Zoran FerićKao civilizirani Europljani današnjice, kako o sebi često volimo razmišljati, nerijetko se čudimo narodima i civilizacijama koji su priređivali spektakularne ljudske žrtve, čudimo se krvavim astečkim piramidama, čudimo se čak i obrednom klanju jaraca i ovnova u okviru naše antičke i judeokršćanske tradicije, čudimo se nerijetko mitovima i žrtvovanim djevicama kad nam se prezentiraju u svom izvornom jezičnom obliku, u sklopu kakve povijesne čitanke ili zbirke običaja ili mitova. Kakvi su to ljudi bili sposobni zaklati mlado i zdravo ljudsko biće i prinijeti ga kao žrtvu bogovima? U tom strašnom činu čudi nas i nesrazmjer između toga klanja, koje smatramo barbarskim činom i civilizacije čijim kamenim ostacima se divimo. Kao što nas nerijetko razdire i strašan nesrazmjer arhitektonske i tehničke zahtjevnosti rimskih arena i onoga čemu su služile. A stvar je zapravo prilično jednostavna. Žrtve su prinošene jer su ih ljudi slavili. I fascinacija Kristovom žrtvom zakuhana je u istome kotlu i trasirala način ljudskoga ponašanja ovih dvije hiljade godina, sve do dana današnjega. Najuvaženiji junak srednjovjekovlja je svetac-mučenik koji je svojom krvlju i svojim ranama tako nedvojbeno slijedio Kristov put i pokazao snagu duhovnoga. Duhovno je stoljećima za nas bilo negiranje tjelesnoga, štoviše odricanje od vlastita tijela a time i od zemaljskoga života. Istinsko junaštvo bilo je podnijeti muku, a heroji su nacrtani sa strelicama u tijelu ili ih kolektivna svijest zamišlja potpuno dezintegriranih tijela.
Dan sjećanja na žrtve Vukovara i sve ono što se u hrvatskom javnom prostoru događalo oko toga datuma pokazalo je vrlo jasno da još uvijek živimo kao snažni poklonici žrtve i da uopće nismo tako daleko od svojih antičkih ili izraelskih predaka zato što se vozimo u automobilima, a hranu meljemo mikserima. Upravo ovaj datum, 18. studenoga, svake godine pokazuje koliko je jaka potreba da se poklonimo žrtvi i da je slavimo. I to je u redu. Ljude koji su svoje zdravlje i svoje živote žrtvovali za cilj kao što je obrana grada, ili šire, sloboda zemlje, svakako treba uvažavati. I treba im se pokloniti. Ono o čemu se obično ne misli jest činjenica što te žrtve nisu tu same od sebe, što ih je netko žrtvama učinio. Naravno, reći ćemo, žrtvama ih je učinila JNA, četnici, Mrkšić, Šljivančanin koji za to odgovaraju, ali i Adžić i Kadijević koji su se za sada izvukli. Stvar je u tome što su oni te ljude u Vukovaru ubili, točnije naredili su da ih se ubije. Žrtvama ih je učinilo nešto drugo. Iz razgovora s preživjelim braniteljima, u kontakt-emisiji u kojoj su sudjelovali i Borković i Dedaković kao zapovjednici obrane Vukovara, vidljivo je upravo to drugo. Oni funkcioniraju i govore o sebi i borbama ne kao legende, iako im se uz imena stavlja, recimo, epitet legendarni Mladi Jastreb, nego kao obični ljudi koji su se zatekli na mjestu ratnih operacija i branili grad. I to je vidljivo ne samo kad slušamo vojnike nego i zapovjednike i sve one koji su u obrani grada sudjelovali. Međutim, još za vrijeme opsade, a pogotovo poslije pada Vukovara i u godinama koje su uslijedile, pokazala se na djelu snažna potreba za stvaranjem žrtava u pravom smislu riječi. Pojavila se snažna tendencija da se od grada i od ljudi naprave legende, a legende se plaćaju krvlju. To je neumoljivi povijesni princip poznat još od Alamoa ili Staljingrada. Legendarni su junaci bili oduvijek snažan homegenizirajući mehanizam koji je ujedinjavao nacionalne energije. Tako velika i masovna tragična žrtva neizbježno ujedinjuje zemlju i podiže duh nacije. To se dogodilo i s Vukovarom u ovih četrnaest godina od njegova pada, pa sve do prošlotjednih medijskih svađa što se tamo zapravo dogodilo. U konkretnome vremenu žrtva vukovarskih branitelja značila je homogeniziranje nacionalnoga, ubrzavanje međunarodnog priznanja i kupovanje vremena za organizaciju obrane. Ona je, dakle, bila sasma pragmatična i po svoj prilici politički osmišljena. Upravo zato se i pojavila priča o izdaji Vukovara ili o njegovu namjernom žrtvovanju za više državne ciljeve. To je priča koja vrlo snažno demistificira onu legendu koja je i nastala mistifikacijom, kao i svaka legenda. Žrtvovanje svoga oduvijek je, još od Abrahama, jedna od najjačih priča koja sa sobom nosi i najsnažniji emocionalni naboj. Nema tako jake strahote kao kad Abraham podiže nož nad sina ili kad Medeja ubija djecu. Upravo se priča o jednom takvom žrtvovanju pokušava medijskih plasirati, a svečana obljetnica i Dan sjećanja na žrtve pretvorio se u žučno svađanje u medijima o tome tko je, ustvari, kriv za pad Vukovara. I je li ga se moglo obraniti, te tako izbjeći Ovčaru i zločine. Možda. Ali onda ne bi bilo žrtve. I zato su bili opasni svi oni koji su svojim svjedočenjem pokušavali žrtvu demistificirati i jednu općenacionalnu tragediju objasniti s nedostatkom nekoliko konvoja oružja. Po tome se Vukovar prikazuje kao žrtva, ali istovremeno žrtva srpske agresije, ali i domaće politike, ne grad-heroj, nego grad-pijun. Uz to, potraga za žrtvom i krvlju je naš oblik potrage za uzvišenim. Gdje bismo se, uostalom, u uvjetima podivljala kapitala i patološkog konzumerizma uopće imali prilike susresti s uzvišenim u okviru ljudskih relacija. Uzvišena žrtva visi na križu u crkvi, ali je nema među nama. Vukovar nam je pružio priliku da tu uzvišenost nađemo i među ljudima. Upravo zato aktualne svađe oko grada-heroja i grada-pijuna mnogima djeluju tako neukusno i uznemiravajuće.