29.10.2005. / 00:00

Autor: Igor Koruga

PHIL COLLINS U ZAGREBU

LIJEPA GLAZBA JE BEZVREMENSKA

Zagreb, 27. listopada 2005., Velika dvorana Dom sportova

Ovaj put počet ću neuobičajeno - kritikom uvaženog glazbenog kritičara, gospodina Ante Batinovića. Na prvom programu naše dominantne nacionalne televizije pojavio se munjeviti prilog o nastupu planetarne zvijezde Phila Collinsa. ¨…lake note… predvidljiva izvedba… nezahtjevna glazba… za prosječnu publiku…¨ - bile su otprilike riječi koje su punile telegrafski izvještaj gore navedenog recenzenta nakon tek završenog koncerta. Nemam previše argumenata protiv. Nemam ni za - ali samo na prvi pogled.

Od pete godine

Philip David Charles Collins, rođen u nepoznatoj londonskoj četvrti Chiswick 30. siječnja 1951., iz odgovarajućeg obiteljskog miljea, s pet godina pokazuje izniman interes za ritmičko izražavanje, osobit osjećaj za timing i glazbeno-ritamske improvizacije. S 12 godina postaje vlasnik prvog ozbiljnijeg kita bubnjeva i od tada prolazi i sam osniva razne sastave (The Freeholdafter, Flaming Youth). Svira gdje i s kim može i dolazi kao zamjena u još neafirmirani band iz Surreyja nazvan Genesis. U jednom sastavu dva glazbena talenta kao što su Phil Collins i Peter Gabriel dovoljna su garancija da je zvjezdano nebo napokon otvoreno. Gabriel uskoro napušta grupu (solo karijera) i od tada Collins preuzima odgovornost za sve. Istovremeno razvija i Genesise kao jedan od vodećih svjetskih progressive rock bandova i vlastitu solo karijeru. Malo tko iz srednje generacije može reći da ga na kojem javnom mjestu nisu pokrenuli hitovi kao što su 'Abacab', 'Invisible touch', 'Mama'…

Odlična ekipa

Solo karijeru počinje 1981. i od tada ne mijenja smjer svoje uzlazne putanje. Od prvog chart-topping hita 'In the Air Tonight', do nedavno Oscarom nagrađene glazbe iz Disneyjeva crtanog filma 'Tarzan', Phil Collins ne silazi sa ljestvica popularnosti.
Došao je u Zagreb bez prevelike pompe. Predstavljen decentnom medijskom kampanjom i pripadajućim zvjezdanim šarmom, napunio je veliku dvoranu Doma sportova i upriličio neobičan koncert. Neobičan, a opet klasičan, glazbeni, ukusni složenac svjetski priznatih balada i življih i čvršćih (ritam!) glazbenih brojeva.
16-eročlana podrška predvođena četvorkom nazvanom Barefoot Servants 2 uklopila se savršeno u cjelokupan kontekst izvedbe, a to je: toplina, radost izvođenja pijevnih i vješto skladanih evergreena i namjeran i neposredan kontakt s publikom.
Daleko od toga da band iskri nadljudskom točnošću i glazbenom artikulacijom izvođača kao što je recimo Trio Keitha Jarretta ili mlađi londonski acid-jazz band Jamiroquai predstavljen nedavno u pulskoj areni, ali tu je riječ o kruškama i jabukama. U žanru u kojem se nalazi, Collins je okupio odličnu ekipu.

Dobro ugođeno sviranje

Izgledom (ističe se Leland Sklar svojim ZZ-Topovskim izgledom na bas gitari), šarmom, zgodnom koreografijom često prožetom osobitim genesisovskim hodom iz spota 'I can't dance' i dobro ugođenim sviranjem pratili su stvarno izniman Collinsov glas čiju boju i (ne)savršenost prepoznajemo u moru sličnih. Jaka ritamska podloga (raskošan komplet bubnjeva potpomognut latinoameričkom kombinacijom kongi, doboša i raznih zvona i zvončića) bila je začinjena ugodnim akordima klavijatura, rockerskim gitarama (legendarni Fenderovi Strato-Tele-casteri) i simpatičnom brass skupinom. Skupina od šest pratećih vokala dokazala se i a capella izvedbom hita 'True Colors' (gotovo kao svojevremeno Paul Simon s fantastičnim južnoafrikancima Ladysmith Black Mambazo) te solo, dvoglasnim i troglasnim izvođenjem 'Separate lives'.

Ništa nije slučajno

Rasno svakojak ansambl (crni, crveni, bijeli) predstavio se kao istinski simbol naprednog, antirasističkog, u našoj mašti – sutrašnjeg svijeta. Izvodeći veseli 'Wear My Hat' paradirali su cijelom pozornicom mijenjajući raznobojne šešire svakojakih oblika i dezena, zabavljali se i prenijeli apsolutno pozitivne vibracije očaranim posjetiteljima.
Bilo bi površno ne istaknuti iznimnu scensku produkciju, lišenu modernih i trendovskih, često neugodnih stroboskopskih naprava, velikih videozidova koji samo svraćaju pozornost na ono nebitno. Raznobojna svjetla, mehanički mirno pokretane kulise, vulkani papirnih traka i pahulja i topla maglovita svjetlosna rješenja pokazala su da se ništa nije prepustilo slučaju.
I na kraju glazba. Batinovićeve 'lake note za prosječne slušatelje' ili pak nešto drugo? Iznimno je teško spojiti dva-tri tona u smislenu cjelinu. Samo rijetki uspijevaju dokučiti čaroliju slaganja te osobite abecede tako da ona potiče najprofinjenije raspoloženje, da umiri, potakne na razmišljanje ili sjetu. Neovisno o tome radi li se o temeljnim durskim ljestvicama ili avangardnim revolucionarnim stilovima, pijevnim i čistim melodijama ili sinkopiranim izazovnim formama, akademskom učenom stilu ili lokalnom etnoizrazu, ostaje ono osnovno – ljepota, ukus, sklad. Ona je apsolutna i modno neovisna.

Uzlazna tonalna fraza

Phil Collins pokazao je upravo to. Tridesetak godina uživanja u lijepom i ukusnom svijetu glazbe, uklapanje svih zvukova, suzvučja i svakojakih zvučnih kulisa u smislene i lijepe nizove, rezultirale su nedvojbeno ukusnim i kvalitetnim repertoarom čiji je temeljni dio uživo predstavio zagrebačkom auditoriju.
Za one vjerne fanove, koji su (ot)pjevali većinu pjesama s Collinsom, moram podijeliti oduševljenje uzlaznom tonalnom frazom u zanimljivo najavljenoj baladi 'One More Night', na dijelu refrena ¨…cos I can't wait forever…¨. Jednostavno i prelijepo!

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika