Damir RadićKrenuvši listati prošlog ponedjeljka novi Nacional, zatečen sam uočio pismo Antuna Vrdoljaka koji njime reagira na moj tekst objavljen još sredinom rujna. Mislio sam da je pismo Hrvoja Hribara, objavljeno u Nacionalu ljetos, vrhunac nesuvislosti do kojeg se pismotvorac može vinuti, ali Antun Vrdoljak dokazao je da se može više i jače, tj. nesuvislije i besmislenije, a svakako mnogo opširnije. Dakle, Vrdoljak reagira na moj tekst o Zagreb Queer Festivalu i obrušava se na "pedere i lezbijke", umišlja si da su mu poznata moja uvjerenja, a naposljetku nepogrešivo zna koji su moji problemi i do čega mi je stalo, kao da smo zajedno ovce pasli, da se izrazim njemu razumljivom sintagmom. A gotovo iz svake njegove rečenice, osim dramatične patetike i tragikomičnog (ne)shvaćanja mog teksta, progovara bahata samouvjerenost nekadašnjeg moćnika koji je još uvjeren da bi pred njim svatko trebao drhtati kao što su drhtali zaposlenici HRT-a u doba njegova direktorovanja. No možda Vrdoljak ima realnu podlogu za svoju samouvjerenost? Možda sam potpuno u krivu kad tvrdim da je on tek bivši moćnik? Vrdoljakov se medijski utjecaj ne smije podcijeniti – ne samo da je kompletni marketing HRT-a bio u službi nezapamćene promocije njegova filma i tv-serije, nego je sličnu podršku osigurao i kod najmoćnijeg izdavača tiskanih medija na ovim prostorima, EPH. Podrška je išla toliko daleko da je uglednom filmskom kritičaru te kompanije rečeno da ne smije pisati preoštro o Vrdoljakovu filmu, a jednom drugom uvaženom filmskom kritičaru iste tvrtke, nakon objavljenog kritičkog teksta o "šjor Tončiju", poručeno je da zaboravi da će o tom gospodinu ikad više pisati. Na sreću hrvatski se medijski prostor ne svodi na HTV i EPH, pa još postoje oni kojima nije zapriječeno slobodno pisati o barunu Münchausenu "iz našeg sokaka". Jer doista, Antun Vrdoljak prava je balkanska inačica njemačkog prodavača šarenih laži, a kako bismo bili u skladu s balkansko-dinarskim okružjem, mogli bismo ga nazvati Matanom, po imenu njegova omiljena književnog lika kojem je u tv-seriji "Prosjaci i sinovi" odao počast kao vlastitom svojevrsnom alter egu.
Antun Vrdoljak jedan je od onih ljudi koje "suha" istina ne može zadovoljiti. Istina je za njega nešto "tanko", "dosadno", nedostaje joj dinamičnosti i dramatike, nedostaje joj "mašte". To je čovjek koji svaku anegdotu mora začiniti nekim izmaštanim dodacima, čovjek koji valjda tri rečenice u nizu ne može izgovoriti a da jedna od njih ne sadrži nekakvu ad hoc smišljenu konstrukciju koja sa stvarnim zbivanjima o kojima priča nema nikakve veze. Tako je prošle godine u Puli okupljenim novinarima ispričao anegdotu, koju naravno nitko živ ne može potvrditi, o tome kako mu je prije nekoliko desetljeća pulski žiri u dubokoj noći dodijelio Zlatnu arenu za najbolji film, a onda je ujutro morao promijeniti odluku zbog političkog pritiska, jer kao što znamo, Vrdoljak je za tzv. komunizma bio politički nepodoban. Ako činjenice govore drukčije, tj. da je "politički nepodobnik" snimio najviše filmova u kinematografiji socijalističke Hrvatske, tim gore po njih. Ili ona čuvena zgoda o tome kako je sam samcat, svojom mudrošću i dosjetljivošću, spriječio krvavu odmazdu Hrvata nad Muslimanima 1990. u Trogiru; sve je ovisilo o njemu, masovno krvoproliće visjelo je o koncu, ali on nije zakazao. Čovjek se mora zapitati – zar su hrvatske policijske snage bile tako jadne da nisu mogle intervenirati? One iste snage specijalne policije koje su u otprilike isto vrijeme lakoćom razbile prve srpske nemire u Petrinji, prije izbijanja tzv. balvan-revolucije? Ali specijalna policija mačji je kašalj prema Tončiju-Steni, nema te oružane sile koja može učiniti ono što šjor Tonči može. Pitam se samo kako to da u ratu nije više pomogao? Ali kako mu prigovoriti kad je sve svoje snage upro u dobrobit hrvatskog sporta kao politike koja se vodi drugim sredstvima, u izgradnju dalekovidnice što je postala katedralom hrvatskog duha i u proizvodnju filmova "koji šire istinu o Hrvatskoj"? Zar to nije dovoljno za jednog čovjeka pa bio on i ljudina poput Tončija?
Sad, kad znamo kako funkcionira Vrdoljakov duh i um, kako vjerovati na riječ njemu, apsolutnom gospodaru HRT-a s početka 90-ih, kad tvrdi da nema pojma da se u ljeto 1991. na programu HTV-a prikazivala BBC-jeva serija "Naranče nisu jedino voće"? Kako vjerovati da nije imao nikakve veze s njezinim skidanjem s programa? Pa zar je moguće da je odgovorni urednik pustio seriju i samoinicijativno je prekinuo usred emitiranja druge epizode te zauvijek skinuo s programa, a da Antun Vrdoljak, alfa i omega te televizije, o tome ništa ne zna? No Vrdoljak u svom pismu ne ostavlja nikakvu dvojbu: on, kaže, nije imao pojma o seriji i njezinu skidanju s programa, ali da je znao, naravno da bi zabranio njezino emitiranje! Jer "zamislite svinjarije", poručuje "šjor", da "narod iz skloništa, iz prognaničkih kolona, ona starica sa Šlepa iz Aljmaša" gleda takvu gadost kao što je nježno milovanje dviju obnaženih tinejdžerica. Ne, sugerira Vrdoljak, taj narod je klicao: dosta nam je pedera i lezbijki, dajte nam Tuđmana i Kuharića! I zbog tog naroda, Vrdoljak neizravno priznaje, on je seriju zabranio. Bila su takva vremena, s vrlo moćnim dionicima vlasti koji su smatrali da je homoseksualnost otrov za dušu napaćenog naroda, a da ustaške pjesme i znakovlje, koji su u to doba dominirali središnjim zagrebačkim trgom i većim dijelom Hrvatske, poticajno djeluju na istu narodnu dušu. Možda doista u tome nema ničeg strašnog s obzirom na kontekst, ali zašto se onda Vrdoljak toliko uzbuđuje? Ako je "pedere i lezbijke" trebalo otjerati u ilegalu, ako o njima nije smjelo biti javnog spomena, što onda Vrdoljaka toliko vrijeđa? Principijelan osjećaj za istinu? Kod Matana Münchausena? Ma hajde, molim vas…
Vrdoljak u svom pismu tvrdi i da ne razumijem sadržaj, a kamoli smisao "Duge mračne noći". I da on u cijeloj seriji nije ni dodirnuo problem "ni lezbijki, ni pedera". Ali zar sam ja negdje zaključio da se njegova serija bavi homoseksualnošću? Ni slučajno, samo sam jako dobro shvatio da u njoj dovodi u isti red masovni ratni zločin i blud utroje što prakticiraju njemački nacisti (za razliku od "šarmantnog" bludničenja udvoje našeg ustaše i jedre snaše), kao što sam jako dobro shvatio da izjednačuje stradanje ustaša i Židova, da poručuje kako su polusrbi i kriptosrbi bili podmukli tlačitelji vrlih hrvatskih muževa, te da su žene kojima je erotska ljubav ispred majčinstva i obitelji bezdušno-malodušne komunistkinje i kriptosrpkinje. Navodi pritom Vrdoljak moj iskaz da se prizor ubojstva sina događa nakon masovnog pokolja civila kao neki gaf. Izgleda da ni sam ne zna kako je montirao film i seriju – pa naravno da se sinovljevo ubojstvo događa nakon tog zločina! A što tek reći o tvrdnji da mu podmećem tumačenje erotskog sloja Ferićeva romana "Djeca Patrasa"? Pa naravno da se u toj rečenici ne radi o Vrdoljaku nego o Feriću, Ferić je a ne Vrdoljak taj autor koji je izmislio pedofiliju tamo gdje je nema! Da s Vrdoljakovom koncentracijom nešto ozbiljno nije u redu svjedoči i njegova tvrdnja o mom tobožnjem uvjerenju "da su samo konzervativni desničari neprijatelji pedera". Odakle mu to? U kojem mom tekstu je tako nešto pročitao?
I na kraju, pokušaj šjorova završnog udarca. Trijumfalno me prokazuje kao promotora pedofilije koju tobože afirmiram kao "antikatolički ulaz" (sic!) u prirodu dječje i maloljetničke seksualnosti. Na stranu rečenična konstrukcija nedostojna moje inteligencije i pismenosti - ova završnica sjajno svjedoči o razlici između Antuna Vrdoljaka i mene. Vrdoljak je bio i ostao notorni demagog oslonjen na logiku stada, histeriju čopora, dok mene zanima ono što je njemu krajnje iritantno i opasno, a to je istina. Ne progovaram o pedofiliji i maloljetničkoj seksualnosti radi vlastitih erotskih sklonosti, nego radi istine. Dakako, govoriti istinu znači biti slobodan, a to je riskantno uvijek i svuda. Ali riječ je o mojem izboru, a Antun Vrdoljak zadnji je čovjek koji me u tom izboru može pokolebati.