Stvari se ponekad mijenjaju preko noći. Još jučer, hrvatska je kinematografija bila sinonim provincijalizma i ideologiziranosti, a danas je po kreativnim dometima, optimisti bi rekli i organizacijskim (jer filmskoj politici hrvatske države zavide čak i Slovenci), to najozbiljnija kinematografija u regiji. Dakako, ostaje pitanje je li riječ samo o trenutačnoj situaciji stvorenoj više-manje slučajnim istodobnim nastupom skupine darovitih, međusobno nepovezanih autora, i neće li se već za dvije-tri godine sve urušiti baš kao što se početkom 70-ih urušio jugoslavenski autorski (crnovalni) film, neposredno nakon što je u drugoj polovici 60-ih postao jednom od značajnijih pojava na filmskoj karti Europe. Istina je, naime, da od svih država bivše Jugoslavije Hrvatska izdvaja najviše sredstava za kinematografiju, ali je i istina da Hrvatska i dalje nema "trust filmskih mozgova", nadasve kompetentne ljude okupljene u primjerice filmski institut ili nacionalnu filmsku zakladu, koji bi na duge staze osmišljavali filmsku politiku i ozbiljnije se angažirali oko međunarodnog plasmana proizvoda te politike. Bez takve institucije sve se i dalje u velikoj mjeri odvija stihijski, a politička odnosno ideološka prihvatljivost i dalje igra nezanemarivu ulogu, o čemu u najnovije vrijeme svjedoči odbijanje Biškupićevih povjerenika za film Brešanova novog projekta, odnosno neumjereno nagrađivanje Vrdoljakove "Duge mračne noći", projekta kojeg bi se u imalo kultiviranim sredinama duhovna elita sramila. I tako, dok s jedne strane Brešan, Ogresta, Sviličić, Mirković, Ostojić, Hribar, Matanić i ponovo rođeni Tomislav Radić vraćaju puni dignitet hrvatskom filmu i pripremaju teren za njegov potencijalno snažniji međunarodni prodor, država istodobno pruža snažnu financijsku i moralnu podršku retrogradnim tendencijama čiji je strašan simbol "Duga mračna noć", a čiji je izdanak, na sreću posve benigan, i "Snivaj, zlato moje", drugi cjelovečernji rad 38-godišnjeg Nevena Hitreca.
Nevena Hitreca pamtim s kraja 80-ih kao studenta režije na ADU i povremenog suradnika filmskog časopisa Kinoteka, od čije se izrazito hollywoodizirane uredničke jezgre ponešto razlikovao stanovitom sklonošću za europski umjetnički film. Sjećam se kako je prilikom ciklusa Tarkovskijevih filmova u Kinoteci u Kordunskoj oduševljeno zborio o genijalnosti velikog Rusa, no vlastiti filmski put odveo ga je u sasvim suprotnom smjeru. Početkom 90-ih snimio je nekoliko kratkometražnih dokumentaraca tematski vezanih uz Domovinski rat, da bi tek krajem desetljeća, 1999., napokon došao do cjelovečernjeg igranog prvijenca, i to kakvog. Prema romanu i scenariju svog oca Hrvoja Hitreca, popularnog dječjeg pisca koji se 90-ih razotkrio kao notorni nacional-šovinist, snimio je "Bogorodicu", uz "Cijenu života" Bogdana Žižića najsramotniji film ikad nastao u Hrvatskoj. Dok je Žižić svoj spoj nacikunsta i socrealizma, oslonjen na scenarij Fabijana Šovagovića, realizirao u ratno doba, što mu može biti kakav-takav, premda bijedan, izgovor, sin i otac Hitrec svoj su paradigmatski nacionalističko-šovinistički filmski udžbenik (ne, nikakva crkvena ili građanska inicijativa nije pokrenuta protiv trovanja nevinih duša hrvatske mladeži) ostvarili pune četiri godine nakon okončanja rata, u vrijeme kad se tako strastveno afirmiranje šovenskih kalupa ipak nije očekivalo. Anticipirajući slučaj "Duge mračne noći", pulski žiri uredno je "Bogorodici" dodijelio Veliku zlatnu arenu za najbolji film, a dobar dio kritičara trudio se marginalizirati idejnu malignost kako bi slavio tobože sjajnu režiju mladog Hitreca (sustavna uporaba tzv. fluidne kamere i dvoplanske kompozicije kadra bila je dovoljna za panegirike, iako istim redateljskim postupkom s jednakom rutinskom kompetencijom barata valjda svaki ambiciozniji njemački TV režiser). Najzanimljiviju, koliko god slobodnu, interpretaciju blasfemično nazvanog rada Hitrecovih dala je jedna lucidna kritičarka, ustvrdivši da je film zapravo alegorija o implicitnom zlostavljanju Hrvatskoj lojalne Lucije Šerbedžije od strane njezina oca, "izdajnika" Rade Šerbedžije, jer ime glavnog zlikovca - hrvatskog, pače slavonskog Srbina koji se iz čista mira, sukladno učenju Ante Starčevića o lošim genima izvornih Srba, pretvori u demona i čija će glavna žrtva biti naslovna junakinja - bijaše upravo Rade.
Doista, s "Bogorodicom" se Neven Hitrec toliko temeljito izblamirao da je o njemu kao potencijalno relevantnom autoru postalo neozbiljno razmišljati. Ipak, kako politika nije voda, novi HDZ-ov mandat drugi je projekt sina i oca Hitreca "Snivaj, zlato moje", adaptaciju stanovita romana znakovita naziva "Još Hrvatska ni propala" neznanog autora Ivana Pahernika, opskrbio s moćnih 13 milijuna kuna. To je dvostruko veći iznos od danas uobičajenog budžeta hrvatskih filmova, a u zadnjih 15-ak godina samo su Sedlar za "Četverored" i Vrdoljak za "Dugu mračnu noć" dobili više. Ideja Hitrecovih bila je odati počast starom (radničkom) Zagrebu, preciznije vremenima trešnjevačkih kućica, popevki i nekih, kako se iz današnje perspektive (optimistički) čini, nevinijih međuljudskih odnosa. Nostalgično intoniran, film se bavi osjetljivim razdobljem od početka II. svjetskog rata do sredine pedesetih i za divno čudo posve je ili gotovo posve lišen ideologizacije. Golikovski inspiriran, Neven Hitrec želio je rekonstruirati duh jednog vremena i prostora, te sam taj duh učiniti temom filma. Istodobno, opće je želio prožeti s pojedinačnim, duh mjesta i vremena te pripadajućih im ljudi ispreplesti s pričom u čijem je središtu erotski trokut mladih protagonista. No dok je Golik u "Tko pjeva zlo ne misli" vrsnoćom pravog majstora povezao pojedinačno i opće, a bilo mu je i lakše jer nije srljao u zahtjevno ogledanje s epskom narativnom strukturom, Hitrec se izgubio u pokušaju svladavanja epske naracije svog filma, u relativno dugom vremenu trajanja radnje i brojnim karakterima, ne znajući odrediti dramaturške prioritete. Najzanimljiviji dio filma onaj je u kojem su troje mladih protagonista djeca predpubertetskog uzrasta i formiraju svojevrsnu ranu inačicu ljubavnog trokuta. Hitreci ne bježe od prikaza odnosa erotske dominacije i podčinjavanja, onog iskonskog sadomazohizma između dominantne djevojčice i submisivnog dječaka, odnosa koji tendira poremetiti "normalna" djevojčica koju bi dječak mogao "zdravo" voljeti. Međutim taj iznimno intrigantan erotski trokut biva zanemaren i postaje sasvim besadržajan kad junaci uđu u mladenačku dob, a zamjenjuje ga standardna i beskrajno stereotipna ljubavna veza. Na nju je nakalemljena i promašena završnica koja film iz humorno-melodramske kronike naglo i bezrazložno prevodi u tragediju (taj se završni rez doduše može pokušati braniti kao metafora koja označava kraj zlatnog doba djetinjstva i mladosti kao svojevrsnog snovito-nevinog razdoblja života iza kojeg slijedi suočenje sa sivom zbiljom realne egzistencije koju donose odraslije godine), a kad se svemu doda činjenica da se onih 13 milijuna kuna na produkcijsko-dizajnerskoj razini filma baš i ne vidi (kao i u svim hrvatskim povijesnim filmovima od osamostaljenja, prošla vremena artificijelno su stilizirana kao u dječjim slikovnicama), jasno je da "Snivaj, zlato moje" ima vrlo malo aduta. Film je u Puli ovjenčan nizom Zlatnih arena (dobio ih je najviše, ali nijednu od glavnih), publika u Areni odlično ga je primila, no u redovnoj kinodistribuciji, pogotovo izvan Zagreba (izvan Zagreba čak je i "Tko pjeva zlo ne misli" imao prosječne kinorezultate), šanse su mu male. Razlog je jednostavan: tematski i oblikovno staromodan, može računati gotovo isključivo na umirovljeničku publiku. A nju se u kina može privući samo iznimno, ako se zovete Antun Vrdoljak i ako iza vas stoji kompletan marketing Hrvatske radiotelevizije. Neovisno o tome, "Snivaj, zlato moje" prosječan je, ali donekle simpatičan film, a možda je glavno njegovo značenje u svojevrsnom moralnom iskupljenju Nevena Hitreca za stavljanje u službu najniže ideologije s "Bogorodicom". To je od male važnosti za hrvatsku kinematografiju, ali valja se nadati da samom Hitrecu znači nešto više.

hrv. hum. melodrama, 2005.
R: Neven Hitrec Gl: Ivan Glowatzky, Ines Bojanić, Ljubomir Kerekeš

ocjena: dvije i pol zvjezdice