Objavljeno u Nacionalu br. 519, 2005-10-24

Autor: Damir Radić

FILM

ZFF svečano slavi film

Treći Zagreb Film Festival ponudio je nekoliko solidnih i dva vrlo vrijedna filma

Damir RadićDamir RadićI treće izdanje Zagreb Film Festivala, i dalje pod dinamičnim ravnanjem Borisa T. Matića, proteklo je u svečanosti slavljenja filma. Odaziv publike bio je impresivan, dobrog druženja nije nedostajalo, a ni kvaliteta filmova nije za odbaciti. Ove godine nismo dobili iskorak u ingenioznost jednog Weerasethakula i njegova «Blissfuly Yours», niti silno prestižan art-hit poput Zvjagincevljeva «Povratka» s prvog ZFF-a; kvalitativni prosjek filmova nije bio tako visok kao na drugom ZFF-u, kad smo vidjeli naslove poput Estesova «Iskupljenja na rijeci», Marstonove «Marije milosti pune», Žaličina «Kod amidže Idriza», Yangova «Slijepog okna», ili «Salta» Cate Shortland. Međutim, treći ZFF ponudio je nekoliko izrazito solidnih i barem dva vrlo vrijedna ostvarenja.
Film s kojim valja započeti dolazi sa Šri Lanke. Zove se «Napuštena zemlja», a ime njegova autora je Vimukthi Jayasundara. Ime ne mnogo manje komplicirano od onog Apichatponga Weerasethakula, a film dostojan usporedbe s nešto ranije spomenutim Tajlanđaninovim remek-djelom. Ne sličnih kvalitativnih dosega, jer film poput «Blaženo tvoj» rađa se jednom u jako mnogo godina, ali u poetici dvaju djela ima mnogo dodirnih točaka. Jayasundarino ostvarenje, nagrađeno Zlatnom kamerom u Cannesu za najbolji debi, također je uradak sporog tempa, dugih kadrova i izrazite senzualnosti, s tim da je u igri veći broj likova, a radnja se odvija u duljem vremenskom razdoblju i na pozadini građanskog rata koji vlada Šri Lanke već 20-ak godina vodi s Tamilskim tigrovima. Jayasundara je usredotočen na svakodnevni život ruralne obitelji lokalnog stražara i njegove mlade i seksualno frustrirane supruge te nešto starije sestre čije prisustvo u zajedničkoj kući ometa mogućnost pune bračne (čitaj seksualne) interakcije. Ritam filma upečatljivo slijedi i sugerira ritam ispražnjene egzistencije tek povremeno osvježene kratkim trenucima seksualne strasti, ili poremećene vojničkim ispadima, naposljetku međutim duboko potresene izravnim susretom s (nasilnom) smrću. Iako se Jayasundara ne uspjeva vinuti do istovremeno vrlo suptilne i posve jednostavne sugestije onostranosti koju Weerasethakul ostvaruje u «Blissfully Yours», njegov je film vjerojatno najviši kreativni domet ovogodišnjeg ZFF-a.
Iznimno zanimljivo ostvarenje stiže s nezavisne američke scene. Riječ je o filmu «Ti i ja i svi koje znamo», debiju konceptualne umjetnice Mirande July koja u njemu i glumi glavnu, pomalo autobiografsku žensku ulogu. July je svoj film sagradila oko napetosti što se uspostavlja u potencijalnom ljubavnom odnosu razvedenog prodavača cipela koji živi s dvojicom sinova i nadobudne vozačice taksija za stare i nepokretne osobe koja skrbi o svojem ocu i želi se afirmirati kao konceptualna umjetnica. Oko te glavne osovine koju čine dvoje manje ili više pomaknutih karaktera, rasut je niz epizodnih, mahom maloljetnih likova koji svojom intrigantnošću zasjenjuju one nominalno noseće, a poslužili su July da na posve otvoren (za mnoge gledatelje vjerojatno šokantan ili bar provokativan), a opet human i topao način (što npr. nije svojstveno Larryju Clarkeu kao najuopornijem analitičaru seksualnosti tih životnih razdoblja) iznese neke istine o tinejdžerskoj, pubertetskoj i dječjoj seksualnosti. «Ti i ja i svi koje znamo» poharao je ovogodišnji Tjedan kritike u Cannesu (Velika nagrada, Zlatna kamera itd.), Sundance (Velika nagrada žirija) te niz manjih festivala skupivši pregršt priznanja – posve razumljivo jer radi se o filmu koji navješćuje važnu autoricu koja bi mogla dugo trajati.
Treći film koji zavrijeđuje posebnu pozornost nije stigao iz bližih ili daljih krajeva svijeta, nego se sa svjetskom konkurencijom ogledao na vlastitom tlu. Da, to je famozni uradak Hrvoja Hribara «Što je muškarac bez brkova?», čija je hrvatska premijera publiku silno zainteresirala i zadovoljila. Nakon odgledanog filma može se reći: najbolje što je Hrvoje Hribar učinio u dosadašnjoj karijeri distanciranje je od fakovsko-utorkaškog kružoka i odlučnost da film napravi onako kako je sam želio, a ne kako bi voljeli Ante Tomić čiji je roman adaptirao, ili Jurica Pavičić kojem se Hribarov pristup Tomićevu romanu ni najmanje nije svidio. Naime, Hribar je napravio ozbiljniji i bolji uradak od predloška koji se nije maknuo dalje od kompetentne i korektne izvedbe modela humornog pučkog romana za široku publiku. Zagrebački filmaš preveo je predložak u dominantno melodramske vode, oporost koja je u romanu bila duboko potisnuta u podtekst izvukao je u prvi plan, a u završnici je efektno simbolički poantirao obračun s dinarskim konzervativizmom, zauzevši takoreći aktivistički stav. Hribarov film, o kojem će više riječi biti kad stigne na redovni repertoar, ima svojih nedostataka, ali u cjelini on je novi prilog jasnoj činjenici da je hrvatska kinematografija definitivno postala vodećom u regiji i da ovakvu razinu kvalitete nije imala još od slavnih modernističkih vremena s kraja 60-ih.
A kakva bi mogla biti skora budućnost hrvatskog filma vidjeli smo u programu Kockice, gdje su se kratkim igranim filmovima predstavili mlađi hrvatski autori. Dojmovi su polovični. Bivši filmski kritičar Josip Visković, «dečko koji obećava», potpuno je razočarao tobože pomaknutom kvazišijanovskom «akcijskom komedijom» «Ko živ ko mrtav» o stanarima staračkog doma koji pokušavaju opljačkati mladu poštaricu pokvarenih zuba. Adolescentsko pseudoduhovito prenemaganje povezano s jednako promašenim poimanjem komedijske glume stare garde dramskog programa Tv-Zagreb nepogrešivo je odvela Viskovićevo djelce u krivom smjeru, kojim se uputila i nekadašnja vunderkind Jasna Zastavniković. Njezin filmić «Zadnji dan kućnog ljubimca» lišen je elementarne narativno-dramaturške logike, a tzv. pomaknutost samoj je sebi svrha, ali za razliku od Viskovićeva uratka barem nudi dizajnersku svježinu i zanimljivu, dječački oblikovanu Anicu Tomić u glavnoj ulozi. Druga polovica kratkometražnih Kockica donijela je bolje radove. Stanislav Tomić - autor koji je 2000. vrlo uvjerljivo nastupio kratkim crno-bijelim igranim filmom «Promašaj», a onda nekako potonuo - adaptirao je zatvorsku triler-dramu Elvisa Bošnjaka «Otac» o trojici zatočenika koji strepe od posljednje noći u zatvoru sa zloglasnim pedofilom ubojicom. I Tomićev rad opterećen je balastom nekadašnjih zagrebačkih tv-drama, što se ovdje odnosi na pretencioznu 'filozofičnost' povezanu s blagom preglumljenošću ugledne ekipe (Zijah Sokolović, Ivo Gregurević, Krešimir Mikić), međutim njegova režijska izvedba - osobito u pogledu ritma i tempa izlaganja, što je ključno za trilerni žanr – dominantno je sigurna, a kako je Bošnjakov tekst dramaturško-karakterizacijski uglavnom kompaktan, ukupni je dojam povoljan. Najbolji film Kockica, «Posljednja pričest», djelo je kontroverznog Ivana Gorana Viteza, poznatog po žestokim sukobima s profesorima s ADU koji (s apsurdnim moralizatorskim argumentima) nisu prihvatili njegov diplomski rad «Pomor tuljana», inače krajnje nezrelo djelce adolescentski fascinirano drastičnim nasiljem. «Posljedna pričest» predstavlja drugačijeg, ljudski i kreativno neusporedivo zrelijeg Viteza koji kroz priču o mještanima što na svoju ruku žele kazniti svećenika pedofila nudi relativno slojevito ostvarenje otvoreno različitim interpretacijama, od kojih će malo koja moći zaobići poprilično radikalnu kritiku Crkve. «Prva pričest» zasluženo je nagrađena Zlatnim kolicima za najbolji film programa Kockice, što se međutim nipošto ne bi moglo reći za odluku žirija u glavnom programu, «odsjek cjelovečernji igrani filmovi», gdje je valjda kompletnu kritičarsku javnost konsternirala dodjela Zlatnih kolica belgijskom «Ledenjaku» Dominiqua Abela i Fione Gordon, filmu koji jest zanimljiv u svom oslanjanju na tradiciju nijemog slapsticka, ali koji premalo nudi mimo toga. No da glavne nagrade gotovo nikad ne idu doista najboljim filmovima već je konstanta na festivalima Borisa T. Matića, odveć sklonog sastavljati žirije po načelu «čuvenosti», a ne kompetentnosti.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika