Fadil Hadžić, redatelj i scenarist te osnivač kazališta Kerempuh i Vidra, osnovao je Komediju pod imenom Kerempuhovo vedro kazališteZagrebačko kazalište Komedija svečano će proslaviti 55. godišnjicu svog postojanja 26. studenoga u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. To kazalište, uz HNK najstarije u Zagrebu, tom će prigodom predstaviti repertoar iz posljednjih pet godina te prikazati ulomke iz svojih dramskih predstava i brojeve iz svjetski poznatih mjuzikala koje ima na repertoaru, poput "Chicaga", "Aide", "Skidajte se do kraja", "Malog dućana strave", "Piaf", "Jesus Christ Superstara", "Gubec bega" i "Kose". Razgovarali smo s nekoliko osoba zaslužnih za uspjeh tog kazališta, od njegova osnivača Fadila Hadžića, dugogodišnjeg ravnatelja i redatelja Vlade Štefančića, skladatelja, tekstopisaca i glumaca u najslavnijim Komedijinim predstavama "Jalta, Jalta" i "Gubec beg" Sande Miladinov Langerholtz, Alfija Kabilja, Ivice Krajača i Branka Blaćea, do današnjeg ravnatelja Nike Pavlovića koji je na toj poziciji već 17 godina. Oni govore o osnivanju tog, u pedesetim godinama kontroverznog kazališta, tadašnjem stanju na zagrebačkoj kazališnoj sceni, anegdotama koje prate Komedijin put do najpopularnijeg zagrebačkog teatra, financijskim problemima te mogućnosti da usred procesa denacionalizacije ostane bez zgrade na Kaptolu, ali i zavidnoj poziciji u ovom djelu Europe te optimističnim planovima za budućnost.
Osnivač kazališta Komedija Fadil Hadžić, istaknuti hrvatski dramaturg, redatelj i scenarist, koji je uz Komediju utemeljio i kazalište Kerempuh i Vidru, ali i Pulski filmski festival te Duga film, preteču Zagreb filma, kaže da je iznimno ponosan na tu kazališnu kuću: "Doista sam ponosan što se iz skromne prve operete 'Zemlja smiješka' iz 1950. iščahurilo nešto poput 'Chicaga'. Uz to, moje prve komedije odigrane su upravo u toj kući." Prisjećajući se osnivanja kazališta na Kaptolu, Fadil Hadžić kaže: "U redakciji lista Kerempuh, kojem sam bio glavni urednik, 1950. pokrenuli smo dvije lijepe pustolovine: prvi hrvatski umjetnički crtani film te "Kerempuhovo vedro kazalište" kao humoristični kabaret s ciljem stvaranja komediografskog teatra. Tada je u Zagrebu postojao samo HNK, čiji su glumci honorarno glumili u našem kabaretu. Kako je imalo vrlo dobar odjek i kod kritike i kod javnosti, nakon godinu dana se i službeno pretvorilo u kazalište dobivši ime Komedija. Predstave su se u početku održavale u Radničkom domu u Šubićevoj, današnjoj Tvornici, a poslije smo se prebacili u Frankopansku, gdje je danas Gavella. Nakon godinu dana postojanja dobili smo od gradskih vlasti zgradu na Kaptolu." Od desetak ravnatelja koji su u ovih 55 godina upravljali tim kazalištem, Fadil Hadžić iznimno važnima za razvoj kuće smatra trojicu: "Jedan je Ivo Hergešić, poznati teatrolog koji je cijelom projektu dao teatarsku ozbiljnost. Zatim Vlado Štefančić i današnji ravnatelj Niko Pavlović, koji su nositelji cijele uspješnosti Komedije." Međutim, smatra da je i sam "imao prste u tome", stavivši već prve godine na repertoar operetu "Zemlja smiješka". Time je, kaže, u kući stvorena takva atmosfera da se ne samo nastavi s postavljanjem opereta nego počne razmišljati i o stranom, pa onda i domaćem mjuziklu. Važno je spomenuti, kaže, da je u to vrijeme opereta u Hrvatskoj bila u nezavidnoj poziciji: "Tada je kulturom vladala kruta ideologija i opereta nije bila poželjna. Jedva sam nagovorio tadašnje kulturne čelnike da postavim 'Zemlju smiješka'." O problemu denacionalizacije Komedijine zgrade i njezina povratka u vlasništvo Crkve Fadil Hadžić kaže: "Vjerujem da je Crkva dovoljno pametna da neće jednoj kulturnoj ustanovi onemogućiti daljnji rad. Nadam se postizanju dogovora oko toga, Bozanić i Sanader često se sastaju i oni će to lijepo riješiti uz kavu."
Jedna od osoba kojima se pripisuju velike zasluge za uspjeh tog kazališta je glumac, redatelj i dugogodišnji ravnatelj Komedije Vlado Štefančić. On je u tu kazališnu kuću došao još početkom 1950. kao 18-godišnji glumac. Vrlo mlad počeo je režirati, rano je postao ravnatelj Drame, a uskoro i ravnatelj kazališta. S te se pozicije dobrovoljno povukao '78. gotovo na samom vrhuncu slave tog zagrebačkog kazališta jer je, kako kaže, naslutio mogućnost da se usred golemog uspjeha članovi ansambla pretvore u "bahate i prepotentne umjetnike" te se vratio među glumce i redatelje ne napustivši kazališnu kuću. Danas neupitno vjeruje u dobru budućnost Komedije jer, kaže, dolazi vrijeme ne samo glazbenog, nego multimedijskog teatra kojem je to zagrebačko kazalište po opremljenosti i kvaliteti ansambla najbliže. O prvim danima Komedije i stanju tadašnje zagrebačke kazališne scene Štefančić kaže: "U Komediji, koja se tada zvala Kerempuhovo vedro kazalište, igrale su se tzv. eksperimentalne predstave, program kabaretsko-satiričkog tipa kao preteča mjuzikla koji je već tada bio moderniji od operete. U Zagrebu je u to vrijeme postojao još samo HNK uz njegovu depandansu u Frankopanskoj, ali je zato bilo pet kabareta koje su opsluživali ti isti glumci iz HNK. Kabaret se tada plaćao mnogo bolje od kazališta, iako su glumci općenito bili iznimno dobro plaćeni. Jedino su oni, uz rudare, dobivali poslijeratne točkice za hranu R1, namijenjene za najteže fizičke radnike. Komedija je Zagrepčanima tada bila vrlo daleko – činilo se beskrajno udaljeno penjati se na to brdo. No dogodilo se da je baš opereta postala magnet koji je privlačio Zagrepčane u udaljeni kraj na Kaptolu. Redovi za karte ubrzo su se protezali do katedrale, toliko je Zagreb bio željan zabave nakon II. svjetskog rata." Prva Komedijina opereta bila je "Zemlja smiješka" Franza Lehára. Sudjelovanje u njoj Štefančić, tada glumac, priželjkivao je izbjeći: "Pozvan sam da igram u njoj i bilo je tu čak i plača. No kad sam se već ondje našao, nastojao sam učiniti sve što sam mogao. Ta je opereta na kraju postala simbolični naslov za cijelu povijest Komedije i taj otok na Kaptolu postao je simbol smijeha i glazbe kroz svih 55 godina. Operetu su tada prezirali visoki umjetnički slojevi ljudi, osobito komunistička vlast, i mi smo je uspjeli progurati na mala vrata. Već se sljedeće operete nisu smjele zvati 'Grofica Marica' ili 'Kneginja Čardaša', već samo 'Marica' i 'Silva'. Nije se smjelo spominjati te 'trule plemićke titule'. Zbog tih je opereta, već nakon tri godine od osnivanja, donesena odluka da se kazalište zatvori. Protestirali smo noseći transparent 'Ne damo Komediju', što tada nije bilo uobičajeno. Policija nas je odvela izravno Vladimiru Bakariću kojeg sam, kao glasnogovornik, valjda nekakvim mladenačkim šarmom uspio uvjeriti da je kazalište koje će ljude nasmijati nužno, pogotovo u ovim teškim vremenima."
Štefančić je već '53. u tom kazalištu počeo režirati, a '56. postao ravnatelj Drame. No potkraj '60-ih to je kazalište doživjelo još jednu krizu i Štefančić je iz protesta otišao u HNK. To razdoblje komentira ovako: "U to vrijeme u kuću dolazi čovjek koji ukida mjuzikle i nas 11-ero napušta kuću. Nekoliko godina nakon toga cijeli se Zagreb diže na noge i piše peticiju da se makne čovjeka koji je ubio Komedijin repertoar. Komunistička vlast morala je popustiti i smijeniti ga, a novi v.d. ravnatelja Pero Pletikosa doveo me kao umjetničkog direktora. Tada je, 1969., krenula nova Komedija, i to slavno. Pletikosa je odmah otišao i dobio sam slobodne ruke da vodim teatar. Prvo što sam stavio na repertoar bili su tada najbolji svjetski mjuzikli 'Guslač na krovu' i 'Čovjek iz Manche', koji su postigli golem uspjeh. Igor Mandić pisao je kako 'mala kuća s Kaptola vuče kola hrvatskog glumišta', listovi su me nazivali 'čarobnjakom s Kaptola', događalo se nešto zaista prekrasno da bi se '71. dogodilo ono najbolje, a to je 'Jalta'." Taj su mjuzikl, govori Štefančić, Milan Grgić i Alfi Kabiljo nudili i drugim kazalištima, ali su ih svi odbili. Naposljetku su, prisjeća se, došli u Komediju, a režije se prihvatio sam.
Jedna od najpoznatijih primadona tog zagrebačkog kazališta godinama je bila glumica i pjevačica Sanda Milanov Langerholtz, zvijezda najpoznatijeg hrvatskog mjuzikla "Jalta, Jalta". Došavši u to kazalište 1960., kao mlada glumica koja je prije nekoliko godina diplomirala na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, o tadašnjoj Komediji kaže:
"Komedija je tada imala sjajan komediografski repertoar i bila je neobično popularno kazalište. Taj mi je teatar doista odgovarao jer je paralelno imao i dramski i glazbeni program, obje moje stečene vještine." O svojoj ulozi Nine Filipovne, domarke u Vili Aramovski u mjuziklu "Jalta, Jalta" po kojem je pamte mnoge generacije, kaže: "Sam mjuzikl bio je genijalna zamisao Milana Grgića, sa sjajnom glazbom Alfija Kabilja, i mislim da će ona uvijek biti zanimljiva publici. Kako sam vršnjakinja stvarne Jalte, sjećam se da smo tada svi znali o čemu je riječ, uključujući i tu podjelu 50:50, iako je tisak o tome malo pisao. Mislim da je to utjecalo i na moj način predstavljanja uloge koja se može igrati mnogo lakše i šarmantnije." Toliki uspjeh predstave, kaže, nije očekivala. Štoviše, tu je ulogu skoro odbila. "U to sam vrijeme mogla birati između Jalte i jednog Brechta, koji mi je kao glumici bio svojevrsna misao vodilja, i razmišljala sam bih li rekla Milanu da bih to radije igrala. Jalta mi se sviđala, ali mi se činilo da mjuzikl donekle već imam u malom prstu, a Brecht je bio nov izazov. No bila je to kratkotrajna dvojba. Brecht je poslije igrao 15 puta, a Jalta idućih 25 godina", govori Sanda Miladinov Langerholtz, koja je nakon 32 godine u tom kazalištu, neko vrijeme predavala na Akademiji dramske umjetnosti. Današnju Komediju doživljava dvojako: "S jedne strane taj teatar danas gledam malo s ljutnjom, malo s grižnjom savjesti. Grižnju savjesti imam jer mi prođe i po cijela sezona da ne vidim nove komade, a ljutnja je tu jer bi me nekad mogli i pozvati na premijeru da vidim neku novu predstavu. No mislim da neki novi ljudi u Komediji čak ni ne znaju tko sam ja."
Autor glazbe za mjuzikl "Jalta, Jalta", poznati hrvatski skladatelj i arhitekt Alfi Kabiljo, kojeg je nedavno najveća kuća filmske glazbe Varese Seraband uvrstila na svoju kompilaciju uz velikane poput Johna Williamsa, također je pomalo ogorčen na kazalište s Kaptola. Njemu smeta zapostavljenost hrvatskog mjuzikla za što, kaže, ne vidi razloga: "To je strašno žalosno jer, na kraju, Komedija dobiva novac iz Hrvatske. Uz to, hrvatski je mjuzikl kod nas uvijek imao više uspjeha od stranih. Nije mi jasno zašto je moj posljednji mjuzikl 'Kralj je gol', nastao u suradnji s Milanom Grgićem, unatoč tomu što je doživio golem uspjeh, skinut s repertoara već nakon dvije sezone. Sljedeći, 'Tko pjeva zlo ne misli', koji sam napravio s Dragom Britvićem, također je kratko igrao. 'Madame Hamlet' već tri godine bezuspješno nudim Komediji, dok je istodobno Jagoš Marković želi postaviti u Beogradu. Također je žalosno što 'Jalta' ne igra u Zagrebu, za što je Komedija prije 10 godina i dobila novac od Gradskog ureda za kulturu." O početku zajedničkog rada tandema Grgić-Kabiljo taj skladatelj, aranžer i glazbeni producent kaže: "Dugo sam želio napisati mjuzikl, no nisam mogao naći dobrog libretista sve dok u HNK nisam pogledao sjajnu predstavu Milana Grgića 'Hranjenik' i zaključio da je on pisac za mene. Naš prvi zajednički mjuzikl bio je 'Velika trka' u režiji Antona Martija, koja je doživjela velik uspjeh. Time smo probili led po pitanju žanra koji je bio poznat samo u Americi i Londonu. Uz to, dokazali smo da i mi možemo raditi vlastite mjuzikle koji nisu kopije američkih. Nakon toga je došla 'Jalta', politički mjuzikl o kojem je pisao čak i New York Times, što je tada bio vrlo škakljiv teren. No reakcije publike bile su senzacionalne gdje god da je igrana – u Zagrebu, Beogradu, Osijeku, Rijeci, Mađarskoj ili Beču."
Uz "Jaltu" kao najizvođeniju Komedijinu predstavu, to je kazalište obilježila i prva hrvatska rock opera "Gubec beg", najgledaniji komad kazališta na Kaptolu praizveden '75. kao peta rock opera u svijetu. Njezin libretist, poznati tekstopisac i dugogodišnji redatelj opere HNK Ivica Krajač, o nastanku te rock opere u suradnji s aranžerom Miljenkom Prohaskom te pokojnim skladateljem Karlom Metikošem kaže: "Karlo Metikoš i ja dugo smo razmišljali kako napraviti rock operu jer smo se u to vrijeme oduševili rock operama 'Tommy' i 'Jesus Christ Superstar'. Tada, 1970. godine, aktualna je bila godišnjica Seljačke bune i ta se tema nekako sama od sebe nametnula. Cijela je opera nastala u stanu Karla Metikoša na Srednjacima, gdje Josipa Lisac i danas živi, tako da smo nas troje iz dana u dan potiho slagali glazbu, glasove i efekte. Prvotna ideja bila je da se 'Gubec beg' postavi u HNK. No to je izazvalo takvu revoluciju jer 'ovi s estrade nemaju što raditi u hramu kulture', da su nakon našeg posjeta HNK na oglasnu ploču kazališta objesili ispriku intendanta i objašnjenje da nema straha od suradnje s estradnjacima. Nakon toga smo se povezali sa Štefančićem i njegova je ideja bila prvi put u povijesti takvo što postaviti u Lisinskom." Nakon Zagreba, kaže, uslijedile su brojne turneje, a u Rimu je "Gubec bega" pogledao čak i slavni talijanski redatelj Federico Fellini koji se njome oduševio: "Sljedeći je dan u talijanskom tisku čak objavljen njegov članak u kojem je napisao kako je sramota za Italiju da jedno malo kazalište, iz njima takoreći nepoznate zemlje, dolazi dijeliti lekciju iz glazbenog teatra." Ipak, zagrebačkoj premijeri prethodile su razne peripetije zbog kojih je gotovo do posljednjeg trena bila upitna. Ivica Krajač prisjeća ih se sa smijehom: "Bilo je tu mnogo prepreka. Komedijin ansambl bio je premal za takvu produkciju i bilo je teško okupiti ljude. Sudjelovale su Ladarice, zatim karate klub jer nam je baletni ansambl bio malen, imali smo problema s nabavkom oružja… No vrhunac svega bila je krađa jedine partiture koju smo imali, sedam dana prije premijere. Note su bile u mom autu kad sam ga, odjurivši do porte Komedije, na tren ostavio pred kazalištem s ključevima unutra. Kako sam dojurio do porte, tako sam vidio da netko sjeda u moj automobil i odlazi. Nije bilo nikakvih kopija, mislio sam da će me kap udariti. No kako su se novine raspisale o ukradenim notama i propaloj premijeri, nakon tri dana lopov mi se anonimno javio i rekao: 'Auto vam je na autoputu za Beograd, note su vam sve unutra.' Poslije su ga uhvatili." Najveća zvijezda te predstave, uz Branka Blaćea, bila je, kaže, Josipa Lisac i tom je ulogom prvi put predstavljena široj publici, nakon čega je krenula uzlazna linija njezina uspjeha. O današnjoj Komediji kaže da je njezin jedini problem nedostatak adekvatnog prostora jer je, tvrdi, zaslužila veliku dvoranu u kojoj bi se, neovisno o vremenskim prilikama što je slučaj na Jarunu, mogli realizirati veliki projekti i koja bi, siguran je Krajač, bila krcata.
Glumačka zvijezda te rock opere Branko Blaće, koji je igrao Matiju Gupca kako onda sa 27 godina tako i u obnovljenoj verziji premijerno prikazanoj na "Jarunfestu" prošle godine, ne prisjeća se "Gubec bega" s nostalgijom: "Mi smo pjevali tada, danas neka drugi pjevaju. To je kao da cijeli život jedete grah i onda vas netko pita kakva vam je bila prva porcija." No ističe da je "Gubec beg" ipak otvorio nova područja glazbenog kazališta u tadašnjoj državi: "Bili smo nova ekipa - Josipa Lisac, Đani Šegina, Boris Pavlenić, ja... Naša zajednička energija jednostavno je kuljala i to se ljudima jako svidjelo." Uspoređujući Komediju onda i danas, Branko Blaće kaže: "Kod nas su pjevači nekad bili obrazovaniji, danas je estrada općenito loša a teatar s nje uzima ljude. Rijetki su oni koji su školovani za sva tri aspekta mjuzikla i koji mogu pjevati različite glazbene stilove. Ipak, danas postoji odlična generacija mladih ljudi koji žele ulagati u sebe. Iznimno mi je drago što se Komedija upustila u projekte poput 'Chicaga', 'Malog dućana strave', 'Aide' i 'Skidajte se do kraja', jer je to apsolutan pomak u odnosu na vrijeme kad sam ja glumio. Doduše, nevjerojatno mi je da na repertoaru nema više domaćih mjuzikala koje naša publika voli. Današnju poziciju Komedije u ovom dijelu Europe Niko Pavlović, ravnatelj te kazališne kuće kojoj je na čelu već 17 godina, ilustrira sljedećim podatkom: "Časopis udruge europskih festivala Festspiele upravo je s fotografijom iz našeg mjuzikla 'Chicago' ilustrirao članak o ovogodišnjem Ljubljanskom poletnom festivalu, jednom od najboljih europskih festivala koji je ovog ljeta otvorio slavni ruski Boljšoj teatar. To znači da se nas kao instituciju respektira na način za koji ovaj grad ni ne zna." Ističe i da je sve veći interes stranaca za Komedijinim repertoarom: "To najbolje pokazuju strane turističke agencije koje nam dovode inozemnu publiku. Trenutačno nam jedna slovenska agencija nudi organizirano dovođenje gostiju iz Austrije. Za cijenu kazališne karte u Beču, kažu, kod nas dobiju putovanje, večeru, razgledavanje grada i bolju predstavu. Ipak je naša kuća pionir glazbenog teatra na ovim prostorima, a interes publike za takvim repertoarom u potpunosti ga pravda. Komedija je, prema podacima Gradskog ureda za kulturu, u prošloj godini donijela čak 40 posto od ukupno prodanih ulaznica u svim zagrebačkim kazalištima osim HNK. Otvorili smo Jarunfest, a samo u Lisinskom odigrali smo 481 predstavu, što je jednako trima sezonama nekog kazališta."
No bez obzira na brojke koje dokazuju uspješnost, Komedija je poput većine hrvatskih kazališta u financijskim gubicima. Tu činjenicu Niko Pavlović, koji je kao glumac prije 25 godina došao u tu kazališnu kuću, objašnjava na sljedeći način: "Mjuzikli i operete tri su puta skuplje predstave od dramskih. Kad se zbroje svi troškovi, karta bi za glazbenu predstavu trebala stajati 100 eura da ne bi bilo gubitaka. Prije je iz financijskih razloga takvih predstava bilo znatno manje, a otkad su više od 60 posto našeg repertoara glazbene produkcije, u financijskim smo teškoćama bez obzira na najveće prihode od prodaje ulaznica." Uz financijske gubitke, najstarije zagrebačko gradsko kazalište ima još jedan problem: potencijalni povratak zgrade na Kaptolu prvotnom vlasniku – Crkvi. To Niko Pavlović komentira ovako: "Podržavam da se vrati što je nekome oduzeto. No s obzirom na to da su prostor Komedije napravili građani Zagreba svojim hodočašćenjem u kazalište, smatram da bi bilo najrealnije, bez obzira na to uspijemo li realizirati novu zgradu, da prostor na Kaptolu ostane u funkciji kazališta a da Crkva zauzvrat dobije pravičnu nadoknadu." Gradnju nove kazališne zgrade, koja bi bila sagrađena privatnim kapitalom uz sudjelovanje Grada kao donatora zemljišta, smatra mogućim ciljem. Govori se, kaže, o terenu uz Savu a zainteresiranih investitora, tvrdi, već ima. "Komedija bi se vrlo lako nosila s većim prostorom, primjerice sa 1000 mjesta, za koja jamčim da bi bila popunjena u 200 predstava na godinu. Svečana 55. sezona, koja će na repertoaru imati mjuzikle 'Chicago', 'Aida', 'Skidajte se do kraja', 'Mali dućan strave', 'Piaf', 'Jesus Christ Superstar', 'Kosa', 'Majka Hrabrost i njezina djeca' i 'Gubec beg', najviše govori. Teško je vjerovati da jedan relativno mali teatar ima takav repertoar i u Europi je to prilično rijedak slučaj. Mi smo, od svih europskih gradova, odmah nakon Londona prema broju vlastitih produkcija, što nas definitivno čini karakterističnim kazalištem."