Listopad je mjesec u kojem se govori o raku. Raku dojke najčešće, jer se novinari osjećaju dobro kad na hrvatskim trgovima iza štandova snimaju poznate kako prodaju pizdarije od čije će prodaje sakupiti, ove su godine skupili, dvije stotine i pedeset tisuća kuna. Dirljivo. TV voditeljice golih sisa još nezahvaćenih rakom, pjevačice i pevaljke, zgodni dečki, zabrinuti voditelji Dnevnika, svi u određene dane u godini trkeljaju o raku. Javljanja uživo s nekog hrvatskog opskurnog odjela za rak nema. Da, povod za ovu priču je frka koja je u Rijeci nastala kad je štakor kroz prozor ušao u sobu riječke onkologije. Novinari su se zgrozili, nekakva gospođa je u ime udruge pacijenata odmah zatražila ostavku ravnatelja Riječkog KBC-a, gradonačelnik Rijeke, gospodin Obersnel, ponudio je svoju pomoć... U čemu? Trovanju štakora... Imala sam veliku nesreću, vidjela sam kako izgleda riječka onkologija. Postoji takozvani "novi" i "stari" dio. "Novi" dio izgleda dobro. Sobe su oličene, prostrane, jedan sanitarni čvor na dvije sobe, moderan, uredan. Štakor je ušao u "stari" dio. Na prozoru bolesničke sobe u prizemlju nije bilo mreže, životinju je vjerojatno privukla hrana, fasada je oštećena, dakle gruba, štakor se popeo bez problema. Štakori u bolničkom krugu? U dvorištu riječkog KBC-a postoje kontejneri puni smeća, odlagališta, galebovi, mačke i štakori. Sasvim je sigurno da se okoliš uredno deratizira, ali znamo da su štakori neuništivi. Dakle, dogodio se štakor. Sigurna sam da je to najblaže što se bolesnicima od raka u tom "starom" dijelu može dogoditi. Što im se još događa? Kemoterapiju primaju u bolesničkim sobama u koje medicinske sestre ulaze bočno jer je to jedini način kako se u njih može ući. Jedan bolesnički krevet nalazi se i u liječničkoj sobi jer bolesnika ima na stotine a kreveta nema. Takozvani sanitarni čvor mjesto je strave i užasa kao i ulazni prostor. Teški bolesnici kojima svi govore, naročito javne osobe u listopadu, da je rak izlječiva bolest, izgube svaku nadu kad uđu u zdanje koje izgleda gore od pakla. Tko je kriv? Ravnatelj KBC-a? Gradonačelnik Obersnel? On je odmah ponudio "pomoć", što je za svaku pohvalu, ali... Riječki KBC je sve manje "riječki". Teško bolesni građani Rijeke ulaze u rat za bolnički krevet s građanima Pule, Krka, Raba, Senja, Delnica... Dovoljno mjesta nema ni za jedne ni za druge. Ipak, bi bilo lijepo da su "pomoć" ponudili i gradonačelnici iz okolice Rijeke. Nisu. Riječka "stara" onkologija samo je "riječka". Nisu svi odjeli riječkog KBC-a u komi. Bolesnici koji imaju određene vrste raka odlaze u "dnevnu bolnicu" koja izgleda sjajno. Pacijent se fenomenalno osjeća i na riječkoj kardiologiji, ginekologiji, uskoro ni u riječkom rodilištu neće padati stropovi. Pulmologija na Sušaku je poput krasnog hotela. Navodno je to tako jer su neki šefovi i šefice odjela fenomenalni menedžeri i menedžerice koji znaju naći "sponzore" i urediti svoje odjele na radost i veselje pacijenata?! Zašto "stara onkologija" izgleda kao hranilište za štakore? Možda je odgovor u broju riječkih onkologa i uvjetima u kojima rade. Na desetak onkologa dolaze stotine pacijenata. Nemaju ni petka ni svetka. Mnogi od njih brojeve svojih privatnih mobitela daju pacijentima i rodbini, bolesnima su dostupni dvadeset i četiri sata dnevno. Tko im to plaća? Nitko. Tko im može platiti duševnu bol koju sigurno osjećaju godinama radeći u štakorskim uvjetima? Nitko. Medicinske sestre. Medicinske sestre se u hrvatskim trendi medijima, u Gloriji, primjerice, i na Hrvatskoj televiziji u reklami za Coca-Colu, prikazuju kao kurvetine. U Gloriji je striptizeta u "obliku medicinske sestre" našem poznatom glumcu čestitala rođendan, a na Hrvatskoj televiziji "medicinska sestra" svojim ogromnim polugolim sisama gura pacijenta na kolicima u operacijsku dvoranu. Radi li to Coca-Cola i u Americi? Kad će hrvatske medicinske sestre vrisnuti? Sestre na riječkoj onkologiji. Ne vjerujem u anđele, ako postoje, onda su dobri poput tih predobrih žena. Za s v a k o g a imaju lijepu riječ, s v a k o m e pružaju utjehu, podršku, gusku, posudu za povraćanje, pelenu, tješe rodbinu, razgovaraju s pacijentima, peru ih, presvlače, hrane, bodre, pomažu izabrati periku... Kako su plaćene, nikome ne govore. I bolje. Bolesnice od raka. Perika oko tisuću kuna, specijalni grudnjak osamsto kuna, silikonski implantat za jednu dojku pet tisuća kuna, tableta protiv povraćanja nakon kemoterapije šeststo kuna... O čemu govorim? Priča o ukazanju štakora na riječkoj onkologiji nije jednostavna priča. Ali jest rješiva. Dok čekamo na novu bolnicu, onoj bi se rupi mogli oličiti zidovi, napraviti pristojan zahod, shvatiti da vlažna špilja nije samo r i j e č k i problem. Ali... Poznate osobe iz javnog života nikad se neće slikati u zahodu u raspadanju, sisate ljepotice neće bočno ući u sobičak u kojem šest ćelavih ljudi leži s iglom u žili. Ni preumorni onkolog ne može nakon trideset i šest sati što rada što dežurstva prosjačiti okolo milodare od "sponzora" jer pokraj telefona na njegovom stolu stenje, povraća ili umire ljudsko biće. Ovo jest zemlja štakora. Ali ne onih koji se noću uvlače u bolesničku sobu po komadić mesnog doručka nego štakora u Vladi i Saboru koji se ovih dana voze u najnovijim mercedesima i koji će, dok nas budu grizli štakori, svoje rakove odvesti na liječenje u Ameriku ili Francusku. Da se riješimo tih štakora, naše bi bolnice izgledale drugačije.