Republikanski senator John McCain je i sam prošao ispitivanje pod mukama tijekom pet i pol godina kao vijetnamski zarobljenikIzmeđu američkog Senata i Bijele kuće razbuktao se veliki politički boj oko uloge Centralne obavještajne agencije (CIA) u ratu protiv terorizma. U središtu pozornosti tvrdnja je da CIA pri ispitivanju masovno muči uhićene pripadnike Al Qaede i druge osumnjičenike za terorizam. Senat želi da se istraže te tvrdnje i da se – ako je to točno – s tim prekine, dok Bijela kuća traži da se ta praksa, barem u ograničenom opsegu, nastavi.

Senat traži da se utvrdi jesu li točne tvrdnje iz podugačkog i dokumentiranog članka u Washington Postu da američka tajna služba CIA u nekim stranim državama, pa i u nekim istočnoeuropskim zemljama, ima tajne zatvore gdje drži uhvaćene terorističke vođe Al Qaede. U članku u Washington Postu, objavljenom u četvrtak, 3. studenoga, tvrdi se da CIA – zbog restrikcija kojih bi se morala držati po američkim zakonima – svoje "najvrjednije" zatvorenike drži na tajnim lokacijama u osam stranih država, a neke su u istočnoj Europi. Autori članka napisali su da su identificirali sve te zemlje, ali na zahtjev CIA-e iz sigurnosnih razloga nisu napisali u kojim su istočnoeuropskim zemljama ti zatvori. Budući da se u tom članku prvi put govorilo i o tajnim zatvorima CIA-e u istočnoj Europi, već istog dana kad je objavljen gotovo sve istočnoeuropske zemlje priopćile su da se pisanje Washington Posta na njih ne odnosi.
Europska unija, unatoč tim demantijima, odlučila je istražiti ima li istine u pisanju Washington Posta. Ako su takvi tajni zatvori zaista u nekoj zemlji članici EU, bio bi prekršen Ugovor iz Nice, koji su prihvatile sve članice EU, a kojim se zabranjuje kršenje ljudskih prava. Predstavnik za tisak EU Friso Roscam Abbing objavio je da je vladama svih 25 članica EU upućen poziv da se o tome očituju. Ipak, zasad nije pokrenuta formalna istraga jer EU ne želi zaoštravati odnose s SAD-om, a ni unaprijed dovoditi svoje članice u neugodnu situaciju, ako su neke od njih sklopile tajni aranžman s CIA-om.
Da CIA neke svoje zatvorenike drži izvan SAD-a, kako bi se izbjegle restrikcije koje propisuju američki zakoni, zna se i otprije. Svi zatočenici koji se nađu na teritoriju SAD-a imaju pravo na pravnu pomoć, na kontakt s Crvenim križem, na suđenje u razumnom roku, zakonom je ograničeno držanje u zatočeništvu bez suđenja. Američki sudovi imaju mogućnost kontrole nad zakonitošću djelovanja bilo koje državne službe, pa tako i CIA-e. I ratni zarobljenici moraju se držati u skladu sa Ženevskim konvencijama o ratnim zarobljenicima.

Zato je predsjednik Bush 17. rujna 2001. potpisao naredbu da se stvore tajni zatvori izvan teritorija SAD-a gdje bi se uhvaćeni teroristi mogli držati bez restrikcija američkih zakona i međunarodnih konvencija, samo šest dana nakon terorističkog napada 11. rujna, u sklopu novih ingerencija koja je dao CIA-i u borbi protiv terorizma, među kojima je čak i pravo na ubojstva terorista. Ti zatvori trebali su biti formirani u suradnji s tajnim službama prijateljskih zemalja raznih kategorija.

CIA je neke zatočenike jednostavno predala drugim tajnim službama da ih one čuvaju, ispituju, čak i uz takvo mučenje koje je američkim agentima zabranjeno. Tvrdi se da ih je CIA predavala tajnim službama Jordana, Egipta i Maroka. Negdje su uz novčanu pomoć CIA-e sagrađeni novi zatočenički centri, kojima zajedno upravljaju ljudi iz CIA-e i lokalne tajne službe. Jedan takav zatočenički centar otvoren je 2001. u Tajlandu, ali je navodno raspušten kad ga je otkrio tisak. Neke su zemlje, navodno, dopustile da CIA na njihovu teritoriju sagradi svoje tajne zatočeničke centre, gdje se njeni agenti ne drže strogih ograničenja Ženevske konvencije o zabrani mučenja. Tvrdi se da se agenti CIA-e ondje služe blažim oblicima mučenja, kao što su uskraćivanje spavanja, izgladnjivanje, dug boravak u neugodnom položaju, a ima i plašenja psima i guranja zatočenika pod vodu, što izaziva strah od utapljanja.

Organiziranje tih centara izvan granica SAD-a obavljeno je u najstrožoj tajnosti, tako da u SAD-u za to znaju samo predsjednik Bush, nekoliko njegovih najbližih suradnika, članovi posebnog odjela CIA-e za borbu protiv terorizma, a o tome su izvan izvršne vlasti obaviješteni samo predsjednik i potpredsjednik senatskog Odbora za obavještajne službe, koji kontrolira rad tajnih službi, te nekoliko senatora iz tog odbora. U zemljama gdje se takvi centri nalaze za to znaju samo predsjednik države i vodeći ljudi tajnih službi. Washington Post tvrdi da u tajnim centrima u inozemstvu ima stotinjak zatočenika, 30-ak iz vrha Al Qaede i 70 za koje se sumnja da su dobro upućeni u djelovanje Al Qaede jer su bili njeni istaknuti članovi.

Dosad se znalo da takvi centri postoje u Aziji i Washingtonu bliskim arapskim zemljama, sumnjalo se da postoji supertajni manji zatočenički centar u sklopu američke baze Guantanamo na Kubi, gdje SAD drži većinu zatočenika iz Afganistana, koji su prijavljeni Međunarodnom Crvenom križu, ali tom supertajnom dijelu zatočeničkog centra oni navodno isu imali pristupa. Senzaciju je izazvala tvrdnja da se takvi tajni zatvori nalaze i u istočnoj Europi. Međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch već dugo vodi kampanju protiv nezakonitog američkog postupanja prema zatočenicima.
Ta je organizacija u posljednje vrijeme istraživala letove Boeinga 737 s oznakom N313P, za koji tvrdi da služi CIA-i za prijevoz zatočenika. Utvrdila je da je taj avion u rujnu 2003. letio iz afganistanskog glavnog grada Kabula u američku bazu Guantanamo na Kubi, očito prevozeći zatočenike. Ali nije letio izravno, nego je prvo sletio na mali aerodrom Szymany nedaleko od poljskog gradića Szczytna, stotinjak kilometara sjeverno od Varšave. Otamo je odletio u rumunjski crnomorski grad Constantu, potom sletio u Maroku i na kraju produžio u Guantanamo. Tako su raseljavali zatočenike iz Kabula na "sigurna mjesta".

Human Rights Watch sumnja da su tajni zatvori u Poljskoj i Rumunjskoj. Rumunjski premijer Calin Popescu Tariceanu je odgovorio: "Ponavljam, mi u Rumunjskoj nemamo baze CIA-e." I poljski predsjednik Aleksander Kwasniewski poručio je da nema informacija o bazama CIA-e u Poljskoj.
Američki protivnici Bushove politike u postupanju prema uhvaćenim navodnim teroristima tražili su objašnjenje jesu li tvrdnje iz tog članka točne. Članak je izazvao konsternaciju i u Bijeloj kući, gdje su odmah otkrili kako su te činjenice dospjele u javnost.

Kongres već tjednima raspravlja o godišnjem Zakonu o troškovima obrane, kojim se određuje koliko će novca za razne projekte iz državnog budžeta dobiti američka vojska za sljedeću godinu. Ove godine je predviđeno 440 milijardi dolara. Obično oko takvih godišnjih zakona ima dosta natezanja jer senatori i kongresmeni nastoje u njih unijeti troškove koji se tiču njihovih izbornih jedinica, ali ove godine natezali su se oko jednog načelnog pitanja. Republikanski senator iz Arizone John McCain uspio je prije nekoliko tjedana u zakon unijeti svoj amandman kojim se svim američkim vojnim, sigurnosnim i obavještajnim službama zabranjuje mučenje zarobljenika. Senat je taj McCainov amandman odobrio većinom od 90 – 9, za njega je glasovala i velika većina republikanaca, a sada Senat i Predstavničkk dom pregovaraju o usuglašavanju teksta zakona, koji je u Predstavničkom domu izglasan bez McCainova amandmana.

McCain je utjecajan i ugledan senator, a dio njegova ugleda potječe i iz njegova iskustva mladog pilota mornaričkog zrakoplovstva. Rodio se 1936. u američkoj bazi u Panamskom kanalu, gdje je njegov otac, mornarički časnik, služio u američkom vojnom kontingentu. Otac je postao istaknuti admiral, kao i McCainov djed, jedan od pionira izgradnje nosača aviona. I John McCain pohađao je mornaričku akademiju i 1958. ušao u mornaricu kao borbeni pilot na nosačima aviona. Sudjelovao je i u Vijetnamskom ratu. Bio je 1967. na nosaču aviona "Oriskany" ispred obala Sjevernog Vijetnama. Avionom "A-4 Skyhawk" poletio je 26. listopada 1967. da bombardira električne centrale oko Hanoja i naletio na gustu protuavionsku vatru. Njegov je avion pogođen, a on je ranjen iskočio padobranom u jezero. Uhvatili su ga Vijetnamci i pretukli. S obje slomljene ruke i teško ozlijeđenom nogom odvezen je u vojni zatvor u Hanoju, koji su američki zarobljenici prozvali "Hanoi Hilton". Kako je opisao u memoarima, ondje su ga tukli i mučili, a medicinska pomoć pružena u Rumunjskoj tek nakon što je pristao otkriti svoje ime, čin, postrojbu i nosač aviona s kojeg je poletio. Kad su mu zaliječene rane, vraćen je u zatvor, ali je zbog teške ozljede noge počeo hodati tek godinu poslije, uvelike zahvaljujući njezi drugih američkih zarobljenika.
Vijetnamci su uskoro otkrili iz kakve je važne vojničke obitelji – u trenutku njegova hvatanja njegov je otac bio zapovjednik američkih pomorskih snaga u Europi - pa su mu ponudili da će ga iz propagandnih razloga pustiti, ali je on to dobio pa su ga više od godinu dana držali u samici s lancima na nogama. Njegov je otac 1968. imenovan zapovjednikom pomorskih snaga u jugoistočnoj Aziji pa je do 1972. vodio i pomorske operacije protiv Vijetnamaca, koji su držali njegova sina u zarobljeništvu.

John McCain je u "Hanoi Hiltonu" proveo pet i pol godina, oslobođen je u proljeće 1973. na temelju američko-vijetnamskog sporazuma o povlačenju američke vojske. Vratio se u aktivni sastav mornarice i u njoj ostao do 1981., pune 23 godine. Tada je ušao u politiku.

Sljedeće godine bio je republikanski kandidat na izborima za Predstavnički dom Kongresa i pobijedio na programu koji je podržavao stavove tadašnjeg republikanskog predsjednika Ronalda Reagana. Nakon četiri godine, na izborima 1986., pobijedio je kao republikanski kandidat za Senat. Danas je jedan od najutjecajnijih američkih senatora.
On ne bi htio da ono što je prošao u "Hanoi Hiltonu" iskusi ijedan drugi zarobljenik. To je bio jedan od motiva za amandman, nakon što je prije dvije godine doznao kako su Amerikanci mučili, ponižavali i zlostavljali iračke zatočenike u zatvoru Abu Ghraib pokraj Bagdada. On je dobio podršku i senatora i američkih medija, a s njim se slažu i brojni pravnici iz vlade te funkcionari ministarstva vanjskih poslova, pa i obrane.

Ipak, njegov amandman možda ipak neće proći, jer mu se protivi Bijela kuća koja upozorava da predsjednik Bush neće potpisati takav zakon jer bi mogao znatno ograničiti efikasnost američkih službi u borbi protiv terorizma. Čula su se iz Bijele kuće neslužbena objašnjenja da se teroristi ne drže pravila ratovanja, pa se ni SAD ne treba prema njima pridržavati tih pravila; mnogi od uhvaćenih terorista pripremali su smrtonosne operacije protiv SAD-a, pa je legitimno svako sredstvo psihičkog i fizičkog pritiska kojim se iz njih što prije mogu izvući informacije kako bi se spriječile te operacije. Unutar američke administracije pokrenuta je svojedobno rasprava kako uopće definirati mučenje, pa je odlučeno da to nije baš svako izazivanje tjelesne neugode, izazivanje straha i psihološki pritisci, nego će to biti dopušteno sve dok to trajno ne ugrožava organe zatočenika. Ta nova definicija bitno se razlikuje od one u Ženevskim konvencijama, za koju se zalaže i McCain i traži da se unese u američki zakon. Ali američki potpredsjednik Dick Cheney protivi se toj definiciji i traži unošenje jedne iznimke u zakon: da se iz popisa osoba na koje se odnosi zabrana mučenja iz McCainovog amandmana izuzmu pripadnici CIA-e, koji bi i dalje imali pravo na fizičke metode pritiska na uhićenike. To bi im bilo dopušteno ako se ne nalaze u objektima američke vojske, gdje bi se i na njih odnosio McCainov amandman.

Zagovornici potpune zabrane mučenja ne pristaju na Cheneyjev zahtjev. McCain ne želi ublažiti svoj amandman, a Cheney inzistira da se promijeni, upozoravajući da inače zakon neće proći jer ga Bush neće potpisati. U raspravu su se uključili mnogi senatori, od kojih većina, pa i mnogi republikanci, i dalje podržavaju McCainov stav, tvrdeći da SAD, ako se zalaže za ljudska prava, mora ih i poštovati.

Baš usred tog natezanja Washington Post objavio je taj članak u kojem je opisao kako CIA ima tajne zatvore u desetak zemalja, pa i u istočnoeuropskim zemljama gdje drži terorističke zatočenike u potpunoj izolaciji, primjenjujući drastične metode prisile. U Bijeloj kući bili su zgranuti objavljivanjem te informacije i najavljeno je da će biti provedena istraga kako je ona dospjela do novinara, jer su neke činjenice državna tajna. Bijelu kuću najviše je uzbudilo to što se članak temelji na informacijama koje je Cheney nekoliko dana prije ispričao skupini republikanskih senatora. U Bijeloj kući procjenjuje da je netko od njih to otkrio novinarima kako bi javnost podržala McCainov amandman.

U Bijeloj kući čak tvrde da je to bio izravni napad republikanskih senatora na vjerodostojnost Cheneyja i cijele Bijele kuće, da se to ne tiče samo CIA-e i mučenja zatočenika, nego da McCain tom akcijom i drugim potezima počinje kampanju za republikansku predsjedničku kandidaturu 2008. te da iza njega stoje umjereni republikanci, koji ne žele konzervativnu Bushovu ekipu. McCain ovih dana promovira svoju knjigu "Character is Destiny", što jest način na koji potencijalni predsjednički kandidati sebe promoviraju. Održao je nekoliko zapaženih govora, posljednji prije nekoliko dana u republikancima sklonom American Enterprise Intituteu, gdje je kritizirao Bushovu politiku u Iraku te se založio ya slanje dodatnih snaga u Irak, kako bi se pobunjenici napokon pobijedili i zemlja predala iračkoj vlasti. Rekao je da mnogi u vladi odviše ružičasto prikazuju stanje u Iraku, tvrde da je "sretan kraj na vidiku", ali to nije točno: "Ono što oni vide kao svjetlo na kraju tunela zapravo je svjetlo od brzog vlaka koji upravo juri na nas."