Srećko JurdanaGospođa Jadranka Kosor, uvijek na sceni kad je riječ o aspektima unaprjeđivanja ljubavi čovjeka prema čovjeku, dogovorila se zadnjih dana s aktivistima iz Caritasa o zajedničkoj božićnoj akciji pod nazivom "Za tisuću radosti", u kojoj će sudjelovati "pitomci osnovnih i srednjih škola", razvijajući "međugeneracijsku solidarnost". Akcija se evidentno nadovezuje na aktualne trendove, kako u Caritasu tako i u školama. Cinik bi možda u tom povodu rekao: leglo perverzija nastoji se reformirati u zajedništvu s leglom nasilja. Hrvatska je, kao što je poznato, na planu međugeneracijske solidarnosti ostvarila nevjerojatne civilizacijske skokove, tako da se u Caritasovim domovima uredno primjenjivala maloljetnička prostitucija pod paskom odgajatelja, a učenici su se – na drugoj strani – izborili u školama za pravo i slobodu da udaraju učitelje motkama po glavi, i pritom ih ismijavaju.

Pretvaranje Caritasa – u suradnji sa školama i državom – od institucije obilježene devijacijama u instituciju koja širi radost nije, međutim, jedina crkvena inicijativa. Kaptol od Vlade ultimativno traži potpunu zabranu rada nedjeljom za dućane, a osim toga i odustajanje od projekta Družba Adria – organizacije za izvoz ruske nafte preko terminala na hrvatskom dijelu Jadrana. Dućani su zasebna priča, ali kad je o nafti riječ, teren postaje iznimno osjetljiv. Nakon razmjerno skromne studije i još skromnije javne rasprave o ekološkim opasnostima koje Družba Adria donosi, Vlada je obznanila kako doista odustaje od projekta. Čini se da time nezaustavljivo pobjeđuje linija koju – osim ekoloških udruga – zagovara Hrvatska stranka prava, a, kako vidimo, i Crkva. U novinama su se u međuvremenu pojavili spekulativni tekstovi koji tvrde da je projekt Družba Adria ipak u fazi realizacije, bez obzira na deklarativan stav Vlade.

Jadranski naftovod ili Janaf navodno je već izgradio cijevi do Omišlja s namjerom da za rusku naftu osigura transportne kapacitete, irelevantno od raspoloženja hrvatskih stranaka i udruga. U povoljnijim okolnostima ti će se kapaciteti staviti u funkciju. O. K. Možda je tako, možda nije. Za Hrvatsku se u svakom slučaju postavlja pitanje može li ona, pozivajući se na ekološke fetiše koji prate njezin propulzivni turizam, samo tako odbaciti strateški naftni savez s Rusijom. Družba Adria nešto je više od igre, i ne obilježava je samo problem balastnih voda i jadranske mikroflore.

Važnost ideje vrlo dobro shvatio je Stipe Mesić, najveći zagovornik projekta koji se danas povukao u sjenu strahujući da bi daljnje javno zalaganje za stvar moglo za njega proizvesti negativan politički feed-back*. Fenomen brzoga hrvatskoga odustajanja od Družbe Adrije i "pobjedu" Kaptola, HSP-a i ekoloških udruga prokomentirao je zadnjih dana – s priličnom dozom vjerodostojnosti – Denis Romac, novinar Novoga lista. Pozivajući se na popularnoga američkoga analitičara Williama Engdahla, koji smatra da se moderni ratovi vode zbog nafte i predviđa daljnji dramatičan porast njezine cijene, g. Romac – izdaleka i oprezno – zaključuje kako se Hrvatska odustajanjem od Družbe Adrije možda odriče svoje najvažnije poluge u međunarodnim odnosima, uključujući tu i odnose s Europskom unijom.

Po logici naftnoga utjecaja, Sjedinjene Države ne gledaju sa simpatijama na projekt Družba Adria, jer očekuju da će kontrolom nad kaspijskim naftovodom, i nad ukrajinskom vladom, u perspektivi upravo one – a ne Rusija – opskrbljivati Uniju naftom. Na Hrvatsku se zato primjenjuje ekološki pritisak, kojem se upravo pridružila i Crkva. Hrvatska bi preko Družbe Adrije svakako osigurala određeni stupanj naftne autonomije, dobila Rusiju za saveznika i postala u međunarodnim stvarima nešto više od europskoga pacijenta i turističke razglednice, odnosno rentijerskoga odmarališta za inozemne bogataše. Kod nje su, međutim, u akciji snažni prirodoljubivi porivi koji se nadahnjuju tezom da je hrvatski strateški adut jadranski plankton, a ne transmisija njegovih bioloških derivata.

STUPAC TJEDNA: HIPOKRIZIJA OKO DRAGANJE; FENOMEN MEDIJSKE KLEVETE; ULIČNI BUNT U EUROPI

Plivač Duje Draganja najavio je odlazak u Katar za određenu svotu, i oko toga se u Hrvatskoj podigla standardna medijska buka na temu rodoljublja i materijalizma, obilježena hipokrizijom poput većine drugih stvari koje se zbivaju na lokalnoj javnoj sceni. Kao prvo, ako Hrvatski olimpijski odbor i druge sportske institucije u pravilu vode ljudi koji u životu ne biraju načine da se dočepaju velikoga novca, onda je nepošteno raspravljati o sportašima koji također žele iskoristiti tu povlasticu. Tko se odlučio baviti vrhunskim sportom, čini to prije svega radi materijalne koristi koja je danas s takvim sportom povezana. Trenirati osam sati dnevno bez očekivanja profita koji će u nekoliko godina osigurati raskošnu egzistenciju za cijeli život, i radovati se maršalovu satu ili ordenu zasluga za narod – to se prakticiralo samo u vremenu veseljaka i entuzijasta.
Postoji li, uostalom – kad je o financijama riječ – neka bitna razlika između Draganje i Ivana Ljubičića? Hrvatsku novu tenisku ikonu – koja, nažalost, još uvijek nije u stanju osvojiti turnir iz Masters serije – ljubav prema nacionalnim bojama nije spriječila da zbog poreza prijavi boravak u Monte Carlu, pa ako se to – uz niz drugih sličnih primjera – tretira kao racionalno ponašanje na koje država nema primjedbi, nema razloga ni da se Draganjin odlazak u Katar tretira kao hrvatska tragedija. Manje patetike, molimo lijepo. Ona nikoga neće uvjeriti da ne bi trebao ugrabiti sve što može, dok može.
* * *
Književnik Predrag Matvejević nepravomoćno je osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu jer je drugog književnika u novinskome tekstu metaforički nazvao talibanom. Presuda je u kulturnoj javnosti izazvala zgražanje, prilično opravdano. Jedan pejorativan izraz ne može biti razlog za zatvorsko sankcioniranje, pa makar i uvjetno. U povodu tog slučaja, međutim, Hrvatsko novinarsko društvo emitiralo je još jednu u nizu svojih besmislica, zalažući se za "potpuno ukidanje klevete kao kaznenog djela". Što to znači ? Da bilo tko o bilo kome može objaviti što god mu padne na pamet, pa makar i notorne laži, i da ga pritom štiti "pravo na slobodu izražavanja"? Gdje toga ima, osim u ultraliberalnoj anarhiji iz mašte? Ako je i od Društva, previše je.
* * *
U Parizu je u tijeku radikalna ulična pobuna siromašnih imigrantskih slojeva, koja se ubrzano širi diljem Francuske a započela je i u nekim drugim europskim gradovima. Na situaciju se donekle može primijeniti misao koju je – nakon talijanske invazije – svrgnuti etiopski car Haile Selasje izrekao tridesetih godina u Ligi naroda: "Zapalili ste šibicu u Africi, ali plamen će gorjeti u Europi."