i njihovim djevojkama. Umjesto trudničkih vjenčanica gledali bismo cure u dubokoj crnini, umjesto jahti sanduke od mahagonija okovane zlatom, mercedese bi zamijenila mrtvačka kola. Dobro, crknulo bi ih samo pedeset posto, ne kažem da je puno, ali čovjeka veseli. A sad ću reći glavnu misao. Čini mi se da je Hrvatska u takvom kurcu, gledajući iz moje perspektive, da bi nam samo ptičji kašalj mogao pomoći da lakše dišemo.