Objavljeno u Nacionalu br. 523, 2005-11-21

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Golub pametniji od Hrvata?

Srećko JurdanaSrećko JurdanaStanoviti Oškrt, bivši branitelj, po nekim medijima čak i "specijalac", iako ostavlja vizualni dojam kao da je specijalac mogao biti samo u Vinogradskoj bolnici, u svojoj kući pokraj Popovače držao je cijeli arsenal iz kojeg je povremeno pucao po selu i maltretirao susjede, i nakon privođenja uvijek su ga – po sudskome nalogu – uredno puštali da mirno nastavi s divljanjem, sve dok u jednom trenutku na policiju nije bacio tri bombe i uništio službeno vozilo. Televizija je fenomenu pristupila s razumijevanjem; implicitno su u izvješćima opravdavali opisano luđačko ponašanje porukom da taj potencijalni ubojica boluje od PTSP-a, potom bez komentara emitirali razgovore s Oštrkovim prestrašenim suseljanima koji su redom ustvrdili kako se radi o dobrom i bezazlenom čovjeku koji podivlja kad popije, što nije razlog da ga zatvaraju i osuđuju.

U tom povodu, je li policija u Hrvatskoj doista objekt za iživljavanje po kojem svatko može pucati kako mu se prohtije, znajući da će ga sud osloboditi? Odgovor glasi: gotovo da jest. Među ostalim faktorima, i sama se izborila za taj status. Birokratizirana je preko svake mjere društvene tolerancije. Na jednoj strani bjesomučno naplaćuje harač od vozača koji nisu privezali pojas, na drugoj sustavno izbjegava intervenirati kad netko ugrožava tuđi život. Znali su da je Oštrk naoružan kao teroristička tvrđava, ali za to ih je - pučki rečeno – bolila briga. Slične situacije u Hrvatskoj se ponavljaju svakodnevno. Na to je – jedini do sada – reagirao Stipe Mesić, koji je zadnjih dana izjavio kako je stanje sigurnosti u Hrvatskoj zabrinjavajuće i kako kriminalni fenomeni u njoj nisu više iznimka nego pravilo, za razliku od Ive Sanadera koji postojano žmiri pred zbivanjima ili – činjenicama usprkos – propagandistički tvrdi kako je Hrvatska jedna od najsigurnijih zemalja na svijetu. Za njega je prilično sigurna, za mnoge druge je poput bojnog polja.

Ako je o bojnom polju riječ – nekoj vrsti hrvatske društvene konstante – ove se godine naglašenije nego ikad obilježila obljetnica pada Vukovara, a pojedini mediji koji su dosad sa strahopoštovanjem izbjegavali tu temu, počeli su – vrlo oprezno – preispitivati ulogu Franje Tuđmana u prepuštanju Vukovara Miloševićevoj vojsci. Zadivljuje ta medijska hrabrost u procjenjivanju pouzdanosti "historijske distance". Idemo dalje. Autoru ove kolumne bilo je još u trenutku pada grada jasno da je Tuđman prodao Vukovar, o tome je 1992. održao seriju predavanja u Americi, a u Hrvatskoj objavljivao kritičke tekstove. Stvar se danas reaktualizira.

Metodika umjetne predaje Vukovara jugoarmiji i srpskim terorističkim snagama bila je krajnje perfidna. Braniteljima nije stizalo oružje. Tražili su topove i granate, dobivali puške i uniforme. Teško oružje odlazilo je u Hercegovinu, gdje se temeljito pripremao rat s Bošnjacima, kao materijalizacija Tuđmanove "strateške" ideje da "rješenje u Bosni mora prethoditi rješenju u Hrvatskoj". S dolaskom Antuna Tusa na položaj zapovjednika glavnoga stožera HV-a organiziran je – dijelom i pod pritiskom javnosti – vojni proboj prema Vukovaru, i pokazalo se tada da je Vukovar moguće spasiti. Hrvatska vojska ušla je u Marince, selo nadomak Vukovaru, no u trenutku kad se trebala spojiti sa snagama u gradu i završiti operaciju, Tuđman je izdao naredbu da se proboj prekine. U razgovoru s autorom ovih redaka, objavljenom u Nacionalu, general Tus je tadašnji položaj HV-a kod Vukovara opisao kao povoljan i rekao da je Tuđmana na razne načine pokušao nagovoriti na odustajanje od naredbe, ali uzalud. Poglavar je bio toliko uporan u odluci da prekine proboj da je zaobišao Tusa i naredbu preusmjerio na tadašnjega zapovjednika zone, koji ju je proveo u djelo. Tus je ubrzo zatim podnio ostavku i otišao u mirovinu.

Tuđman je vojni proboj zamijenio "humanitarnim konvojem" u dogovoru s lordom Peterom Carringtonom i Cyrusom Vanceom, međunarodnim emisarima koji nisu željeli brz srpski poraz u Hrvatskoj, a ujedno su i navijali za otvaranje žarišta u Bosni. Ovdje već ulazimo u područje geostrategije, što nije današnja tema. Ostaje činjenica da je Tuđman mogao obraniti Vukovar i spriječiti pokolj na Ovčari, ali nije, i da je nakon pada grada ogorčene Vukovarce strpao u izolaciju kako mu ne bi bili politička smetnja. Neke od izbezumljenih vukovarskih branitelja poslao je na Kupres da tamo poginu u srpskoj tenkovskoj zasjedi; Milu Dedakovića najprije je dao pretući, a zatim ga je kupio, što je taktika koju je poslije – zbog drugih okolnosti – primijenio i na Antu Đapića.

Filozof Milan Kangrga napisao je u knjizi kako je golub koji mu dolazi na balkon po hranu pametniji od mnogih Hrvata, jer prepoznaje svoj interes, dok ovi neprestano iznova glasuju za ljude koji su ih opljačkali. Tome se nema što dodati, niti oduzeti.

STUPAC TJEDNA: RAČAN, SANADER I STANDARD; ESKALACIJA PLJAČKI; UKIDANJE KLEVETE

U govoru na zagrebačkoj skupštini svoje partije, Ivica Račan zaključio je kako se u Hrvatskoj "živi lošije nego 2003. godine", kad je SDP predao vlast HDZ-u. Teško je ne složiti se s tom tvrdnjom. Ljudi u Hrvatskoj prolaze kroz ekonomsku dramu. Inflacija je nominalno niska, ali u stvarnosti cijene osnovnih stvari neprestano rastu. Hrana, roba i usluge – o nekretninama da ne govorimo – osjetno su skuplji negoli prije dvije godine. Za prosječnu plaću građanin danas može pokriti stambene režije i kupiti nešto egzistencijalnih sitnica. Izdaci se povećavaju, zarade ostaju iste.
Ivo Sanader s vremena na vrijeme voli mahati statističkim pokazateljima koji navodno dokazuju ekonomski rast, ali ti njegovi pokazatelji nikome neće platiti benzin, struju i grijanje. HDZ je u dvije godine razvio vrlo impresivan program javno-dužnosničke potrošnje – tako da je i Sanader navodno uoči tamošnjega Opernballa više puta letio u Beč na probu fraka kod lokalnoga krojača – ali i mizeran program ekonomskoga razvoja. U Hrvatskoj bogati postaju sve bogatiji, siromašni sve siromašniji, srednji sloj polako klizi prema siromaštvu, korupcija je zbog takvog stanja sve veća, i bude li aktualnu garnituru nešto zbacilo s vlasti – bit će to ekonomija.
* * *
Dramatičan porast broja grabežnih razbojstava u državi nesumnjivo je u nekakvoj vezi s prethodnom temom o padu standarda, ali i s nesposobnošću policije da uhvati makar jednoga bandita. U svakom slučaju, činjenica da se danas u Zagrebu nekažnjeno vrše i po tri oružana prepada dnevno, počela je opasno dovoditi u pitanje funkcioniranje javnoga života. Prodavači u kioscima, lokalima, na benzinskim crpkama itd. postali su terorističke mete, tvrtke koje žive od ulične prodaje proizvoda ne mogu više sa sigurnošću računati na inkasiranje utrška, i kako će ta eskalacija banditizma – tipična za društva u krizi – završiti, to danas ne zna ni sam Ivo Sanader, čovjek kojem je uvijek jasno sve.
* * *
Čini se da će Vesna Škare-Ožbolt u svojoj liberalnoj demagogiji doista uspjeti ukinuti medijsku klevetu kao kažnjivo djelo, na čemu joj aplaudiraju humorističke figure iz Hrvatskoga novinarskoga društva koje na takvoj vrsti bleferaja nastoje dokazati svoju angažiranost. Gdje toga ima, da se u medijima bez straha od sankcija mogu objavljivati laži i besmislice? U Hrvatskoj, kako vidimo, u toj katedrali duhovitosti gdje i lik poput Vesne Škare-Ožbolt može postati ministarkom.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika