Dubravko Radošević, savjetnik predsjednika Republike za gospodarstvoDubravko Radošević, savjetnik za gospodarstvo predsjednika Republike Stjepana Mesića, prošli je tjedan na 13. tradicionalnom savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista u Opatiji oštro kritizirao gospodarsku politiku Vlade, i to pred premijerom i ministrima. Radošević je praktički osudio gotovo sve ključne poteze Vlade, od sporazuma s MMF-om do žurbe u privatizaciji, ocijenivši ih pogubnim za razvoj zemlje. Uz to, Radošević je upozorio na katastrofalno stanje poduzetništva u Hrvatskoj, što nitko nije komentirao.
Iako je Radošević pročitao govor u Mesićevo ime, jasno je da je upravo on glavni kreator predsjednikovih gospodarskih stajališta koja su u mnogočemu u suprotnosti s Vladinom politikom obuzdavanja deficita pod svaku cijenu. Kritika koju je Radošević iznio u Opatiji protumačena je u političkim krugovima kao novi Mesićev napad na premijera Ivu Sanadera. Upitan da prokomentira Radoševićev opatijski ekspoze, jedan visoki Vladin dužnosnik za Nacional je izjavio: "Nema se tu što komentirati. Predsjednik nema ideje pa defanzivu i pad popularnosti pokušava kompenzirati na taj način. To je pohvalno, ali nema konkretnih prijedloga već samo kritiku u kojoj nema mesa. To je neozbiljno i prozirno."
Dubravko Radošević u razgovoru za Nacional obrazložio je teze iznesene u Opatiji.

NACIONAL: Vaše izlaganje uime predsjednika Mesića na nedavnom savjetovanju ekonomista u Opatiji protumačeno je kao oštra kritika Vladine razvojne politike. Mislite li doista da vlada Ive Sanadera nije učinila mnogo po pitanju gospodarskog razvoja Hrvatske?

- Ekonomska situacija u Hrvatskoj vrlo je složena. Postoji mišljenje da neka ekonomija treba za izlazak iz krize onoliko vremena koliko je u njoj vremena provela. Hrvatska je tek 2004. ostvarila razinu BDP-a iz prettranzicijskog razdoblja, iz 90-ih godina, dok je industrija dosegnula 80 posto. Zbog toga ekonomisti govore da je Hrvatska imala "zakašnjelu tranziciju". Naravno, opravdanje možemo naći u nametnutom ratu, ali i pogrešnom modelu privatizacije te neadekvatnom modelu razvoja. Dosadašnji model razvoja bio je utemeljen na rastu javnih investicija u infrastrukturu te na osobnoj potrošnji i prekomjernom uvozu. Sve je to bilo zasnovano na ekspanziji kredita banaka na temelju ubrzanog zaduživanja u inozemstvu. Visoka razina vanjske zaduženosti i "dvostruki deficit" - platne bilance i proračuna - više ne omogućavaju daljnji ekonomski razvoj na ovakvoj politici. Osnovna poruka predsjednika Mesića na opatijskom savjetovanju bila je da sada moramo osmisliti novi hrvatski model razvoja. Moramo potaknuti rast i zapošljavanje! To nije moguće bez modela razvitka koji će potaknuti izvoz i nove investicije, uz ograničavanje uvoza i kontrolu daljnjeg rasta vanjskog duga. Uz to, dobrobit ekonomskog razvoja moraju osjetiti svi hrvatski građani, uz očuvanje "socijalne države". Zbog toga je predsjednik Republike zatražio da se u Hrvatskom saboru ozbiljno raspravi o stanju u gospodarstvu i da se razmotre svi ključni aspekti ekonomske politike u idućoj godini te započne proces izgradnje konsenzusa za ekonomske i socijalne reforme.

NACIONAL: Kako tumačite premijerovu opasku da ekonomisti pogrešno računaju?

- Nisam stručnjak za statistiku društvenih računa. Hrvatska će morati, kao nova članica EU, korigirati, odnosno povećati svoj BDP za efekte tzv. sive ekonomije. Prema procjenama, riječ je o mogućem povećanju hrvatskog BDP-a oko 25 posto. Međutim, glavni cilj takve statističke "korekcije" je u definiranju nove članice Europske unije hoće li biti "neto primatelj" ili "neto davatelj" financijskih sredstava u EU. Sličnu korekciju morale su napraviti sve nove članice. Ali i s takvim statističkim korekcijama naši se gospodarski problemi neće suštinski razriješiti. Ukratko, rješavanje ovih problema prepustio bih statističarima, a društvenu energiju trebalo bi usmjeriti na konkretne reformske poteze, koji nisu laki, ali su doista nužni. Primjerice, sadašnji vanjski dug u BDP-u iznosi više od 82 posto, a vrsnom statističkom korekcijom mogao bi se smanjiti na oko 75 posto BDP-a. Ali i ta nova razina zaduženosti iznimno je visoka i dugoročno neodrživa. Dakle, jedino rješenje za dugoročnu održivost platne bilance je povećanje izvoza na temelju obnove hrvatske industrije. Irska se, primjerice, često ističe kao model primjeren Hrvatskoj. No treba reći da je udio industrije u BDP-u Irske 46 posto, da izvoz iz male Irske iznosi 120 milijardi dolara a da se relativni udio industrije u BDP-u stalno povećava.

NACIONAL: Kako biste ocijenili gospodarsku politiku sadašnje Vlade u usporedbi s učincima one prethodne?

- Hrvatske vlade vodile su i vode ekonomsku politiku koja je zasnovana na programu stabilizacije iz 1993., ali uz određene izmjene nakon 2001. Tada je HNB povećao novčanu masu i napustio vrlo restriktivnu monetarnu politiku. Taj model, iako je imao velike zasluge za slamanje inflacije, nije doveo do dovoljno brze obnove proizvodnje, porasta zapošljavanja i izvoza, a potkraj 1999. generirao je recesiju i nelikvidnost. Bivša koalicijska vlada imala je visoke stope rasta od oko 5 posto, ali bez doprinosa rastu zaposlenosti (jobless growth) i uz snažan rast vanjskog zaduživanja. Sadašnja vlada ostvaruje niže stope ekonomskog rasta od prethodne jer je HNB morao, s Ministarstvom financija, poduzeti mjere ograničavanja potražnje (demand management) kroz smanjenje deficita proračuna i usporavanje vanjskog zaduživanja i kreditne aktivnosti banaka. Ključno mjerilo uspješnosti svake demokratske vlade u EU, pa i u Hrvatskoj, je smanjivanje nezaposlenosti koja je u nas godinama na razini od više od 300.000 nezaposlenih. Dakle, svaka vlada - bivša, sadašnja i buduća - morat će se usredotočiti na podizanje stope ekonomskog rasta i rast zapošljavanja. To su uostalom ciljevi svih članica EU.

NACIONAL: Zalažete se za privatizaciju u kojoj bi radnici imali zaštićeno pravo sudjelovanja u vlasništvu i profitu. Mislite li prije svega na velike državne energetske i infrastrukturne kompanije? Nije li danas nakon nesankcionirane privatizacijske pljačke 90-ih za to malo prekasno?

- "Radničko dioničarstvo", odnosno tzv. ESOP model sudjelovanja u vlasništvu tvrtki, široko je primjenjivano u svim tržišnim ekonomijama, a zamišljeno je u SAD-u. S obzirom na još uvijek znatan udio javnog sektora gospodarstva, još nije kasno. No reguliranje ESOP-a nije dovoljno. Potrebno je promijeniti osnovni model privatizacije te završiti reviziju pretvorbe i privatizacije. Međutim, još je urgentnije restrukturirati javni sektor hrvatskih poduzeća i unaprijediti njihovo poslovanje kako bi dali svoj doprinos fiskalnoj konsolidaciji države, primjerice reorganizacija brodogradilišta.

NACIONAL: Što mislite o namjeri Vlade, koju je u Opatiji otkrio potpredsjednik Damir Polančec, da odjednom proda preostalih 35 posto dionica Hrvatskog telekoma?

- Dobro bih razmislio o tome. Riječ je o kompaniji koja je od strateške važnosti za državu i nacionalnu ekonomiju. Uostalom, zar Deutsche Telekom nije u vlasništvu njemačke države? U nastavku privatizacije trebalo bi zadržati određeni hrvatski utjecaj na neke strateške djelatnosti gospodarstva, dok bi privatizacija morala biti u funkciji razvoja, a ne financiranja potrošnje. Potrebna nam je strategija privatizacije koja bi bila sastavni dio strategije gospodarskog razvoja Hrvatske. Sve članice EU programiraju ekonomski razvoj za razdoblje od šest godina s vrlo detaljnim mjerama razvojne politike. Hrvatska takav razvojni dokument nema. Tek tada bismo uistinu mogli raspravljati i o privatizaciji Hrvatskog telekoma, Hrvatske poštanske banke, Croatia osiguranja, HEP-a, Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda...

NACIONAL: Zašto sporazum s MMF-om nazivate "aranžmanom opreza"?

- "Aranžmani opreza" (precautionary arrangements) su oni financijski aranžmani s MMF-om u kojima nije predviđeno efektivno korištenje kredita MMF-a, iako je novac odobren i može se koristiti u slučaju potrebe. Hrvatska ne treba financijska sredstva MMF-a jer ima devizne rezerve koje pokrivaju četiri i pol mjeseca uvoza. Uz to, devizne rezerve HNB pokrivaju godišnje otplate kredita. Međutim, možda bi se ta vrsta aranžmana mogla zasnivati na nekom drugom obliku suradnje, primjerice tzv. pojačanom praćenju (enhanced surveillance), a ne više na stand-by aranžmanu.

NACIONAL: Je li Hrvatskoj danas uopće potrebna suradnja s MMF-om?

- Nažalost, zbog visoke razine zaduženosti Hrvatske u inozemstvu, suradnja s MMF-om potrebna je kako bi se smanjio tzv. jaz vjerodostojnosti (credibility gap) hrvatske ekonomske politike i da se zadrži povjerenje međunarodnih tržišta kapitala i kreditni rejting zemlje radi nesmetanog refinanciranja vanjskih kredita. Uz to, strani kreditori tako imaju sigurnost da će se voditi predvidiva stabilizacijska politika (predictability gap). Međutim, trebalo bi vidjeti kako da se ta suradnja u budućnosti više zasniva na konkretnim okolnostima u hrvatskom gospodarstvu - prilagođeno hrvatskim nacionalnim interesima - i kako da ekonomski program dogovoren s MMF-om stekne potporu većine hrvatskih građana. Takav program morao bi biti usvojen na bazi što šireg društvenog konsenzusa, a ne biti nametnut, ako se želi njegov uspjeh.

NACIONAL: Što bi trebalo napraviti kako bi se smanjio prekomjerni uvoz i postoje li bilo koji mehanizmi u državi koji na neki način mogu natjerati banke na promjenu politike financiranja potrošnje?

- Svaki standardni udžbenik makroekonomije daje odgovore na vaše pitanje. Postoje brojni instrumenti za reguliranja deficita platne bilance. U tržišnim ekonomijama svakako su najvažniji cjenovni mehanizmi i sustav tzv. relativnih cijena. Hrvatska u tome nije iznimka. Kreditna aktivnost banaka, bez obzira na to u čijem su one vlasništvu jer to su hrvatske banke koje rade po hrvatskim zakonima, može se regulirati mjerama središnje banke - Hrvatske narodne banke. HNB je najavio dodatne mjere ograničavanja zaduživanja u inozemstvu te reguliranje kreditne aktivnosti hrvatskih banaka u inozemnom vlasništvu, koje se nisu odgovorno ponašale u proteklom razdoblju. Riječ je o strožoj kontroli poslovanja banaka kroz primjenu mjera supervizije banaka, ali i intenziviranje postojećih "kapitalnih kontrola". Zbog toga bih podržao guvernera Rohatinskog u poduzimanju najavljenih mjera, iako tek treba vidjeti tehničke detalje. Jedini ali ozbiljni prigovor Hrvatskoj narodnoj banci bio bi u tome da je to mogla i morala učiniti mnogo ranije, recimo prije dvije godine ili na razini vanjske zaduženosti Hrvatske od oko 20 milijardi američkih dolara? Već dulje monetarna i fiskalna politika nisu adekvatno usklađene. Zbog politike de facto fiksnog tečaja kune, ne bi bilo dobro smanjivati devizne rezerve HNB-a, ali bi trebalo postupno smanjivati stopu obvezne rezerve na depozite banaka. U konačnici, ako bi to bilo doista nužno, HNB ima ovlaštenja da poduzima interventne mjere ograničavanja uvoza – tzv. platnobilančne restrikcije – na temelju Zakona o deviznom poslovanju. No to je doista krajnja mjera, koja se iznimno može primjenjivati najviše dva puta po šest mjeseci.